Borba, 19. 03. 1993., S. 11

BORBA РЕТАК 19. 3. 1993.

USPONI ! PADOVI SRPSKE OPOZICIJE (5) |

SRPSKE OPOZICIONE STRANKE NA KOSOVU

Predaja

Milos Antic

ке

Ako bi se merilo po tome šta Je srpska opozicija postigla u poslednjim izborima na Kosovu i Metohiji, može se slobodпо reći da ona na obim prostorima i ne postoji. Ne postoji, jer nije uspela da osvoji ni jedno mesto u poslaničkim klupama hiti za savezni, niti za republički parlament. RečJu, ne računa li se ulazak Srpske radikalne stranhe u oba рагlamenta kao jedinog pravog rivala SociJalističkoj partiji na орот terenu, stpsha opozicijd na Kosmetu Je doživela Ra-

tastrofalan poraz.

Od ukupnog broja birača koji su izašli na biralište za republički parlament SPS je osvojio 42 odsto glasova, Grupa građana Arkan 17,6, SRS 13,8, DRSM 5,2, a preostale opozicione partije DEPOS svega 3,9, Demokratska stranka 1,6 i isto toliko Socijaldemokratska stranka. Ukupno, dakle, nepunih sedam procenata i, naravno, tako razjedinjeni ostali bez ijednog mesta u parlamentu. Blokads aktivista

A Kosovo i Metohija, odnedavno dve izborne jedinice koje su davale poslanike, bila je najveća šansa da se dođe do poslaničkih mesta. Jer, daleko pre izbora znalo se da će Albanci bojkotovati i savezne i republičke izbore, pa je tako pružena prilika da otprilike oko 100.000 birača srpske i još nekih nacionalnosti izaberu 30 poslanika u republičku i 10 u saveznu skupštinu. Tako se i desilo, na izbore Je izašlo 104.000 birača, odnosno 17 odsto ukupnog biračkog tela, ali od toga su profitirali jedino socijalisti, radikali i Arkan. Ostali, iako se na izborima pojavilo ukupno 17 lista partija i grupa građana, ostali su kratkih rukava. Ovakvi izborni rezultati u kojima je srpska opozicija na Kosmetu ostala bez ijednog poslaničkog mesta, bili su iznenađenje samo za one koji nisu znali odnose među srpskom opozicijom na ovim prostorima. Kosmetska opozicija je, ustvari, samo оргапак svojih matičnih partija sa centralama u Beogradu. I, sem možda nešto povećane brige beogradske centrale DS za svoj ogranak na Kosmetu, ostale centrale su u predizbornoj

aktivnosti a i pre toga malo poklanjale pažnju svom članstvu i svojim aktivistima na Kosmetu.

Lokalni opozicioni lideri tako nisu uspevali da bilo pojedinačno, ili grupno, naprave neki značajniji iskorak i nametnu se biračima, koje je sve vreme pod svoje držala Socijalistička partija, koja ni uoči samih izbora nije želela ništa da prepusti slučaju, pa Je dva dana uoči izbora dovela na Kosmet svoj najjači adut —-Slobodana Miloševića. Malo lidera ostalih opozicionih partija je našlo vreme da dođe na Kosmet i nešto više poradi na sopstvenom imidžu. Istina, dolazili su Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica, Mirko Jović ı još po koji, ali sve je to ličilo na delovanje slobodnih strelaca.

Što se DEPOS-a tiče, njegova beogradska centrala ponašala se kao da Kosmet ne postoji i kao

“da nije važno šta će se tamo de-

siti. Sve je ostavljeno dvojici ljudi: Živku Cuckiću na kosmetskom delu i Ninu Rajeviću u Metohiji. Sami, bez ičije pomoći oni su organizovali promocije, išli od sela do sela i malo je falilo da izbore jedno poslaničko mesto. Da su kojim slučajem imali bar malu podršku iz Beograda, a tražili su da lideri DEPOS-a dođu i održe bar jedan

· miting, sigurno je da bi probili

led. Ovako, utopili su se u neaktivnosti svojih partija i lažnu

· nadu da će narod, ipak, glasati

za opoziciju. У

Ispada, tako, da je srpska opozicija na Kosmeta poražena i pre samih izbora. I to sopstvenom predajom. Možda se ovakva konstatacija ne može odnositi na sve stranke koje čine opozicioni blok, ali generalno posmatrano takva ocena stoji. Jer, iole ozbiljnija politička procena

REAGOVANJE

Lako podnet odlazak

Bio sam izncnađen člankom Vašceg saradnika i moga prijatelja Dragana Biscnića „Letenje ka raznim jatima“, u vezi sa problerhima političkih stranaka u našoj zemlji danas, pa i unutrašnjih problema Demokratske stranke u nedavnoj prošlosti. Nikako mi nije jasno da je Biscnić mogao da napiše da „sc priča“ kako sam ja „najteže podnco“ odlazak jedne grupe iz Demokratske strankc prošlog Icta 1992. godine. Naprotiv, to sam ja „najlakše“ podnco, jer sam, čak i

· u dnevnim listovima, tražio da se preduzmu statutarne mcrc protiv odgovarajuće grupc, koja je započcla javnu kampanju protiv jedne odlukc većine u Dcmokratskoj stranci i koja je odlučila da ne bude član Dcposa, iako sc zalagala, kao i ranije, za svaku saradnju sa opozicionim strankama.

Dalje, Dragan Biscenić dodajc kako sam ja „vidco veliku nadu“ u jednoj ličnosti koja jc bila vođ pomenutc frakcijc koja se izdvojila iz Demokratskc strankc prošlog Icta. To ic potpuno nctačno, utoliko pre što ja nemam nikakvih slabosti prema „građanskom pcdigrcu” današnjih političkih aktivista i voda među opozicionim političarima. Takvo predubcdenje mogu da imaju samo oni koji nemaju pojma o našem prcdratnom, odnosno prc-komunističkom društvu. Našc predratno i prc-rcvolucionarno „građansko društvo“ svc је drupo do građansko, ono jc malograđanština sa Balkana koja se sva danas kiti profesionalnim antikomunizmom, vcrujući da će sc taj antikomunizam politički isplatiti. Kada je u ovoj zemlji vladao komunizam, ti naši malogradđani su mirno živcli, a sada kada nema komunizma već više godina — iako ima ncdcmokratskog društva i ima izuzctno banditskih postupaka i vlasti i grupa gradana — sada ta naša antikomunistička malograđanština, sastavljcna od ljudi usijanih ličnih mržnji i užarenih ncdostižnih ambicija, hara političkom sccnom ı pokušava da razara političke strankc.

Dosta javno govorim i pišem da sam protivnik anahronih modela politićkih stranaka, da sam bio i ostao protivnik „anarho-libcralizma“ u organizaciji stranaka, i da sam zbog toga uvck u Demokratskoj stranci insistirao na idcološkim i programskim raspravama, „bez ostatka“, ali da sam bio i ostao za to da jcdna politička stranka bude slobodna i u isti mah disciplinovana organizacija, poscbno u našem prclaznom stanju post-komunističkop vremcna. Dcmokratija na cvropskom kontinentu nc možc sc razvijati niti napredovati sa strankama koje nisu ozbiljnc organizacije, a onc nc mogu biti ozbiljnc ukoliko nisu na ncki način „idcologiziranc“, imaju jasnu viziju o svctu komc idcmo, i

ukoliko nisu radnc i disciplinovanc organizacijc.

izh

Desimir Tosic

uoči izbora govorila je da razjedinjena srpska opozicija, posebno na Kosmetu, nema šta da traži. A upravo Kosmet je zbog mnogo čega mogao srpskoj opoziciji da posluži kao stožer okupljanja.

Nacionalna konfrontacija

Inače, javno guranje kosmetske opozicije u drugi plan desilo se 29. septembra 1990. godine, kada je u Kosovu Polju SPO organizovao svoj promotivni miting. I to zakonski ı regularno. Međutim, istoga dana, na istom mestu i u isto vreme, kontramiting je organizovao SPS Kosmeta. Njegov istureni jurišnik tada bio je „Božur“, pa je usred Kosova Polja zamalo došio do međusobnog pokolja Srba. Prisutni lider SPO Vuk Drašković je, videvši šta se dešava, tog dana pristao da bude jagnje, iako su „Božurovci“ predvođeni Bogdanom Kecmanom kamenicama jurišali na SPO-ovce. Sve se srećom završilo bez krvoprolića. Ali. od tog dana srpska opozicija na Kosmetu kao da ne postoji. A

imala je itekakvu šansu, što se”

videlo i po više desetina hiljada okupljenih ljudi na mitingu SPO. Tadašnji lokalni lideri opozicije „u interesu nacionalnog jedinstva“, odnosno izbegavanja „nacionalne konfrontacije“, zamrzli su svoju aktivnost i tako čitav teren prepustili socijalistima. Oni su to, naravno, uspešno

iskoristili, a kad god bi im zaškripalo, u pomoć prizivali Miloševića, koji među kosmetskim Srbima ima blanko poverenje. Ono o čemu se malo govori, a što je na Kosmetu trebalo da bude najjača opozicija dominantnoj Socijalističkoj partiji, jeste činjenica da je to mogla da bude grupa građana, koja je jedno vreme bila ostala izvan SPS. Naime, radilo se o više uglednih kosovaca, među kojima je bio i Tomislav Sekulić, koji je u pretprošlim izborima u savezni parlament ušao kao kandidat građana. Tada se njegovih usluga odrekao SPS, a do poslednjih izbora nije ga pridobila ni jedna druga partija. I, kada je izgledalo da će na poslednjim izborima Sekulić stati na listu grupe građana, kojoj su davane najveće šanse, Sekulića je prigrabila SPS i imenovala za nosioce liste za savezni parlament, gde je od 10 dobila sedam: mesta. Tako je propala i ta šansa da se oslabi uticaj SPS na ovim prostorima, pa sada ovdašnjoj opoziciji ostaje da razmišlja kako da ojača svoje pozicije i eventualno slabi SPS. запзе za to su ovde izuzetno male, bez obzira što je ekonomska situacija nepodnošljivija nego u drugim delovima, jer socijalisti su čvrsto prigrabili sve pozicije, pa uz neprekidno isticanje Slobodana Miloševića u

prvi plan, računaju da je Kosmet.

njihovo najjače uporište.

STRANKE ALBANACA NA KOSOVU

Što dalje od Srbije

Pise: Bahri Cani

Stranke Albanaca na Kosovu se i ne mogu smatrati opozicijom srpskoj vlasti Jer se odbija svaka mogućnost suživota

pod zajedničkom kapom.

Prve političke partije Albanaca na Kosovu formiraju se nakon ukidanja pokrajinske Skupštine u julu 1990. godine. Zakon o ukidanju Skupštine, Vlade a kasnije i Predsedništva Kosova srpske vlasti su obrazložile „najavom pokrajinske Skupštine da 2. jula proglasi nezavisnost Kosova“.

injenica da političke partije Al-

banaca do sada nisu učestvovale ni na jednim izborima organizovanim u Srbiji i SR Jugoslaviji, ima opravdanje u faktu da važni politički subjekti Albanaca te izborc jcdnostavno nisu doživeli kao svoje. „Propuštanje vozova“ za uključivanje u sistemski život Srbije i Jugoslavije, dr Ibrahim Rugova je obrazložio rečima: „Ukoliko Albanci prihvate izbore Srbije i Jugoslavije oni će tako prihvatiti postojcćc stanje na Kosovu sa svim clemcnti“ma sile i ropresija koje se primenjuju, a za uzvrat nećce dobiti ništa. Srbija bi učesivovanjem Albanaca na izborc dobila lcgitimitet pred mcđuanrodnom javnošću“.

Cosja protiv Gandija

„Otac nacijc“ (Rcdžep Ćosja) javno se suprotstavio konccpciji „gandijcvskog otpora“ Ibrahima Rugovc. Ćosja zapovara idcju ujcdinjcnja svih tcritorija koje su nastanjena Albancima. U prcpisci sa prcdsednikom Albanijc Sali Bcrišom, „podsetio” jc Albancc da je ujedinjcnjc sa matičnom državom njihov, zapravo, osnovni nacionalni intcres. On jc otišao i korak dalje — optužio Bcrišu za izdaju nacionalnih intcresa. Narod bi rekao „koliko ljudi toliko i čudi”. Bolji poznavaoci prilika na Kosovu, mcđutim, znaju da jc solucija ujcdinjcnja jedna od konccpcija koja je „prcdviđena“ ukoliko propadnu pokušaju o samostalnosti i suvcrcnosti Kosova u ili van okvira (kon)fedcrativnc Jugoslaмје. Nastanak političkih partija Albanaca, inačc, poklapa sc sa izdisajem Saveza komunista. Prvo jc osnovan Demokratski savez Kosova — avgusta 1990. godinc. Oko scbc okuplja (a i danas ima) najvcći dco Albanaca.

Njegova programska načela (Program koji je donet 4.08.1990.) kao glavno opredeljenje ističu borbu za reformu političkog sistema u okviru (konfederativnog uređcnja Jugoslavije. Nit koja se proteže u programu i delovanju DSK-a je „ravnopravnost svih u Jugoslaviji“. Promenom okolnosti pre svega izbijanjem rata i rasturanjem SFR Jugoslavije, dolazi do revidiranja stavova ovc partije oko o(p)stanka Albanaca u SR Jugoslaviju. Sve karte se bacaju na suvcrcnost Kosova i „gandijevsku borbu otpora prema okupatoru (Srbiji), a rešenjc problema jc moguće jedino uz posrcdovanjc mcđunarodnog faktora”.

„Politička deklaracija“ DSK-a (doneta 5. maja 1991) najbolji je dokaz radikalizovanja stavova. Tu sc konkretno obclcžavaju krivci za stanjc na Kosovu. Otvorcno sc govori O potrcbi uspostavljanja „Republike Kosovo kao ravnopravnc (ali i daljc u sastavu (kon)fcdcrativnc Jugoslavijc) jedinicc koja bi bila dokaz institucionalnc ravnopravnosti Albanaca sa ostalim narodima“. Zahteva sc i jcdnakost Albanaca nastanjcnih u Makcdoniji i Crnoj Gori. Srbiji, sc na „dušu“ stavljaju ckonomska Kriza, ubistva, ranjavanja, zatvaranja, progoni i privođenja kao „dircktan rczultat hcgemonističkc vojno-policijskc agrcsijc a potpomognulc Jugoslavijom“. Potporu za nczavisnost ova stranka nalazi u principima i dokumcntima KEDBSA o samooprcudcljcnju naroda. Nastupanja čelnika ovc stranке kanalisana su na intcrmc.-ijalno posrcdstvo u bilo kakvim razgovorima i dijalogu sa srpskim vlastima o statusu Kosova. Svi pozivi Radomana Božovića za dijalog, (bilo ih jc pct) odbijcni su sa izgovorom da su upućeni „navrat nanos“ i da iza njih nc stoji stvarna žclja za postizanjc konkrctnih rczultata vcć samo zauzimanjc startnih pozicija u nastupu prcma mcdunarodnom javnošću. Evidcentno jc samo da jc amcrički biznismcn (Milan Panić) za vremc prcmijcrovanja uspco da uspostavi „bliski

Albanc i srpska opozicija

Ako je srpska opozicija pred proteklc izbore računala da će najjača srpska opozicija na Kosovu biti albanskce političke partije, u tomic sc grdno prevarila. Sve proccne na toj relaciji, ako ih je bilo, bile su višc ncgo pogrešne. Istina, poznato jc da su pojedine političke stranke u Srbiji bacile „rukavicu“ albanskim politićkim partijama da im se pridruže u rušenju socijalista i Miloševića, ali je takođe poznato da su iz Prištinc dobili još brži odgovor „da oni nisu na vlast doveli Milošcvića, niti žcle da ga ruše“.

Sve računice da će Albanci izaći na srpske i jugoslovenske izborc i da će tako opoziciji doncti 30 mesta u republičkom i 10 u saveznom parlamentu, morali su imati u vidu političku procenu da bi to značilo da albanske političke stranke odustaju od suvercnog i nczavisnog Kosova, od svog referenduma, svojih izbora i svoje „republike Kosovo“. Uostalom, to albanski lideri nisu ni krili, jer su javno poručivali da nc nameravaju da izlaskom na srpskc izborc priznaju Srbiju kao svoju državu.

kontakt“ sa prcdstavnicima Albanaca na Kosovu.

Tajne ostavke

Programi ostalih albanskih političkih partija na Kosovu, uslovno rcčeno, samo su senka, uz manja odstupanja, „glavnc” partije. Socijaldemokratska partija Kosova u svom programu navodi da albansko pitanje nikad nije rešeno — valiano, samim tretiranjem Albanaca, koji na Kosovu čine 90 odsto stanovništva, kao nacionalnom manjnom. Ova stranka se zalaže za poštovanja prava drugih cntitcta u nczavisnom i suverenom Kosovu. SDP Kosova podržava princip prava na samooprcdcljenje do otccpljcnja ukoliko sc to postiže mirnim putcm.

Seljačka partija Kosova, od 19 članova koliko sadrži njen program, konstituisanju nczavisne Skupštine Republikc Kosovo, rešcnju nacionalnog statusa i intcrnacionalizacijc albanskog pitanja posvećujc polovinu.

Od ostalih većih stranaka indikativan je rad Parlamcntarnc stranke. Indikativan jc u tomc što su prcdscdnici ovc partije u posicdnjih nekoliko mcscci dva puta podnosili ostavkc što jc svojcvrstan kuriozitcti. Pod vclom tajni, ukoliko sc izuzimaju zvanična saopštcnja i obrazložcnja koja po onom što kruži u javnosti i nc moraju baš da sc poklopc sa stvarnim indicijama, prvo se povukao Vcton Suroi (6. novembra 1992). Ovih dana na funkciji koordinatora ovc strankc „dao jc ostavku“, novinar Haljilj Matoši. Matoši za razliku od svog prcthodnika iz igrc jc ispraćen koncertom zvižduka. Zaradio jc raznc Cpitctc i titule. „Najvrcdnija“ mu jc „izdaja nacionalnih intcrcsa“. To će mu, najvcrovatnijc, služiti kao „grobnica političkc kariicrc“ na Kosovu, jcr, nacionalna izdaja sc nc zaboravlja. Svi Albanci nisu protiv Srbijc ı njcnc trcnutnc vlasti na Kosovu. Ovo potvrduju nckoliko dolazaka albanskih dclcgacija u Bcograd. Najčuvcnija je „delcgacija od 100 Albanaca“ koju je primio lično prcdscdnik Srbiје Milošcvić. No, javnosti jc poznato, bez obzira na zvanična saopštcnja, da iza ovih ljudi nema dcbclc zalcdinc. Možda će u dogIcdno vrcmc biti ı tako, ali mora sc poštovati faktičko stanjc.