Borba, 13. 03. 1991., S. 23
овај 5
4
BORBR
SA KIM ĆE BIH U EVROPU
181
Nakon viteških višestranačkih izbora nastupilo je prozaično vrijeme imenovanja. Sa novim ljudima smo dobili, vjerovatno, više slobode i, sasvim sigurno, mnogo manje socijalne sigurnosti. Kako spojiti te dvije vrijednosti, od
GLEDIŠTA –
kojih je prvu bez druge afirmisao socijalizam, a drugu bez prve — liberalizam
Piše: Nenad Kecmanovic
Tri danas vladajuće nacionalne stranke u periodu svoga formiranja su se međusobno, ako na isključivo ono bar prije svega, slagale u zajedničkim antiboljševizmu, antikomunizmu, antisocijalizmu, odnosno generalno negativnom stavu prema ranijem poretku te njegovim partijskim, odnosno personalnim protagonistima. Vrijeme је, međutim, bar do sada pokazalo da su, ipak, dosta preuzeli od svojih prethodnika. Moglo bi se reći da je dio toga prenetog negativnog nasljeđa i poznata boljševička teza da je „kadrovsko pitanje prvorazredno političko piпапје“. „Кадптапје“ kao, dakle, centralna preokupacija „nove vlasti imalo je dvije ključne faze, koje bismo mogli nazvati „Vvrijeme izbora“, i „vrijeme imenovanja“. Prvo (polu)vrijeme izbora je već prošlo da drugo (polu)vrijeme imenovanja je upravo sa nama i pred nama. Vrijeme izbora je bilo herojsko vrijeme takmičenja, neizvjesnosti, rizika, odvažnosti, napora u kome se nakon isrpljujuće borbe po viteškim pravilima igre, samo za dva dana i dvije noći gubilo ili dobijalo. To je bilo vrijeme demokratske politike u najboljem smislu riječi, koje je prošlo u znaku prvoboraca, favorita i autsajdera, pobjednika ı poraženih, iznenađenja i olakšanja, a u politički život BiH lansiralo dvije tipične vrste u oba slučaja novih kadrovskih profila.
Prvi i svakako interesantniji. jesu šefovi pobjedničkih stranaka jer su oni istovremeno i mnogo više od toga. Nije, naime, riječ samo o nacionalnim strankama nego o znatno šire i spontanije, artikulisanim nacionalnim pokretima koji, bar prema izbornim rezultatima, obuhvataju ubedljive većine sunarodnika u Republici. Zato se za njih može reći da su narodni lideri koji su nakon spektakularne izborne pobjede već stekli svojevrsnu harizmu, a ukoliko ih njihov poduhvat nadživi, jednog dana će steći oreol istorijskih vođa utemeljivača. Njih na svoje čelo nije izabrala stranka, odnosno
njeno članstvo, nego su oni izabrali svoju stranku i njeno članstvo kao svoje začelje. Izuzev jednog slučaja, predsjednici nacionalnih stranaka su stvorili -svoje organizacije ni iz čega a 1 sami su pri tome bili u političkom smislu niko i ništa. No, patalelno sa stasavanjem svojih partija stasali su i oni u prvoraz-
»yedne javne ličnosti BiH pa ı Ju-.
goslavije. To je umnogome predodredilo interne stranačke odnose u kojima uživaju neprikosnoven autoritet i bez formalizovane stranačke discipline. Drugu i ne mnogo manje 7аnimljivu kategoriju predstavljaju najbliži među sljedbenicima
„n nacionalnih vođa. Oni su po oc-
jeni stranaka istovremeno imali potreban nivo lokalnog, regionalnog, ili republičkog ugleda te dovoljno sposobnosti u javnom komuniciranju da bi stali na kandidatske liste za predsjedništvo i parlament. S obzirom da se, prvo, radilo o velikom broju potencijalno raspoloživih mjesta, da se, drugo, nije mogao računati na ljude koji su političko iskustvo već stekli u starom režimu, te da se treća, mnoge ličnosti od javnog ugleda baš zato da bi ga sačuvale nisu usudile upustiti u rizik izbornog poraza, nije čudo što je lepeza, izbornih pobjednika izrazito šarolika. I, očigledno, više vjerno odslikava šarolikost te baze, nego što se reprezentativno izdvaja iz te bazne šarolikosti.
Politička poezija i proza
Ako je vrijeme izbora — vrijeme političke—ĐPoezije, onda je vrijeme imenovanja — vrijeme političke proze. Pobjedničke stranke kada zauzmu vlast već mogu računati na velike i raznovrsne kadrovske rezerve i naprosto ih, ne pitajući nikoga ni dolje ni gore, postavljatui na 17vršne funkcije koje i predstavljaju stvarnu efektivnu moć. Pokušaćemo da ponudimo njihovu tipologiju. Prije svega nije mali broj kojima je vlast privlačna iz čisto psiholoških razloga javnog prestiža, uticaja, moći koje sobom nosi, kao i materijalnih i nematerijalnih privilegija koje donosi bez obzira na ideološki predznak sistema. U istu kategoriju mogu se svrstati ljudi koji su na vlast navikli pa je se teško odriču, te oni kojima je opet bila suviše daleka i nedostižna da bi odoljeli iskušenjima da je ne oprobaju. Mnogi od njih se bez obzira na
male zasluge i Još manje sposob-:
nosti, svesrdno lično preporučuju baš zato što, nakon završenih izbora nema više rizika demokratske provjere u glasačkoj bazi nego je dovoljna podrška iz vrha stranke.
U ovoj fazi izbio je na vidjelo i dugi ešalon simpatizera iz sjene, koji su se, za razliku od prethodne kategorije, vrtili diskretno oko stranke i prije izbora, ali je to za širu javnost po njihovoj želji sve do pobjede ostalo uglavnom nepoznato. Obično su to i ranije dobro plasirani stručnjaci različitog profila koji mogu ponuditi svoja profesionalna znanja i sposobnosti. Za stranku na vlasti takvi kvaliteti su mnogo značajniji nego Što su prvoboračke zasluge, nacionalni entuzijazam i emocionalna identifikacija sa organizacijom.
Baš zato, kao njihovi glavni
konkurenti pa i oponenti, istovremeno podižu glavu i takozvani „solunaši“. To su ljudi koji su se uz istorijske nacionalno—stranačke vođe našli onda kada je bilo najteže ı najneizvjesnije, koji su „nosili vođu“ za zajedničku stvar, pješaci bez kojih ni najbolji partijski generalštab ne može dobiti nijednu bitku. „Novi spomeničari“, dakle, s punim pravom traže svoj zaslužni dio plijena, ne osvrćući se na to Što su kvaliteti potrebni za osvajanje vlasti vrlo često obrnuto proporcionalni kvalitetima neophodnim za uspješnu vladavinu. Kategorija ilegalnih kadrova -
Postoji i kategorija idejnih stratega ili duhovnih mentora svake od nacionalnih stranaka, koji, po pravilu, niti su u njih formalno učlanjeni niti pokazuju interes za bilo kakvu političku promociju. Nerijetko vrhunski intelektualci ne samo jednoga, odnosno svog naroda, nego priznati od šire zajednice u cjelini, oni se zadovoljavaju da neformalno pomažu i utiču na krciranje osnovne _Orijentacije stranke, a formalno su samo „savjetnici“ i „nacionalni intelektualci“ koji djeluju kroz kul-
:·turu institucije, medije, javne
rasprave, peticije. Svojim VISOkim rejtingom oni više doprinose ugledu stranke nego one njihovom. Za njih se neprestano najavljuju ili se tek nagađaju raznovrsna visoka politička imenovanja pa ih samo zato i stavljamo u ovu kategoriju jer po tome što ih redovno glatko odbijaju njima u ovoj tipologiji i nije mjesto.
Napokon, tu je još jedna posebna interesantna funkcionerska kategorija tzv. ilegalnih kadrova nacionalnih stranaka koji predstavljaju personalni kontinuitet između staroga ı novoga režima. Riječ je političarima visokog pa i najvišeg ranga koje je nova vlast zatekla ı prećutno Ostavila ili čak diskretno podržala, a da su razlozi za to bar izvana gledajući teško razumljivo. Ako u opštem političkom metežu i masovnim kadrovskim promjenama od opštine do federacije, neki od ovih bizarnih slučajeva ponekom i zapadne za oko, po-
SREDA, 13. MART 1901. GODINE 23
Balansiranje slobode eurnosti
stoji spreman odgovor nacionalnih stranaka. „Upravo taj xy je najbolji dokaz da mi ne imenujemo po kriteriju podobnosti nego po kriteriju, Jer nam, cto, ne smeta ni istaknuti kompartijski favorit. Čak i kada bismo mogli do kraja da povjerujemo u tu priču mogli bismo da upitamo zašto to ne učine uvijek ı na svim mjestima.
Kada su boljševici isticali kadrovsko pitanje kao prvorazredno, onda njihova greška nije bila u tome što je realno gledajući to trebalo da bude neko nižerazredno pitanje, nego što je za njih zamjenjivalo sva ostala pitanja. Osim toga, bio je sporan način na koji su ga rješavali: umjesto demokratskim izborima — birokratskom kooptacijom. A kooptacija nije vršena po kriteriju intelektualne sposobnosti nego političke lojalnosti. No, da ni demokratski izborni postupak, koji izražava volju većine, ne mora da promoviše i najbolji kadrovski kvalitet, pokazuju rezultati prvih slobodnih izbora u svim republikama, pa ı BiH. Sa ovim novim ljudima na vlasti vjerovatno je da smo dobili nešto više slobode (pluralizam, ukidanje verbalnog delikta itd) ali im, sasvim sigurno, mnogo manje socijalne sigurnosti (masovna otpuštanja s posla, kašnjenje penzija, minimalne plate, itd). Nismo, dakako, za to da sada u ime sigurnosti pOnOVO. žrtvujemo slobodu, bez obzira što bi mnogi razočarani to vrlo rado zamjenili, nego se pitamo kako spojiti te dvije vrijednosti od kojih je prvu bez druge afirmisao socijalizam a drugu bez prve — liberalizam. Ali da bismo to i samo pokušali da učinimo neophodno je da ostanemo živi i koliko—toliko čitavi, a novi vlastodršci u bilo kom djelu zemlje pa i ovom središnjem, pokazuju se manje volje i sposobnosti da nam to obezbjede. Tek ukoliko, ipak, preživimo njihove dogovore o novoj Bosni i Hercegovini, i novoj Jugoslaviji možemo se eventualno uključivati u novu Evropu koja je našla balans između slobode i sigurnosti. Bez toga nećemo dočekati ni evropsku demokratsku tradiciju, ni evropsko ekonomsko bogatstvo, bez kojih taj balans nije moguć?
95 SADA: EMSKULUZIVEO PRRUG
об бана: ВЕКБАМЕ | РЕОРАСАМРЕ
Me раја a Ви
Za list BORBU za revije: „8“, „BIZNIS“ | „KOS“
OTO
POLITIČKI DISKURSI
Navikavanje
svijetlost
Po opštem samorazumijevanju jugoslovenska zajednica se konačno samoemancipovala od teorijske i političke ušuškanosti.
Moram pritom naglasiti da je i u vremenu kada smo svi bili „marksisti“, „socijalisti“, „jednoumci“ itd., poneko ipak ukazivao da su „kao i svugdje u svijetu, naša birokracija i tehnokracija frakcije buržoazije, „dijelovi klase kapitala“ i da je „uz veliku poslijeratnu povijest velikih ideja KPJ/SKJ i njihovo ostvarivanje na površini tekla ispod žita, a po dolarskoj crti, buržoaska povijest nove Jugoslavije“ (L. Marković). Ovo s razloga što je teško pretpostaviti da se uoči 50-godišnjice ustanka naroda Jugoslavije i njoj, bar po „Kalendaru godišnjica...“, petnaestak bliskih pedesetogodišnjica, džugašvilijevskim skaskama o sukobu „starog“ i „novog“, „boljševizma“ i „demokracije“, „federalizma“ i „konfederalizma“ itd., itd., može maskirati, da ne kažem i izbjeći, otvoreni sukob frakcija rada i frakcija kapitala, buržoaske i socijalističke povijesti, ili, kako to „maestro obrane fon Kalašnjikov“ nazivlje „građanski ratž:
No, o političkom jeziku je riječ i njegovim implicitnim i eksplicitnim porukama. Prvo, govorni i pisani odlomci lijevog tehnokratizma („u usponu“), sa autorski profiliranim literarnim predstavnicima slave pluralizam, tržište, profit i s mlakim priznanjem socijalističke tradicije, sve to, uz obavezni žal što „pametna riječ u tvrdom uhu mre“, polože u jugoslovenski i evropski „okvir“. Desni tehnokrate u isto utkaju još samo brigu za pokoji nacicnalni mit.
Jedna od „jačih“ frakcija birokratije uglavnom ironizira „antibirokratsku političku revoluciju“ i „populizam“, dok druga — militantno nacionalistička, tka mitsko-polureligiozno-pornografske besjede o hiljadugodišnjim kontinuitetima „autohtone“ i u odnosu na Evropu „izvornije“ gospoštine. Koga srčanije zanima kritički snimak ove retorike, neka izvoli u esejima Miroslava Krleže i Marka Ristića, zamijeniti pokoje ime i da-
| tum ı imace to Što Želi. .
ı Od strane frakcija rada i njihovih literarnih predstavnika „na sunčanu svjetlost“ i tržnicu ideja još nisu došli „prvi Dpriimjerci futura bez fraza“, što je i nerealno“ očekivati sve dok se ne „oproba“ jedrina i „dalekosežnost“ vladajućih ideja i diskursa. Nadati se da u trenutku kada glasnije progovore, njihov jezik neće ličiti na jezik brbljivaica ı komedijaša.
i Zasadaim je možda dovoljno saznanje da „kao što cvijeće okreće krunice suncu, tako i ргоšlost teži, zahvaljujući nekom skrivenom heliotropizmu, da se okrene onom suncu koje se rađa na nebu istorije“, a prijeka zadaća raskrinkavanje novo — „demokratskog“ dražesja u kojem, po riječi Iva Andrića, koga je,
„zacijelo, teško optužiti za ne-
kakvo ultraljevičarenje: „Dvoji-
!ca oru i seju, a trideset njih jedu 'i troše. Jedan gradi, a desetorica
gledaju ili čak ruše i razgrađuЈе Miloš KRSTONIJEVIC
Titograd
па i
седели NANETI