Borba, 13. 03. 1991., S. 26

26 SREDA, 13. MART 1991. GODINE

NEPRISTAJANJE NA DEOBE

Povratak amebama

U jednoj svojoj staroj beležnici nailazim na sledeću poruku: Ako ne možete da zavadite nacIje, onda zavadite generacije! ·

Otada je očigledno prošlo do-

sta vremena, jer danas više nikome nije potreban sukob generacija. Vrhunski majstori zbunjivanja i zastrašivanja, uspeli su (po koji put već!) da izvrše nacIonalnu,tj. pogrešnu podelu ljudi. Ovakva podela očigledno im najlakše polazi za rukom. Zašto? Nameće se nezaobilazni zaključak da su najveći zločinci oni koji, zahvaljujući visokim položajima na vrtešci vlasti, koriste neobaveštenost (na kojoj s raZlogom najviše rade) neznanje i poverenje ·većeg broja svojih podanika, da što više produže vek svoje vladavine, umesto da se bave prosvećivanjem naroda. Razume se da bi ovo drugo Za njih bio neprihvatljivi izazov i opasnost po njihovo trajanje u nedogled. I tako: umesto poštovanja mudrosti — siromašenje duha; umesto prihvatanja odgovornosti — uspostavljanje savesti; umesto jačanja samokontrole — poklič na juriš; umesto OtVOrena srca — stisnute pesnice.

Istorija će im kad-tad za ovo suditi.

Zato ne pristajem да те svrstavaju u bilo koju naciju. Najmanje što mogu da budem je Jugosloven, pa i to samo privremeno, što znači do onog trenutka (pa ma koliko on bio daleko) kada ćemo biti Evropljani i građani ujedinjenog sveta.

Razume se da se ne može poreći postojanje nacija, kao ni pravo svakog pojedinca da se ponosi svojim poreklom, ali se

e

ne može poreći ni to da svako od onog drugog može mnogo

dobrog da nauči. Uzajamno bo- ·

gaćenje kroz različitosti neosporno je na daleko višem stupnju odnosa nego mrža koja za razlog ima upavo tu različitost.

Već čujem kako mi u horu poručuju: Ne možemo da idemo tako daleko-to je utopija! Probleme treba rešavati sada! Oni nas toliko mrze, a mi im nikada ništa loše nismo učinili. Mora doći do sukoba! Jugoslavija se raspada — zašto se ništa ne preduzima? Odgovoriću im pitanjem: Šta vi predlažete? Odgovor će, kao i toliko puta do sada, biti: Pa, — ne znamo...

A zašto da rasturamo Jugoslaviju, kad ćemo je kad-tad ponovo sklapati — upitaće svako raZuman. Ali, avaj, kada ne bi bilo tako slatko upravljati sudbinama ljudi na način lišen razuma! I zato — odgovora nema. Podele, podele, sve sitnije, na bezbroj vrsta, i podvrsta dok se sve ne svede na — njih i nas...

Deobe proste, sve prostije. Jesmo li već stigli do nivoa amebe? Pa ima li izlaza i kako ga naći? Odgovora opet nema.

U našim jadnim glavama, koje samo što ne prsnu, odzvanja: indoktrinacijo, teška li si reč!

A reč je naše oružje.

Jer, na početku beše reč, koja je kroz milenijume služila, a i danas služi, kao jedino oružje onima koji drugoga nisu imali i nemaju.

Hoćemo li na kraju ostati i bez nje? | Olja MATOVIĆ

Beograd

ČITAM, SLUŠAM, NE VERUJEM

O srame, o rugobo

Čitam, gledam, čitam, čitam i opet čitam. Gomile časopisa i novina, rasprava svake vrste iz svih oblasti zbivanja naše OVOVremene stvarnosti. O svemu i svačemu se piše, na tone i Vagone papira, u moru tih papira i članaka, jedan na drugi nalik, a sve u istom stereotipu, зуе па 15toj talasnoj dužini i maniru, ali ni jednog ne nađoh, kao onaj koji mi se u zadnje vreme počeo motati po glavi, koji evo hoću ovom prilikom da iznesem na Ovaj papir.

Ja nisam nikakav novinar, literata, običan sam penzioner koji ima 81 godinu života. Svašta sam video i svašta doživeo, uobražavam sebi da vidim stvari tri metra pod zemljom. Monografiju pod naslovom „Ja i moje vreme“ radio sam 48 godina, a koja je u rukopisu pohranjena: jedan primerak u Republičkoj biblioteci u Beogradu, jedan primerak u biblioteci Matice srpske u Novom Sadu i jedan primerak u Muzeju Srema u Sremskoj Mitrovici. Svi OvI primerci oročeni su da miruju do 23. septembra 2009. godine, a posle toga roka da se arhiviraju i eventualno objave.

No, da pređemo na stvar.

Mitinzi, mitinzi na svim stra-

nama širom ove naše lepe zemlje Jugoslavije, koju njeni žitelji, vođeni od mržnjom opsednutih načelnika i vođa, evo razgrađuju i u konačnu propast uguruju. Evo, na dan današnji uspevaju da je doguraju, da je nadnesu nad ponor, samo da je gurnu u propast. Ovo što se ovde radi, ova zemlja nije zaslužila. Njeni zavađeni i posvađani glavari i vođe najglavniji su akteri na ovom sramnom i bezdušnom poslu, koji će objektivna istorija metnuti na svoje mesto, a ljude aktere i moćnike u ovom vremenu postaviti na svoje mesto, koJe su zaslužili i udariti im žig koJi istorija za njih ima.

Poslovi nam stoje, njive, VOĆnjaci, vinogradi, marva, ceo domazluk stoji i čeka svog domaćina, dok ovaj od vođa vođen mitinguje i piše parole, a vođe VOde li ga vode i zavode. Tu biračku masu, koja nam je izbirala OVO Što Imamo.

Da li moramo sve OVO proći što prolazimo? U svetim knjigama na Jednom mestu stoji napisano: „Koga Bog hoće da kazni on mu prvo oduzme pamet“. Ko ima uši da čuje neka čuje.

Trenimo se, паа ропогот

smo! Slavko MURIĆ Novi Sad

РЕБМА

„Borba“ Trg Marksa i Engelsa 7 11000 Beograd

„MODEL NEPRISTRASNOSTI“ („BORBA), 27. FEBRUAR)

Aprioristična arogancija

U anketi o Jutelu, objavljenoj u „Borbi“ 27. februara, pročitao sam odsečan odgovor Milorada Pavića: „Nemam nameru da to gledam“. Shvatio bih uglednog književnika kada bi odgovorio da Jutel ne namerava da gleda, jer ga politička zbivanja ne zanimaju:: bavi se lepšim, vrednijim stvarima, zgađen je generalno nad našim SHS informativnim prostorom, prezasićen primitiVnom propagandom, lažima i poluistinama, političkim komentarima toliko mnogo ispod njegovog duhovnog horizonta da se boji da opet ne bude izložen istom, samo sa drugog, Jutelovog, ugla. Ali, u njegovom odgovoru nema ni nagoveštaja o bilo kakvom motivu osim aprioristične arogancije čoveka kome Je sve već jasno i ne bi hteo da se izlaže informacijama koje bi možda mogle da zasmetaju njegovom za svagda formiranom mišljenju. Па vam se gospodinu Miloradu Paviću, piscu „Hazarskog rečnika“ ako Je tu rečenicu IZgOvorio neko drugi sa istim imenom. U tom slučaju i „Borba“ duguje objašnjenje ne samo SVOjim čitaocima nego pre svega našem poznatom književniku.

Viada STAMENKOVIĆ, Beograd

BORBA

POPIS POGINULIH BORACA

Gdje je dokumentacija

Početkom 1950. godine izvršen je prvi popis poginulih boraca NOKM-a i žrtava fašističkog terora, poginulih 1941 — 1945. godine. Popis je izvršen nakon temeljitih priprema, na taj način što su formirane komisije za popis pri svim društveno-političkim zajednicama (republičke, sreske i mjesne komisije), odabrani su popis!Vvači, birani od pismenijih ljudi, sa popisivačima su održani seminari, kao i sa predsjednicima popisnih komisija, te određeni popisni krugovi. Nosilac popisa bio je Savez boraca МОК-а, а и ovu akciju bile su agnažovane i sve druge organizacije, koje su tada postojale. Popis je, koliko se sjećam, trajao oko 15 dana. Za svakog poginulog člana popunjavan Je upitnik sa više pitanja (prezime I ime, godina starosti, zanimanje, socijalno porijeklo, nacionalna pripadnost, mjesto pogibije Ili stradanja, od koga je poginuo, koga ima najbližeg od porodice i gdje se nalazi, ko je dao podatke itd).

Poslije popisa podaci su prikupljani u mjesne odbore gdje su, gdje Je bilo potrebe, provJeravani, a potom predavani и Sreski odbor Saveza boraca, poslije čega je vršena obrada i klasifikacija, prema određenim podacima. Obrada tih podataka trajala je, koliko se sjećam, oko

- dva mjeseca, a poslije toga izda-

vane su spomenice porodicama poginulih.

Pošto je ovaj popis izvršen pet godina nakon završetka ra-

APEL RODITELJA NA KOSOVU I METOHIJI

Braća po jeziku

Ovim pismom želim prvo da se obratim roditeljima albanske dece na Kosovu, a zatim 1 ostalim roditeljima.

Svako je bio svedok bar jednoj od onih mučnih scena na našim ulicama u kojima su na žalost učestvovala i deca. Setite ih se i zapitajte, ko ima pravo da kaže: „Ja sam vlasnik ovog deteta, podariću mu mržnju — to je moja slobodna volja.“ Ima li većeg greha od ranjavanja duše nevinog bića? Zato vi sami po Vašoj ljudskosti i savesti odlučite hoćete li ovu ranu zaceliti ljubavlju za sve ljude ili ćete dozvoliti da vaši najdraži postanu duhovni invalidi.

Od ovog iskušenja naravno nisu imuni ni roditelji dece iz drugih naroda. Zato apelujem па зуе осеуе 1 тајке да пе гоуоre samo mehanički: „deca su zlato“, već da dobro razmisle I odluče hoće li biti zlatari, nežni filigranisti ili će iskovati novac za plaćanje tuđih i svojih iluzija.

Albanci bojkotuju nastavu srpskog jezika, dok su Srbi fakultativnost učenja albanskog razumeli kao signal га одбастvanje. I, što Je najgore, tu se ne radi o pukom odbijanju pohađanja nastave već o gomilanju nezamislivog naboja nepodnošenja i u roditeljima i u učenicima sa obe strane. Zato pozivam sve roditelje, u ime istine, da stanu pred svju decu i da im priznaju da im ne čine dobro odvraćajući ih od učenja Jezika 1 govora SVOjih suseda, komšija. Ovo priznavanje je u ovom trenutku dragoceno upravo toliko koliko je i teško, jer sa njim bismo učinili prvi korak na putu traženja rešenja problema. A mudri su rek-

li: „Ko je na putu, na cilju je. Put je sve“. Rešenja sigurno postoje. Možda je moguće formiranje mešovitih odeljenja za ove časove. Polovinu nastavnog vremena učenici bi učili istu lekciju uporedo uz pomoć oba nastavVnika. Jedna četvrtina bi uz nadzor predavača bila poklonjena deci za metod „deca uče decu“, a jedna četvrtina vremena bila bi poverena gostima učenika Iz tvz. „sveta odraslih“.

U svakom slučaju ova nastava bi morala tako biti organiZovana i oplemenjena da predstavlja radost za sve učenike, inače ne bi imala smisla. Jer Jezici jesu i mogu biti samo braća u plemenitom cilju razumevanja među ljudima, a ne njihovih deoba.

Poštovani roditelj, u ime onog najsvetijeg u Vama, nemojte reći suviše Je mržnje da bi tako nešto bilo moguće, Jer mržnja koju osećate u drugima ima svoj oslonac u mržnji u Vama. Pobedite mržnju u sebi, Zarad vaših najdražih i mržnja od koje zazirete nestaće:

Dozvolite vašoj deci da budu pre svega deca: radoznala, maštovita, željna druženja, igre, novih saznanja, vernosti i ljubavi. Uz vaš blagoslov oni će umeti da se raduju onome što Je, bez ljihove krivice, danas uzrok njihovog bola.

Od prosvetnih institucija i državnika Srbije očekujem dalekovidnost, razboritost i dobru volju u nalaženju rešenja za ove probleme.

Dragan NIČIĆ CINOBERSKI Priština

ta, kada su još bila svježa sjećanja na ratna događanja, to je omogućavalo da podaci daju stvarnu sliku ratnih stradanja. Podacima toga prvog poslijeratnog popisa poginulih boraca NORM-a i žrtava fašističkog terora sada ne raspollaže nijedna institucija na području opštine Foба, лако ovdje djeluje Muzej NOB i Regionalni arhiv, koji pokrivaju područje „jugoistočne Bosne. Savez boraca ima neke podatke koji su prikupljani negdje 1960 — 1970. Ti podaci ne odgovaraju stvarnom stanju ni po brojčanosti ni po tačnosti podataka. Ni u Savezu boraca, ni u Muzeju I! Arhivu ne znaju ništa o toj dokumentaciji, a mislim da bi baš tamo trebali da se čuvaju, ili bar neki sumarni podaci. Raspravljajušći o sudbini ove dokumentacije neki misle da su ti podaci otpremljeni u sreske centre, kakvi su formirani 1955. godine, a to su sadašnja regionalna područja, te da su tamo nestali, moguće i spaljeni. Neki misle da su otpremljeni u neke republičke institucije. Ukoliko je ovo posljednje tačno mislim da bi, bar neki od tih podataka, trebali da imaju muzeji, koji već postoje u pojedinim reg!Jama.

Pitao bih, ukoliko neko zna, gdje se nalazi dokumetacija poginulih boraca NOR-a 1! žrtava fašističkog terora, popisana 1950. godine.

Milivoje MARIĆ Foča

„KO RUŽI DRŽAVU“ („BORBA“, 23. FEBRUAR) Ringe Raja

Da Vas zamolim za prostor u Vašem i mom 3cenjenom listu nagnao me je tekst severnobanatskog lista „Komuna“ — KIikinda pod naslovom „Uplitanje“ (autor Rajo Popović), i odgovor Vašeg novinara u listu „Borba“ od 23. ovog meseca sa naslovom „Ko ruži državu?“.

Pročitavši oba pomenuta teksta pitam se zar neko može i sme da sve to javno kaže, piše i prišiva pregršt neistina o listu „Borba“ i o radnicima koji u očaju traže komad hleba, da prežive u ovim sumornim VrIemenima, a koji uzgred i finansiraju list „Komuna“! „Polemika“ sa glavnim urednikom lista Rajom Popovićem nemoguća Je u „Komuni“ jer, „gazda“, ni na OSnovu zakona o štampi, to ne dozvoljava! to se tiče „buntovnika“ i njihove pripadnosti političkim strankama, vreme će ubrzo pokazati svoje. Biće onih koji će uz sve pretrpljene nedaće sve zaboraviti i krenuti na posao radi komada hleba, tog nasušnog. A biće i takvih koji neće pognuti glave pred Popovićima i neće dozvoliti da ih uzdaju u amove! Ako neko i pređe na drugu stranu, biće to i zaslugom Raje Popovića! I nisu nam bitne stranke uz ishanđale opanke! Nama trebaju pametni i časni ljudi da znamo kud idemo i gde ćemo stići!

Igra je, ringe ringe Kaja, Završena. -

Štampa, na sreću, ima i drugu stranu medalje. A ta naša medalja, sjajna, hrabra, iskrena 1 ČOvečna bio je i ostao naš drug i prijatelj mladi novinar našeg lista „Borba“ Boro Lazukić. Danonoćno Je bio ! bdio sa nama.

Veliko hvala i „Borbi“ i Bori!

Ljubiša RAUŠKI

RESIO ON U LO

O OE