Židov
deset i devet hiljada funti za početne radove. Taj se zajam delomično amortizira, a većim delom otkupljuje dioničkom glavnicom, s kojeg razloga se sada provadja akcija za supskripciju dionica druge emisije. Prvom je naime emisijom ustanovljena dion. glavnica na 30 hiljada funti, koja je većinom raspačana osim po cijon. organizaciji, u Palestini samoj i u Americi. A ovom drugom emisijom imali bismo, dakle, i mi da se služimo. Služićerno se njome svi mi, bez razlike partaja zato, jer je Radnička banka još i sada, a osobito u kritičnoj, prošloj godini, kad je Weizmann iz zdvojnosti govorio o likvidiranju našeg cijon skog htijenja, bila jedina institucija, koja je davala vjeresije učiteljima, činovnicima, radnicima i našim najeksponiranijim pijonirima; ukratko svima, koji su bili ovisni o redovitom funkcijoniranju bidžetnih stavaka a prinosi za Keren Hajesod nisu stizavali, a još i danas vrlo neredovito stizavaju. A kad ne bi bilo Radničke banke, koja makar i delomično, t. j. u razrneru sa svojim mogućnostima, ne bi toj oskudici novca i kredita stala na put, naši bi najbolji u zemlji, čekajući Keren Hajesodske novce, već davno izginuli od gladi, u potpunom smislu reči. Koliku li pako čisto gospodarsko-konstruktivnu značajku imade banka po razne kooperative (Mišbar, Solel-bone itd.) i trgovačka i industrijska preuzeća, prikazaćemo sleđeći puta. Za sada samo našoj j e vre j skoj publici toliko na znanje, da će »Odbor za radnu Palestinu« pristupiti sleđeći t j e n i k o d nas aikciji za supskripciju dionica U. emisije (to je transa od 30.000 funti, dakle s prvom se zajedno povisuje kapital banke na 60.000 funti). Dionici je cijena dvadesetidva šilinga, pa postoje opravdane nade, da će naši Židovi pokazati potpuno razumevanja za tu akciju. Što više, shvatiće kao dužnost, da u njoj zborom, tvorom 5 sredstvima sudeluju.
IZ BILJEŽNICE JEDNOG CIJONISTIČKOG KAŽNJENIKA.
piše
David Borovoj.
Približavalo se vrijeme javne sudbene rasprave. Same priprave obećavale su nam loše izglede. Vatru otvorila je »Komunistička zastava« jidis listić, koji nitko nije čitao. Počelo se objedjivanjem sa svim karakteristikama borbe ovakove vrsti. Nabačeno je pitanje naše veze s ukrajinskim proturevolucijonarnim pokretom. U lim objedama rigesu štedili ni bandite »višeg čina«, kao Llovd Georgea, Poincarea ili papu. Izrazi ove vrsti našli su se u službenoj optužnici, a ne treba napomenuh, da ih se ni lokalna štampa nije stidila. U parantezi napominjem, da se ruska štampa od pobjede sovjetske vladavine služi žargonom, koji nema primjera ni u bulvardnoj štampi bilo koje evropske zemlje. Riječi, koje u prijevodu glase »bagra«, paraziti itd., uvriježile su se, pa više nikoga ne čude. Sve te pripreme malo su nas uznemirile. Bilo nam je drago, da je cijonistički pro-
blem prošao kroz sovjetsku štampu, i tako na se povukao pozornost cijele židovske javnosti. Do konca nijesmo očekivali, da će rasprava biti javna. Mislili smo, da vlada ne će biti tako kratkovidna i dati nam mogućnost, da javno branimo svoje ideale i da ih propagiramo. U ono vrijeme bile su u sovjetskoj Rusiji uobičajene sudbene rasprave, gdje se nije išlo toliko za tim, da se pogodi same optuženike, koliko da se zastraši općinstvo. Ove rasprave svršile bi stoga vrlo strogim osudama, samo da dodje do željnog uspjeha. Nekoliko dana pred raspravu osvanuli su veliki plakati u gradu. Pozivalo se općinstva, da prisustvuje raspravi protiv ućestvenika 111. konferencije »Ceire Cijona« u Kijevu. Uspjeh bio je sjajan: mnoštvo Židova stajalo je pred ovim plakatima. Za sudbenu raspravu odredjena je jedna od najvećih dvorana u Kijevu. Naše raspoloženje bilo je uzvišeno, ta radilo se o tome, da pred sovjetskim sudištem opravdamo naše ideale. Stranka, koja je zastupala samostalnu židovsku nacijonalnu politiku u Rusiji, morala se oprijedjeliti u pitanjima nutarnje ruske politike i stoga smo odlučili, da potvrdimo našu solidarnost s ru-
skini i ukrajinskim demokratsko-republikanskim nastojanjima. Radilo se o tome, da vaskolikom židovskom i nežidovskom svijetu dokažemo, da imade još židovskih stranaka, koje nije zahvatila komunistička ekstaza i da demokratija i pravda nisu samo prazni pojmovi. Došla je subota, 26. august 1922., zadnji dan naše slobode. Od ranog jutra kupilo se općinstvo u dvorani. Ulaz u nutarnjost nije bio lagan; tražile se ulaznice, a kako se pokazalo, bila je većina tih ulaznica podijeljena komunističkim organizacijama, da sastav auditoriuma bude odgovarajući. Pažnju pobudila su djeca, što su ih doveli iz židovskih škola da prisustvuju ovom prizoru, da im tako otruju njihove mladjahne duše. U općinstvu zapazili smo elitu komunističkog društva Kijeva, dok se pred vratima gurale židovske mase, koje su javno pokazivale svoje simpatije za optuženike. Pozdravljali bi nas, kad bi nas zapazili, te je zbog toga došlo do brojnih sukoba s policijom i stražom. Kad smo stupili u sudbenu zgradu smjesta nas uapsiše. Time je započeo najteži odsjek naših doživljaja.
Rupinova djelatnost u Carigradu za vrijeme rata
Jeruzolimski »Doar Hajom« u više članaka žestoko ,je napao člana palestinske egzekutive dra Ruppina. Predbacivao rou je, da je zloupotrijebio novce pripomoćne akcije. Dr. Ruppin poveo Je sudbeni postupak protiv »D.oar Hajona« radi obijeđe. Donašamo interviev, što ga je u toj stvari dao dopisniku njujorškog »Haa retza«. Četiri puta za vrijeme rata došao sam do spoznaje, da je egzistencija jišuva u Palestini došla na rub propasti, no svaki put, kao kojim čudom, došao je spas. Prvi kritički čas zbio se nekoliko mjeseci pred početkom rala. U to vrijeme bile su tve veze s Rusijom prekinute. Iz Rusije dolazile su inače znatne svote odredjene za odgoj djece ruskih kolonista u židovskim školama, za izdržavanje kolonija ruskih kolonista te za druge filantropske i ekonomske institucije. Prestanak ovih dohodaka, te sveopća ekonomska kriza Palestine, zaprijetio je velikom dijelu židovskog pučanstva smrću od gladi. Pismima i telegramima obavijestio sam o tom naše prijatelje van Palestine. Međju ostalim obavijestio sam i ondašnjeg američkog poslanika u Carigradu, Henry-a Morgenthau-a, koji je par mjeseci prije toga bio u Palestini, i s kojim sam se tom zgodom upoznao. Teško si je predstaviti radost i začudjenje palestinskih Židova, kad je nekoliko tjedana nakon ove obavijesti Morgenthau u jednom telegramu javio, da će jedan američki ratni brod dovesti u Jafu 250.000 zlatnih franaka, kao pripomoć američkih Židova. Ova brza pomoć spasila je situaciju za dvije godine tim više, što su američki Židovi i nadalje slali novac i živežne namirnice. Krajem 1916. pogoršao se opet položaj. U ono vrijeme bilo je nemoguće iz Amerike u Palestinu posebnim brodovima slati novac ili dovažati živežne namirnice. Novac, koji bi došao iz Amerike, isplaćivao bi se u turskoj papirnatoj moneti, koja je početkom rata bila zakonsko platežno sredstvo. Felahi ovu monetu nisu pri-
mali, već su tražili, da im se živež plaća u zlatu. Toga radi pala je vrijednost papirnatog novca ne samo u Palestini, već i u svim dijelovima turskog carstva na petinu i šestinu nominalne vrijednosti. Tako je r i novac, koji bi nastradali dobili imao samo petinu ili šestinu odgovarajuće vrijednosti u zlatu. Krajem 1916. izagnao me Džemal paša radi moje cijonističke djelatnosti iz Palestine, te sam toga radi pošao u Carigrad. U Carigradu nastojao sam da ostanem u trajnom kontaktu s Palestinom. Uvidio sam smjesta, da će ova pomoćna akcija radi bezvrijednosti turskog novca propasti, ako ne nadjem put, kojim se, ove potpore ne bi dobile preko banaka, već u efektivnom novcu. Ustanovio sam, da u samom Carigradu vlada pomanjkanje zlatnog novca, no da ga dovoljno imade u Skandinaviji. Saznao sam, da skandinavske banke uz polog čeka, glasećeg na neutralne zemlje prodavaju zlatan novac. Kako je naš novac dolazio iz neutralnih zemalja, nije bilo nikakovih poteškoća, da se skandinavskim bankama dade ček na neutralne zemlje. Glavna poteškoća ležala je u tome, kako da se ovaj novac iz neutralnih zemalja dovede u Palestinu. Same carigradske banke izjavile su na moj upit, da su zapreke tolike, da je nemoguće ovaj novac u Palestinu dopremiti. Usprkos toga prebrodio sam uz pomoć cijonističkih biroa u Berlinu i Kopenhagenu i mnogih privatnih prijatelja sve ove poteškoće legalnim putem. Ondašnji američki poslanik u Carigradu, Mr. Elkus, udovoljio je mojoj molbi, da se američki pripomoćni novac doznači preko Kopenhagenske banke, gdje se gotovo bez gubitaka mogao pretvoriti u zlatni novac. Iz Kopenhagena doznačen je novac na mene, a ja sam ga upravio Ovaj dio transporta bio je najteži, jer nije bilo neprekinute željezničke veze izmedju Carigrada i Jeruzolima. a sama zemlja bila je zbog ratnih operacija vrlo nesredjena. Usprkos toga uspjelo mi je, da transport organiziram, a da se kroz cijelo vrijeme nije izgubio ni jedan zlatnik. Tako su palestinski Jevreji primali novce pripomoćne akcije, za koje je uz istu nominalnu vrijednost mogla kupiti peterostruko ili pače šesterostruka količina robe, nego što bi je mogle kupiti papirnatim novcem.
2
»ŽIDOV«
BROJ 8.