Borba, 25. 10. 1991., S. 10

16 PETAK 25. OKTOBAR 1991. GODINE

VOJVOĐANSKA NACIONALNA ISKUŠENJA

JUGOSLAVIA –

ljudi se pitaju: ko će s kim ratovati ako, ne daj bože, pukne i u Vojvodini

Ludilo je oko nas i svi se bojimo da će biti preneto u Bosnu, a nismo ga nigde ni želeli niti ga podržavamo. Međutim, razmišlja li neko šta može biti ako se taj haos prenese u Vojvodinu, ako svaki narod, narodnost ili nacionalna manjina počne tražiti svoju AO (autonomnu oblast)? Onda će se završiti sa jao svima.

Ovo mrazmišlanje nekolicine opozicionih lidera u Vojvodini moglo bi se uzeti i kao zajednički imenitelj poimanja situacije makar među, trećinom „sličnomislećih Vojvođana mada je proporcija, po mnogo čemu sudeći i veća. Dovoljno je, na primer, samo slušati priče rezervista koji se vraćaju ili su (silom prilika) još na frontu u Slavoniji. Mađar, radnik iz Novog Sada, koji je prošle sedmice sa nekoliko stotina sugrađana napustio „klanicu ispred Borova naselja“ kaže gnevno: „Ne želim da budem ubica ni za veliku Srbiju, ni za Vojvodinu, Mađarsku ili Hrvatsku. Moji drugovi tamo ginu, a niko nam ne objašnjava zašto“.

Rezervista, · Rumun, „bežeći“ autostopom na dva dana iz logora kod Bogojeva u Vršac kaže: „Idem da posle 40 dana vidim dete“. I pita: „Zašto je toliko Vojvođana pozvano u rezervu? Neka neko dođe da nam kaže, zašto mobilišu samo u Srbiji, kad među nama nema ni 10 odsto onih koji su glasali za Miloševića i ovu vlast. O tome svi ćute“. Razlog za samovoljno odsustvo sa fronta njegovog „saborca“, Srbina iz Futoga, mada prozaičan, takođe je ozbiljan: „Nema ko da mi poseče kupus, a njiva je velika i dobro je rodilo“.

Od smisla do apsurda

Mobilizacija je, istini za volju, samo jedan i sasvim dovoljno va-

žan detalj vojvođanskog nezadovoljstva. Posle prošlogodišnjih izbora i ovogodišnjeg popisa počela su, recimo, i mnoga druga prebrojavanja, prestrojavanja i razmišljanja a skoro svako, po pravilu, za predznak ima politiku. Bilo da je reč o jeziku, nacionalnim pravima, obrazovanju, informisanju... I sve to, vrlo često, između smisla i apsurda. U Subotici se, primera radi, može čuti da su Mađari izloženi i nacionalnoj („1,5 odsto nas je manje nego 1981. godine“) i političkoj asimilaciji („jedan deo Mađara je živeo ili živi od toga što služi vlasti, odnosno što su „profe-

čaj jer su čak imali i nastupe ekstremno bliske stavovima HDZ-a. Nedavni pokušaj da od lidera DSHV-a Bele Tonkovića čujemo hrvatsko-vojvođansko viđenje trenutnog (i predizbornog) stanja u

Vojvodini, završio je tek jednom -

rečenicom: „Nema nikakvih razgovora dok ne prođe ovo ludilo, valjda vidite šta se radi“.

Dok ne tuku, nemojte jaukati

Iz sasvim suprotnog, „opštenarodnog“ ugla o svojim sunarodni-

Srbi na Кагопскот Кгоуџ

Kad je u Futogu nedavno započela restauracija katoličke crkve (inače zakonom zaštićenog spomenika kulture) pronele su se glasine da će „na tornjevima biti montirana mitraljeska gnezda“. Reagovale su, na svoj način, i vlasti ali je ubrzo sve „leglo“ na svoje mesto. Da ironija (a i simbolika vojvođanskog suživota) bude veća, svi izvođači radova na katoličkoj crkvi od arhitekte do zidara su —

Srbi.

sionalni Mađari“, ali nemaju podršku baze“). Na severu Bačke tvrdi se i da su „za 300 godina zajedničkog života na ovim prostorima

Hrvati i Mađari postali prirodni.

saveznici“, što, po istoj logici, podrazumeva i uzajamnu političku podršku. Politička pozicija i nacionalna nastojanja Mađara objašnjavaju se sasvim običnom rečenicom: „Mi ne tražimo ništa što drugom ne bi dali“. Istovremeno, među izrazito projugoslovenski opredeljenim partijama i pokretima, u to ime, napominju da „Mađari nijednom prilikom nisu rekli da nema Jugoslavije što sa DSH nije slu-

cima govorio nam je petrovaradinski župnik Marko Kljajić. Velečasni ne neigra da „ima pretnji, prisluškivanja, praćenja pa čak i batina“ koje neki Hrvati dobijaju „na nacionalnoj osnovi“ ali ne pominje imena „da bi koliko-toliko zaštitio i te ljude i sebe“.

— Ne može se generalizirati, ima slučajeva za sebe. Svi su ljudi zahvaćeni opštom psihozom. Pogledajte, recimo da mi ne možemo kao dosad pratiti radio i televiziju, čitati novine koje hoćemo. Osećamo blokadu i propagandu a to je mnogima razlog da se smatraju ugroženim iako neki to, uistinu, i

ičke teskobe ravnice

Rezervisti ne žele da budu ubice, „Mađari i Hrvati su prirodni saveznici“, katoličku crkvu popravljaju Srbi a

jesu. Nama, istina, niko javno ne prijeti na ulici, ali na Hrvate psihički itekako deluju pisanje štampe, radio i televizija, priča Marko

“Kljajić o svojoj župi i župljanima.

Kaže još da su pre izvesnog vre-

mena i takozvana „dječija posla“ -

pokazala koliko se propaganda i politika zlo seme među narodom. Grupa dečaka iz Novog Sada napala je svoje vršnjake iz škole „Vladimir Nazor“ u Petrovaradinu „kao ustaše“, a u toj školi, tvrdi velečasnik, 80 odsto đaka su — Srbi. Dodaje još da je „perfidna i pogubna teza o genocidnosti svog hrvatskog naroda“. Za ovu priliku „krši pravilo o ispovjednoj tajni“.

— Pre nekoliko dana ispovjedila mi se Jedna starica, traži oprost što je psovala vlast. Eto, i te pobožne bakice koje ništa drugo ne znaju do boga moliti — počele su se baviti politikom.

A ja mojim župljanima uvijek govorim — dok nas ne tuku nemojte jaukati, priča Marko Kljajić. Pitamo velečasnog ima li uopšte nevinih u sadašnjoj politici, u propagandnom i stvarnom ratu. Odgovara filozofski: „Nevini su oni koji su napadnuti“.

Opšta šarenolikost i posebnosti Vojvodine sve mogu da podnesu (pa i mađarske parole pisane ćirilicom) — tako je bilo i pre i posle „oktobarske jogurt revolucije“ kada su, kako reče jedan visoki funkcioner Pokrajinskog Odbora SPS „došle nove, demokratske snage“. Međutim od oktobra 1988. kada je novoustrojeno stanje autonomije ustalasalo ravničarske duhove pa do dana u kojima manje ili više nevoljno uniformu oblače (ili odbijaju) rezervisti Srbi, Mađari, Rumuni, Slovaci pa i Hrvati — šarenolikost Vojvodine ı Vojvođana od vrline postaje briga.

| У. ПЛЕС B. LAZUKIĆ

U POSETI RANJENICIMA KBC „BEŽANIJSKA KOSA“

Porodica Milenka Kukića iz Mirkovaca iz „Borbinog“ spiska saznala da je „samo“ ranjen Mirko Paunović iz Pakraca vraća se u svoje mesto posle lečenja jer, Pakrac još nije sasvim „očišćen“

U KBC „Bežanijska kosa“, u bolnicu koja je dosad bila gotovo bez ranjenika, od pre nekoliko dana počeli su da stižu povređeni na ratištu. Od početka ratnih događanja u Jugoslaviji lekari ove ustanove bili su na mestima gde je bilo ranjenih i gde ih ima i sada — da pomognu na licu

- mesta, tamo gde često nedostaje lek, zavoj, lekar. To isto čine i ovde i ranjenici su im zahvalni. Hteli su, kažu, da zovu novinare da pohvale humanost i nadčovečanske napore doktora, ali im to oni nisu dozvolili. Rekli su — to je njihov posao.

— A devet dana bili smo kao u zatvoru, nismo mogli van, kaže Milenko Kukić iz Mirkovaca koji je povređen kada je bilo primirje i kada mu je pomoć lekara i te kako bila potrebna. S krova jedne kuće u Vinkovcima snajperista mu je prostrelio desnu ruku u predelu nadlaktice i, gotovo je otkinuo. Na licu mesta previjena Je samo prvim zavojem. Ništa više. Helikopter koji je došao po ranjenika je pogođen pa je agonija nastavljena narednih devet dana. Bojao sam se da ću dobiti sepsu, ali sve se dobro završilo, kaže Milenko. Ovde u bolnici mi je rečeno da je kost kao riža. Jedva su je lekari sastavili.

Porodica Milenka Kukića na vreme je evakuisana. Deca su na sigurnom — kćer i žena su u Baru, a šestogodišnji sin ovde u Beogradu. Supruzi sestra koja je čula da sam masakriran i ubijen nije ništa javila, a na sreću iz „Borbe“, sa spiska ranjenih,sobe su saznale da sam „samo“ ranjen. Kada sve ovo prođe, kaže mada lekari predviđaju da će lečenje potrajati nekoliko meseci, vratiću se u Mirkovce. Ne verujem u mirria rešenja, mada političari mogu sve. Mirnog života neće biti. Jednostavno ja

ne mogu da ostavim da kroz nekolikd godina moja deca ponovo prolaze kroz sve ovo.

U mirno rešenje i nastavak suživota sa Hrvatima ne veruje ni tridesetogodišnji Mirko Paunović iz Pakraca koji je u svom mestu ranjen 17. oktobra. Minobacačem mu je razorena podlaktica. Medicinska sestra mu je ukazala prvu pomoć potom je prebačen u ratnu bolnicu na Buču gde

NEMA MIRNOG REŠENJA: Miladin Zubić i Mirko Paunović

se nalazio hirurg iz ove bolnice. Kombijem je zatim, prebačen u KBC gde će ovih dana biti operisan. Porodica (supruga i dve kćeri — mlađa ima samo četiri meseca) je na sigurnom: tek juče su im javili da je Mirko ranjen.

— U Pakrac, koji je inače, razoren, ću se vratiti, kaže, jer nije sasvim „očišćen“.

Nazad u rat će se vratiti i Miladin

Zubić iz sela Kraskovića (Podravska Slatina) jer rat će sigurno potrajati, kaže, dok se sve ne raščisti. Kada je zapčelo mora se i završiti, a u mirna rešenja ne verujem. Ovaj dvadesetosmogodišnji teritorijalac nagazio je

minu, teško povredio nogu, ali mog-

lo je biti i mnogo gore. Nikome se nije javio iz bolnice, nije to ništa strašno i ne treba paničiti...

B. POPOVIĆ

MIĆUNOVIĆ I DRAŠKOVIĆ U „DIPLOMATSKIM MISIJAMA“

Juriš na istok i zapad

Kako objasniti prave interese srpskog naroda Ф Ра | се зе Drašković sastati sa Jeljcinom e Narod ne može biti kriv za nečiju pogrešnu politiku 0 Milošević „unutrašnji problem“

Osetivši da je posebno posle Hasa došlo njeno vreme srpska opozicija se ovih dana bukvalno rastrčala po svetu. Optužujući režim srpskog predsednika, ali i braneći „srpski narod“, prvi ljudi dve najveće opozicione partije-Dragoljub Mićunović i Vuk Drašković — uputili su se na susrete sa najznačajnijim ljudima istoka i zapada. Prvi je otišao u London i tamo se sastao sa lordom Karingtonom, a drugi je juče doputovao u Moskvu, na poziv Aleksandra Ruckoja, jednog od najbližih Jeljcinovih saradnika i lidera partije „Slobodna Rusija“ na čijem će kongresu, kao gost, delegacija SPO učestvovati. ~

Većina pristalica SPO računa da će se njihov lider u- Moskvi susresti i sa Borisom Jeljcinom, mada Drašković u izjavi za „Borbu“, nije želeo da „prejudicira imena eventualnih sagovornika“, čineći na taj način isto 510 i Mićunović pred put u London, kada niko u DS nije hteo da potvrdi vest u sastanku sa Karingtonom. Osim opreznosti koju, su pokazali uoči svojih putovanja, in-

· teresantno je i da su lideri SPO i DS svoju „diplomatsku aktivnost“ shvatili kao nikada do sada. O tome govore i sastavi delegacija. Sa Mićunovićem je krenuo Đorđe Zečević, poznati biznismen i glavna „engleska veza“ ove stranke, a sa Draškovićem Dragan „Miličić, građevinski preduzimač, čiji će najveći zadatak u Rusiji biti sklapanje novih „ЗРО розјоуа“.

Oba stranačka šefa kso svoj „prvi zadatak“ u inostrar:stvu ističu „objašnjenje pravih interesa srpskog naroda“ i pokušaj da svoje sagovornike ubede u neophodnost izmene haškog dokumenta. Kada budemo govorili o ugroženim interesima našeg naroda, naročito ćemo insistirati na tome da niko ne može zbog jedne pogrešne politike i ljudi te politike da kazni čitav narod kaže Drašković.

Iako je kritika Miloševića jedna od glavnih postavki pojedinačnih planova obe stranke (nikakva koordinacija između dve posete ne postoji), Drašković kategorički odbacuje i pomisao da će u inostranstvu biti tražena pomoć protiv Miloševića.

— Mi u Moskvu ne idemo da bismo tražili čak i rusku podršku u smeni jedne naopake i po Srbiju fatalne politike. To je naš unutrašnji problem i rešićemo ga sami. U ovom trenutku samo želimo da spasavamo demokratiju i interese našeg naroda koji su iznad svake stranke, govori prvi čovek SPO, ne poričući da mu je u svakom slučaju želja da se „na licu mesta“ upozna sa iskustvima iz skore ruske prošlosti (neuspeo puč). -

Na kraju, iz Draškovićevog štaba javili su i da će se on sastati i sa poznatim moskovskim „štrajkačem glađu“ — Jastrebovim, zamoliti ga da prestane da gladuje, uručiti mu kartu počasnog člana SPO i pokušati da ga dovede u Beograd.

1. RADOVANOVIĆ