Židov

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Protiv separatizma*

Sva je židovska javnost alarmirana onim, što se u posljednje vrijeme dešavalo u Sarajevu. Ti se događaji tretiraju nesamo u »Židovskoj Svijesti« nego i u nežidovskim novinama, i po onome, što one pišu, po izvještajima o govorima, koji su se zaredali u javnim velikim zborovima, može da se i na distanciju dobije predodžba o onome, što ondje biva i za čim sve to ide. I ne može se ćutke da prijeđe preko toga. Jer ne samo što je Sarajevo jak i uvažen židovski centar, pa već po tome ti događaji nužno skreću pažnju i interesovanje na se, nego tendencije, štono se ondje ispoljuju i sukobljuju, imadu ambiciju, da zahvate preko lokalnog oikvira. Možda su se strasti staložile, te se našao izvjestan »kompromis«, kad ovi reci izađu iz štampe. Bit će dobro, ako bude tako. Ali bi bila po mome uvjerenju samoobmana, kad bi se uzelo, da su time riješena pitanja, koja su izbila. Korijenje tim pitanjima jest dublje; događaji nijesu efemerni. Oni mogu da se stišaju, ali će podzemno tjerati i dalje svoje izdanke, i po kojem spojjašnjem povodu mogu da opet izbiju, ako se akteri ne prenu i ne spoznaju sve zlo, što se tu stvara, a iz kojega nikoje dobro nikome ne može da izađe. Što je proizvelo alarm? U Sarajevu održala se skupština Sefarada, sazvana po nekolicini sefardskih intelektualaca, a prije nedjelju dana opet jedna židovske radničke organizacije »Poale Cijon«. U tim su se skupštinama iznijele optužbe protiv »Židovskog Nacijonalnog Društva za Bosnu i Hercegovinu« i protiv »Židovske Svijesti«, pravije protiv lica, u čijim je rukama vodjstvo toga društva i toga lista; da su oni uzročnici svih zala, da im društvo i list služe ličnoj borbi, a ne stvarnoj, da unašaju razdor u redove Židova u Sarajevu. Govorilo se, da su Aškenazi protestovali protiv imenovanja Dra. Isaka Alkalaya za Vrhovnog rabina Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, naročito da je protestovao predsjednik Saveza Cijonista Jugoslavije i da se time diskvalifikovao za tu čast. To je, među ostalim, zaključila skupština po predloženoj rezoluciji, koja je saopćena »Savezu Jevrejskih VeroisPovednih općina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca«. U skupštinu »Poale Cii°n« došla su i lica, iz drugoga tabora, kojima se nije dalo da govore. Pali su, za to, Protiv njih povici, koji na neobično ružan način aludiraju na njihovo podrijetlo iz bivše Austro-Ugarske; bolje je da ih ne

* Ovaj članak izrazuje lične poglede Piščeve. (Ured.)

opetujem. Rumen stida mora da je oblio sazivače te skupštine, kad su se, ostavivši ovu skupštinu, spomenuli tih povika. Skupština je bila javna; u njoj su bili i nežidovi, i nežidovski izvjestioci novina; zbog burnoga toka predstavnik je vlasti raspustio skupštinu. Kako je to sve smišljeno! Najprije »zdogovori opće sefardski, a zatim se »polazi u narod« (dabome u drugome smislu nego »narodniki«), k proletarijatu, koji - nije li tako? po socijalističkoj orijentaciji ne bi smio da ima razumijevanja i odobravanja za nacijske separatizme. Govornici su revnosno isticali, da njihove riječi nijesu uperene protiv »aškenaza«. Jedan je govornik tražio da se napusti ime »Židov« i niko nije ispravio neznalačko obrazloženje toga prijedloga (niko nije primijetio, da i španski naziv za naš narod odgovara tome imenu, koje smatram istorijski najispravnijim). Ova na oko sitnica odaje tendenciju i trebalo je da se zabilježi. Ja sam iz tih izvještaja izostavio, što je upereno protiv pojedinih ličnosti, no smatram, da lično mogu istaći, te su one svojim dugogodišnjim radom pružile dovoljno dokaza za čistoću svojih stvarnih nastojanja oko ujedinjavanja židovstva i ciko ostvarivanja židovskonarodnih, cijonističkih ciljeva, pa da su umjela stvar uzdići nad osobne momente i interese. I društvo i list, koji se napadao, učinili su mnogo: nesamo za hebraizaciju djece, nego i za zbiljsko zbližavanje braće po krvi, sinova istoga naroda: Sefarada i Aškenaza. Dešavale su se, nema sumnje, i pogreške. Nije, kadšto, bila potreba, da se ovo ili ono oštampa protiv pojedinih lica ili inače. No niko prav, ko je pratio rad tih muževa, aneće da hotice preuveličava pogreške, neizbježne posljedice mladačke impulzivnosti, ne može da im podmiće lične i opake tendencije. Za mene, oni su bili na braniku čistoće židovske narodne misli i misli jedinstva našega naroda. Da su našli razumijevanja kod Sefarada, svjedoči ne samo saradnja Sefarada, nego i iskazi prinosnika za fond za štampu. * U stvari, ja sam duboko uvjeren, da se tu vodi borba između dvije ideologije, a lični momenat da je tek efemerni povod, te je ta borba izbila ida se vodi u formama, koje su za najtežu osudu. Hoće da se stvori jaz između Sefarada i Aškenaza. Sve kad bi se ove separatističke težnje tretirale na doličan način, ne bi se sa stajališta opće židovskoga, mogle opravdati, jer razjedinjuju, ali bi bar bila moguća diskusija o njima. Priznat će se, držim, da sam sadržaj skupštinskih govora prikazao, koliko skra-

ćeno, toliko u üblaženoj formi. I ovako je tendencija dovoljno jasna. Samo zla namjera ili neoprostiva neupućenost mogla je da iznese tvrdnju, te su Aškenazi protestovali protiv imenovanja g. dra. Isaka Alkalaya čitaj; Sefarda! Vrhovnim rabinom. Nesamo što niko od Aškenaza nije protestovao, već je zbor rabina cijele kraljevine u tajnim izborima izabrao g. dra. Isaka Alkalaya jednoglasno predsjednikom. Tome zboru pribivali su, ako se hoće to diferenciranje baš silom da provađa, osim samog g. dra. Alkalaya sami aškenaski rabini. Što se tiče »protesta« predsjednika Saveza Cijonista Jugoslavije, on, kao takav, u opće ne ulazi u stvar. Ako je g. dr. Hugo Spitzer, ne kao predsjednik Saveza Cijonista Jugoslavije, već kao predsjednik Saveza Jevrejskih Veroispovednih Općina protiv nečega protestovao, to nije bio protest protiv imenovanja ličnosti g. dra. Isaka Alkalaya, već protiv toga, što se kod ovog imenovanja Savez Općina nije uopće pitao, ma da je g. ministar vjera i sam zvanično priznao ovaj Savez organom, koji ima da dade svoje mišljenje o svim stvarima, koje se tiču židovske vjerske zajednice; a i protiv toga, što je izvršeno imenovanje, a da nema državnog zakona, koji u našoj kraljevini predviđa jerarhiju u židovstvu sa Vrhovnim rabinom na čelu. Razlozi su, dakle, naskroz stvarni, a ne lični. O njima može da se raspravlja; može da ih se i pobija. O svemu se tome mogla dobiti tačna obavijest u samome Sarajevu. Može neko, ako baš silom hoće, da se i uzrujava zbog te stvari, ali kome je do ispravnog raspravljanja, taj ne će ovakova pitanja iznijesti u javnoj općoj skupštini, koja, već po neupućenosti nije mjesto za raspravu ove stvari. A naročito ne će prikazati stvar tako, kao da je protest upravljen protiv ličnosti Vrhovnog rabina (čitaj: Sefarda), i ne će govoriti o protestu predsjednika Saveza Cijonista Jugoslavije«, kad zna da je taj Savez toplo i dolično čestitao g. Vrhovnome rabinu, i da »protest« g. dra. Spitzera nije protest predsjednika toga Saveza. (Nije, držim, dalje potrebno kraj časnog cl-* jonističkog i židovskog rada dra. Spitzera, da se bavim s njegovom »diskvilifikacijom«. Kaiko se, u ostalom, dolično može da raspravlja o tome pitanju, to svjedoči pisanje »Jevrejskog Glasnika« u Beogradu.) Zašto se tražilo napuštanje imena »Židov«? Dabome ne iz »židovskih« razloga, već jer se htjelo prikazati, da je taj naziv aškenaski (švapski). I dalje: ako je bilo moguće, da u skupštini padaju povici protiv Aškenaza, onda je psihološki jasno, da su za takve povike bile dane pretpo-

POŠTARINA PLAĆENA U GOTOVO”.

( CD. VIII

UPRAVA I UREDNIŠTVO: ZAGREB ILICA BROJ 31, 111. KAT

ZAGRFB, 8 februara 1924. - 3. adarišon 5684.

IZLAZI SVAKOG PETKA RUKOPISI SE NE VRAĆAJU

PRETPLATA: GOD. 60 D. POLUGOD. 30 D. CETVRTOOD. 15 D. POJEDINI BROJ 1.50 D.

BROJ 6.