Borba, 13. 03. 1991., S. 22
22 SREDA, 13. MART 1991. GODINE
KULTURA
SA NIKOLOM GVOZDENOVIĆEM, NAŠIM EMINENTNIM SLIKAROM, POVODOM OTVARANJA NjEGOVE SAMOSTALNE IZLOŽBE U BEOGRADSKOJ GA-
LERIJI ULUS
Moje po
ruke su večne
Slikar piše na platnu i u skulpturi... Da se na miševima eksperimentisalo koliko na našoj generaciji, ne bi opstali... Ne gledam TV, ne čitam novine
Nakon desetak godina Nikola Gvozdenović, naš eminentni slikar, ponovo izlaže u Beogradu, u Galeriji ULUS (Knez Mihailova 37)... „Milo mi je što izlažem u ulici gdje sam kao student volio najviše da izađem, da sretnem znance...“
A, nekad kao mladić, sada dobro znan slikar, stigao je (iz Gluvog Dola u Crnoj Gori) u Beograd — sa revolverom. Osvojio ga („i šire“) talentom i kičicom. Nije reč o negdašnjem partizanu koji je posle borbi došao da studira. Dedin „nagan“ služio mu Je kao sigurnost pred ispitnom komisijom na Likovnoj akademiji.
Pripadnik je one generacije slikara koji su se pročuli po svetu (Ljuba Popović, Dado Đurić...) Nekada boem, bundžija to je, valjda, put koji valja preći da bi se došlo do mira, mudrosti. A slike?
Monumentalne. Ljudi — čvOrovi. Krš. Ruke, žuljevi. „Slikari rijetko umiju lijepo da napišu ili kažu. Kad bi lijepo pisali, bili bi pisci. Naša je priča na platnu, u skulpturi...“
— Čovjekom se bavim čitav vijek. I njegovim mukama. Vezan sam za moj Gluvi Dol, za ljude koji žive na tom kršu, van mode i treba da ulože ogroman trud, energiju da bi opstali. Tako sam i ja u slikanju našao svoj put. Radni dan,mi je po 16 sati, ako nije tako, onda to nije rad. Dugo radim sliku. Postupak je složen, dugotrajan. U prvom planu je čovjek, ruke. Govoriti o rukama je isto kao kad čovjek govori o majci.
Nikola Gvozdenović je i pe'dagog. Predaje slikarstvo na cetinjskom Fakultetu likovnih 'umetnosti. Svoje slikarstvo i rad sa mladima, on ne razdvaja. Jer:
MODARSTVA SU NAS DOSTA KOŠTALA: Nikola Gvozdenović (Snimio: P. Mitić)
— Ako čovjeku pedagoški rad ne pruža zadovoljstvo, njime ne treba ni da se bavi. Sa studentom čovjek treba da se raduje i nervira isto kao i u svom ateljeu kad radi i napravi dobro ili loše djelo. Ta dva posla se ne smiju odvajati. I pitanje je šta je teže.
Mi, tamo na Cetinju, sa mla-
'dima ne eksperimentišemo, jer
je na našoj generaciji puno is-
probavano. Da su toliki eksperi-
menti pravljeni na miševima ne bi opstali. 5
Zato i Vi opstajete i radite
mimo mode?
— Moda je nešto najopasnije.
Ali, sloboda mora da postoji. Pripadam predratnoj generaciji koja je dosta oprezna jer je imala i mukotrpan život. Možda se i bojimo novih stvari jer su nas pomodarstva dosta koštala.
Kao mladog, socrealizam je mogao da Vas „zakači“. To je u
vreme Vašeg školovanja još uvek bila „moda“.
— Ja sam se socrealizma bojao. Vazda su tu bile prisutne tolike puške, oružja.
· Ipak, Vaše su slike angažovane? — Poruka je i to breme što nose moji ljudi. Čvornovat kanap što ga dva gorštaka razmrsuju. Ja sam odavno imao poruke. Ali, moje poruke ljudi nijesu htjeli da čitaju. One su vječne, mimo mode. Ali, slike ne valjaju kad imaju puno priče. -
Izlažete po celoj zemlji, izlagali ste od Rima do Pariza. Predavali ste u mnogim mestima pre Cetinja. Osećate li danas razliku, osećate li razjedinjenost jugoslovenskog kulturnog ркоstora? |
— U Zagrebu sam imao izložbu i bio sam lijepo primljen. Tamo sam, kao i sada ovdje došao bez legitimacije. Izgubio sam je ko zna kad i nijesam imao problema. Slobodno se krećem i tako valja ili još uvijek nisam shvatio da ovo nije moje. Trudim se da raznorazne podjele ne dođu do mene jer bi mi to teško palo. Ne giedam TV, ne čitam novine.
Od najranije mladosti sam se opredijelio za slikarstvo. O tome i govorim i vazda nalazim zajednički jezik sa ljudima. Sa pravim ljudima, sa pravim stvaraocima sam imao kontakte i sa njima imam lijepe veze i odnose i danas.
Konačno, na Fakultetu imam sa Cetinja isto onoliko studenata koliko i iz Ljubljane. Tu su studenti iz dvadeset-trideset gradova iz cijele zemlje. Okupljamo talentovane ljude i živimo lijepim „zajedničkim „životom. Nijesam ni kod njih primjetio da.
. postoji neko razdvajanje.
Savo POPOVIĆ
B0BBA
ŠTA SE PREDVIĐA NACRTOM NOVOG ZAKONA о ŠTAMPI REPUBLIKE HRVATSKE
Kroćenje države
Državna uprava nema pravo da utiče na sadržaj i tokove javnog obaveštavanja, niti da na bilo koji način ograničava slobodu štampe...
Ministarstvo informisanja Republike Hrvatske pripremilo je radni tekst Nacrta zakona o štampi, koji „prema programu vlade Hrvatske treba da budu utvrđen u prvom tromesečju ove godine“.
U Nacrtu zakona, navodi se kao osnovno pravo — sloboda štampe, koja obuhvata slobodu izražavanja mišljenja, prikupljanja, objavljivanja, širenja i pri„manja informacija. Državna uprava nema pravo da utiče na sadržaj i tokove javnog obaveštavanja — navodi se — niti da na bilo koji drugi način ograničava slobodu štampe.
Što se tiče mogućnosti nesme-
tanog pristupa izvorima informacija i njihovoj obavezi da se ne „zatvaraju“ kad im to odgovara, Nacrt zakona o štampi Republike Hrvatske predviđa da državna tela moraju da budu dostupna novinarima u skladu s poslovnikom. Dakle, ovlašćena osoba dužna je da novinarima daje informacije iz delokruga određenog tela, osim onih kojima bi se povredio neki lični ili javni interes dostojan zaštite. U suprotnom, ovlašćena osoba mora da navede razlog odbijanja. ____Jedan od narednih bitnih stavova Nacrta zakona je dužnost države da materijalno pomogne izdavanje novina: na jeziku i pismu narodnih manjina i štampe namenjene obaveštavanju slepih osoba.
Ukoliko ste pretendent na mesto glavnog i odgovornog urednika, morate da ispunjavate određene uslove: da ste državljanin Republike Hrvatske, da ste stalno nastanjeni na tom području i da nemate imunitet za kaznenu odgovornost. I tu je povučena granica između prava i ekonomije, jer „strane fizičke i pravne osobe ne mogu osnovati vlastito poduzeće novinsko-nakladničke djelatnosti“. Ali, zato mopu da ulažu kapital u visini od najviše 40 odsto vrednosti tog preduzeća. —
Čime je omeđena sloboda no--
vinara u obavljanju posla? Prema Nacrtu zakona o štampi Republike Hrvatske, novinar ima pravo da odbije da napiše tekst čiji se sadržaj u načelnim pitanjima protivi njegovim uverenjima ili načelima novinarske profesije. O zaštiti slobode novina i stvaranja uslova za odgovorno obavljanje javnih zadataka precizirano je u Nacrtu zakona — brinuće se Vijeće za novine sastavljeno od sedam članova koje bira Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske, na predlog Društva novinara. Mandat izabranih. iz redova istaknutih novinara, publicista, naučnika i drugih javnih radnika je četiri godine. Inače, zadatak Vijeća je da razmatra prigovore novinara
na postupke novinskog izdava-
ča, državnih i drugih tela kojima se ograničava sloboda novina...
U povratnom značenju novinski izdavač koji povredi dostojanstvo, ugled i čast građanina,
dužan je da mu nadoknadi štetu ·
za pretrpljene. duševne bolove. Takođe, u cilju istinitog informisanja, novine su dužne da na zahtev državnog tela ili ustanove objave saopštenje o vanrednim okolnostima, kao i ispravak publikovane informacije ukoliko ne postoji razlog da se to ne učini.
Kazne za nepoštovanje odredbi budućeg zakona o štampi su rigorozne prema ovom Nacrtu: od 50.000 do 250.000 dinara za prekršaj moraće da izdvoji novinsko-izdavačko preduzeće koje početkom kalendarske godine ne objavi izveštaj o članovima upravnog tela, osobama koje poseduju deset i više odsto kapitala, te o novčanom poslovanju. U istoj situaciji naći će se i oni koji pre početka izdavanja ne prijave novine, ili ne navedu izvor informacija prenesenih iz drugih domaćih i inostranih glasila. J. VUJADINOVIĆ
POZORIŠNE PREMIJERE
Odjeci političkog teatra
„Strankadžije iliti neki Sterija piše Rodoljupce“ Radoslava Dorića, praizvedba na
sceni Narodnog pozorišta u Somboru, reditelj Radoslav Dorić
„Strankadžije“ Radoslava Dorića se stameno naslanjaju na srpsku komediografsku tradiciju, dela Sterije i Nušića, na istančan sluh za trenutnu političku praksu i večitu sklonost Sterijinih i Nušićevih sunarodnika ka mutnom politikantstvu. Istorija, a ovom prilikom vidimo i pozorište, kao nabeđene učiteljice života, nisu uspele ništa da promene: od gorepomenutih vremena do dana današnjih. Otuda Dorić, i kao pisac i kao reditelj svoju jarku komediografsku opservaciju i akciju, boji sve setnijim i gorčim tonovima kako se predstava bliži svom kraju.
Nije mali broj onih koji će ustvrditi da najnoviji komad Radoslava Dorića pripada poslednjim odjecima doskora tako prisutnog političkog teatra. No, namenjujući mu sličnu upotrebnu vreanost, Dorić se posvedočuje
kao daleko iskusniji pozorišni praktičar koji zna vrednost klasičnog komediografskog rukopisa i efemiernosti političke dramaturgije pa je ovaj njegov komad i ironijski osvrt na one koji politiku pretpostavljaju teatru. Ipak, svesan da je politički maheraj vrhunski hohštapleraj koji nadrasta lupeške kvalitete i Šićardžijski mentalitet pozorišnih heroja: od Sterijinih građanskih prelivoda, preko Nušićevih čaršijskih 'prevaranata i zelenaša do njegovih privrednih i ostalih kriminalaca, Dorić, kako se prpestava primiče kraju, svoje junake sve više boji tragikomičnim bojama. To se posebno odnosi na glavni lik Jerotija Žutića koji počinje sa gorljivom željom da Sterijine „Rodoljupce“ učini nedostupnim učesnicima sadašnjih stranačko-političkih utrka u demokratske svrhe, a završava sa gorkom spoznajom' da, ako
smo i pročitali Sterijine „Rodoljupce“, još uvek ništa iz njih nismo shvatili.
Zato je i razumljivo što je Do-
~ rić, kao reditelj, za tumača Ovog.
lika angažovao gosta iz Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu: Stevan Gardinovački je sjajno izvukao taj razvojni luk od sitnog špekulanta i politikanta do stranačkog prvaka i pobednika koji je poklekao pred saznanjem o političkom analfabetizmu naroda kome se obraća, načinu na koji se tako lako obrlaća.
I ostali članovi somborskog ansambla: Milojko Topalović (Dragiša Moler), Pero Stojančević (Aleksa Nušić), Ksenija Marić (Srbijanka Zulfikarmujkić), Bogomir Đorđević (Džaf, mafijaš), Ljipana Markovinović (Poleksija Вајс), Radoje Čupić (Gavrilo Bosanac) David Tasić (Dobrivoje Kamenjar), Zdravko
JARKE OPSERVACIJE: iz predstave „Strankadžije“ iliti neki Sterija
р:е „ЕКодо ирсе“
Panić (Laza Zidar), Vladimir Amidžić (Jovan Popović), Saša Torlaković (Guta Ciganin), Biljana Milikić (Violeta Buzančić) i Tatjana Medić (Ceca Žutić) spretno su sledili ništa manje znalačko Dorićevo rediteljsko iskustvo u scenskom parafraziranju najviše komediografske prakse. Kao što je, prilikom ispisivanja ovog dramskog rukopisa, Dorić posvedočio da dobro poznaje zanat komponovanja i razrađivanja komičnih scena tako koristeći priliku što mu je pripala čast da režira praizved bu svog komada, Dorić pokazuje slično umeće i u razigravanju, kontrapunktiranju i svođenju
·komičnih tokova i ritmova Ove predstave.
Za ovu praizvedbu vezan je još jedan kuriozitet: tek nekoliko dana pošto su se ovenčali specijalnom nagradom Udruženja dramskih umetnika za najbolji dramski tekst u 1990. godini „Strankadžije ili ti neki Sterija piše Rodoljupce“ su stavljeni na repertoar somborskog teatra. Sa ovom praizvedbom somborska pozorišna kuća želi da započne lepu ali ne uvek i zahvalnu tradiciju da pruži mogućnost i drugim domaćim piscima da praizvedbu svojih najnovijih dela dožive upravo na ovoj sceni.
Milutin MIŠIĆ
Ma. оте
о