Borba, 29. 07. 1994., S. 20

i {KULTURA

BORBA PETAK 29. JUL 1994.

RAŠA TODOSIJEVIĆ, SLIKAR

Beograd nas nije shvafio

Šezdesetih i sedamdesetih, politički je bilo jako pogodno da

se predstavljamo svetu kao liberalna zemlja, ali ovde su, паз Копсертанзге, smatrali za budale

Nedavnom izložbom u Srećnoj galeriji beogradskog Studentskog kulturnog centra, slikar Raša Todosijević, je pokazao da konceptualizam još živi na ovim prostorima. Početkom sedamdesetih i osamdesetih bio je začetnik nove umetnosti u Beogradu. Od 1973. godine piše teorijske tekstove o umetnosti, a od 1980. i priče o umetnosti. Priredio je četrdesetak samostalnih i gotovo 200 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a uskoro će izlagati u najvećim svetskim centrima.

BORBA: Na vašim poslednjim radovima iz serije „Bog voli Srbe“, simbolikom lobanje i КикКазгод krsta i parolama tipa „Sıbi narod najstariji“, kao da se rugate „proDerenim“ sistemima vrednosti. Kako su nastajali oDi radovi?

RRSR TOĐOSEJEVIĆ: Jedan švedski biznismen zamolio me da napravim nekakvi skulpturu u Sremskoj Mitrovici. Iako ja mrzim parkovske skulpture i ježim se na njih, rekao sam: U redu, platite tu lovu, a ja sam napravio jednu veliku jevrejsku minoru i na nemačkom napisao — Bog voli Srbe. Tu sam obuhvatio ı Jevreje i Nemce i Srbe, i tako je sve počelo. Svaki narod misli da je odabran. Uvlačenje srpskog maroda u kontekst odabramšh nmroda je njegova neviđena šljamizacija. Šta znači ta mitska rečenica? Ako si ti odabran čovek, onda sam ja manje vredan i mmsmje važan. Svi su kao čuli za vekovna ognjišta, šta je onda sa vekovnim pećnicama ili vekomim frižiderima.

B: U poslednje preme često naglašavate da Beograd mrzi umetnost, posebno modernu. Otkud to?

R. T: Beograd je sebe uvek voleo.

da predstavlja kao neku liberalnu sredinu, što apsolutno nije tačno. Nigde nećete sresti grad koji ima toliko otpora prema

modernoj umetnosti kao Beograd. Može i naiva, ali ne može moderna. Uvek su bili predusretljivi prema tradicionalističkim stvarima i, istovremeno, velika vetrometina prema svemu novom što se događalo. Treba jednom za svagda raskrstiti s tom iluzijom da je Beograd primao nove stvari. Šezdesetih ı sedamdesetih, „reprezenti YU umetnosti bili su sa Akademije ili iz Udruženja, i onda su rekli: Okej, uzećemo ovu avangardu, da mi vani izgledamo kao jedna velika liberalna zemlja, što je politički jako pogodno. To je bila kompletna laž, a mi smo ovde bili — niko i ništa.

B: Ipak su naši konceptualisti poznati u svetu, Marina Abramopić s kojom ste počinjali sedamdesetih godina, ili Braco Dimitrijević.

R. T: Oni su nas tada smatrali za budale, i niko to nije dijagnosticirao kao umetnost. Njima su probleme tada pravili film i literatura, a to što smo mi radili je imalo istorijskog smisla, mada mi nismo bili disidenti. Konceptualna umetnost kod nas je šaka jada. Već u startu, 1973. godine, četvorica su otišla u inostranstvo. Od onih koji su intenzivnije radili, ostao sam samo ja. I, mislite da me je Muzej savremene umetnosti zvao nekad da mi napravi izložbu? Nikad. Ja sam jedini srpski umetnik bez ijedne nagrade u životu. To je čast, i ja ću se ponositi time.

B: Da li se Vaše priče o umetnosti, koje pišete poslednjih petnaestak godina, mogu svrstati u konceptualizam? B. T: Zašto ne, ja sam slobodan od vlastitih predrasuda, drugačije razmišljam o umetnosti. Prvo počeo sam da pišem teoretske tekstove početkom sedamdesetih kad o nama niko nije pisao. Onda sam to prekinuo shvativši

DANI SAME MRKAIJA U TOPUSKOM i u o 20 „Braca Micić“ Jovanu

TOPUSKO. — Tradicionalna kulturna manifestacija Dani Save Mrkalja koju organizuje istoimeno Srpsko kulturno društvo u Topuskom, počela je juče dodelom Književne nagrade „Braća Micić“, a sledeća tri dana u opštinskim središtima i salama na Baniji i Kordunu. Ova književna nagrada nazvana je po začetnicima zenitizma, braći Ljubomiru i Branku Miciću, prošle godine je pripala književniku Niko-

DANAS B #EBPTEG NOVOM

Негсез ВЕЗИ. —> Месега5 u porti manastira Savina kraj Herceg Novog, predsjednik Republike Crne Gore mr Maemsir Bulatović otvoriće Ljetni sajam Knjige koji će trajati do 29. avgusta. Organizatori sajma koji se prvi put održava u Herceg Novom (posvećen je 500. godišnjici Oktoiha), su ITP „Unireks“ iz Podgorice, SO Herceg Novi i Instutut „Dr Simo Milošević“, gdje će biti i najviše programa. Pored svečane priredbe, pakon otvaranja, „Unireks“ će predstaviti svoje ekskluzivno izdanje „Gerskog vijenca“, a govoriće pjesnik Đragomir Brajković. li Vujičiću, a ovogodišnji laureat biće književnik Jovan Radulović. Žiri Srpskog kulturnog društva „Sava Mrkalj“, koji čine Nebojša Devetak, Nikola Vujičić, Vukman Otašević, Blagoje Baković i Ranko Risojević, odlučio se za Radulovića, poreklom Krajišnika čije stvaralaštvo sledi bogatu književnu tradiciju u kojoj su i dela Vladana Desnice i Sime Matavulja. Nagrada će biti dodeljena u crkvi Svetog preobra-

sajam knjiga

Predstaviće se i tridesetak izdavača iz SRJ. — Da smo svima udovoljili, koliko ih se prijavilo, Sajam bi trajao 90 dana. Zato ćemo manifestaciju nastaviti zimi, takođe u Herceg Novom, i pozvati sve one kojima sada nismo mogli izaći u susret, rekao je na konferenciji za novinare Janko Brajković, književnik i direktor „Unireksa“.

Pored domaćih, najavljeni su izdavači iz Grčke, Bugarske, Rusije i Rumuinije.

Tri simpozijuma se, takođe, orpanizuju u okviru Sajma. To su „Medicina i literatura“ (9-10. avgust), „Nastava. srpskog jezika i književnosti u udžbenicima za Os-

Мос | ПН

Bez ijedne nagrade: Raša Todosiјетк da ne mogu, pre podne, biti umetnik a posle podne — objektivni kritičar. Zato sam u formu kratke priče ubacio svoja razmišljanja o umetnosti. Kratka priča kao forma zbog toga što i početak avangarde u Evropi nema velike formate i što se ne uklapa u oficijelnu kulturu. Nekima to liči na Harmsa ili Borhesa, ali ja hoću da moje priče odvojim od literaturnog konteksta, dokažem da nisam literata.

B: Šta trenutno radite, i kakvi su planovi za leto i jesen? =

BR.T: Do januara iduće godine, ja sam zauzet čovek. Prvo, mesec dana na Salcburškom, pa isto toliko na Edinburškom festivalu. U Kopenhagemu ću izlagati seriju radova „Bog voli Srbe“, za njihov projekat „Evropa danas“. Pripremam i jednu veliku retrospektivu na Univerzitetu u Glazgovu, a u Parizu ću učestvovati na projektu „Ko je ubio Valtera Benjamina“. Inače, u Par:zu je nedavno izašao čuveni časopis „Art pres“, s tekstovima o Srbiji, iz pera Rade Iveković, Bojane Pajić, Dunje Blažević. To je dokaz da nas tamo niko ne mrzi. Sada pravim i ilustracije za knjigu pesama Žerara Denervala, koje je preveo Stanislav Vinaver. Denerval je bio romantičar, ali minoris kod Francuza. Ima jedna pesma protiv Napoleona, koja je pisana baš u njegovo vreme, negde 1816. U svakom vremenu, bilo je dobrih ljudi koji su se suprotstavljali tiranima. Zvonko Prijović

Radulovicću

ženja, u Majskim Poljanama, rodnom selu braće Micić. Organizator manifestacije pripremio je bogat kulturni program — pozorišne predstave, književne večeri, na kojima će, pored dobitnika Nagrade, učestvovati i pesnici i pripovedači iz Republike Srpske, Srbije i Crne Gore, a u Galeriji u Topuskom biće otvorena izložba likovnih stvaralaca iz Krajine. M. Bunjac

novne i srednje škole“ (16-17. avgust) i „Herceg Novi — kultura, tradicija, medicina, turizam i biznis“ (23-24. avgust).

Svi izdavači već su odlučili da značajan dio svojih publikacıja poklone Biblioteci Instituta „Dr S. Milošević“, a „Unireks“ odobrio je sajamski popust za sve svoje knjige od 50 odsto.

Stevan Mitrović, predsjednik SO Hercep Novi — govoreći na konferenciji za novinare — manifestaciju je ocijenio kao jednu od najobimnijih i najkvalitetnijih, jer

_ će objediniti sve umjetnosti, nauku

P. Janicic

i obrazovanje.

MUZIČKI BOGOVI „AMERIČKOG SNA?"

Barbra i tenori

Pet večeri je Barbra Strejsend, poslednja prava američka

zvezda, zabavljala Njujorčane u Medison Skver Gardenu, a koncert Karerasa, Dominga i Pavarotija tuče sve rekorde prodajom ploča, kaseta i kompakt-diskova

Маја (ем!

_ specijalno za „Borbu” iz Njujorka

U Ameriku se više ne dolazi brodovima, pa ni Kip slobode nema više za one koji dolaze značaj koji je. imao za njihove prethodnike. Kad se avionima stiže sve je drugačije i ovaj se spomenik najčešće uopšte ne vidi, pa su današnji imigranti prinuđeni tražiti neki drugi simbolični dolazak da su stigli u „slobodnu zemlju“. A oni i dalje stižu li stižu, terani uglav-

"пошт nekom vrstom nužde, ređe

avanturom, mnogi ubeđeni da je to samo privremeno. Među njima, posebno u poslednje vreme, i mnogo naših ljudi, iz svih krajeva „bivše“.

Činjenica je da se najmanji broj njih vraća i da velika većina ostaje da bi, najčešće veoma napornim radom, sebi i svojoj porodici ostvarivala manji ili veći deo onoga što se ovde zove „američki san“. Pitam se koje je to starosno doba, i kad je taj poslednji trenutak, da se može, normalno, otpočeti novi život. Treba li se ovde roditi pa da se prevaziđe podvojenost? U kom trenutku koreni postaju samo deo folklora, neizbežni deo istog tog šarolikog sna, kad se praznuju svi sveti Patrici, hanuke, božići, slave, ramadani, kineske i afro-američke nove godine; kad naturalizovani -Amerikanci prelaze, nakratko, iz svakodnevnog, često bezličnog, mukotrpnog i racionalno uređenog bitisanja u tradicionalni, ličnim odnosima i emocijama oblikovan, ambijent porodične i etničke zajednice.

I Barbra Streisend, poslednja prva američka zvezda, bila je uvek primer svesnog negovanja određe-

nog etničkog ponosa, odnosno”.

svog jevrejskog porekla. Ova „lokalna devojka“, nekad nesigurna tinejdžerka iz Bruklina, a danas holivudska diva i posebna vrsta feministkinje, trijumfalno je ovih dana posetila Njujork. Posle dvadeset osam godina, u potpunosti dokazana na tako reći svim planovima — kao glumica, pevačica, re-

"ditelj, producent i sa aktivnim, fi-

nansijski dobro obezbeđenim, političkim identitetom liberalne provenijencije — ona je pet Vvečerr-zabavljala Njujorčane u Medison Skver Gardn dvorani. Delili su oni, sa svojom Barbrom, plodove njenog uspeha i slušala sa oduševljenjem poznate pesme iz njenog repertoara koji je, na svojevrstan

način, slavio njima tako dobro poznatu toleranciju različitosti.

No, vrhunski muzički spektakl, čiji će eho još dugo odjekivati Amerikom i svetom, zbio se na Dodžers stadionu u Kaliforniji, u predvečerje finalne utakmice Svetskog fudbalskog prvenstva. Tenorski trijumvirat — Kareras, Domingo, Pavaroti — sa maestrom Zubinom Mehtom, koji je dirigovao Filharmonijom iz Los Anđelesa, podigao je na noge više od 56.000 posetilaca (koji su ulaznicu platili i po 1.000 dolara), a zahvaljujući televiziji videlo ih je 1,5 milijardi gledalaca širom sveta. Muzička kompanija „Vorner“ predviđa da — prođajom ploča, kaseta i kompakt-diskova sa ovog koncerta potuče sve dosadašnje rekorde.

Popularne operske i druge arije dočekane su uz nezapamćene ovacije, a arija Nessun dorma, iz Puči-

Snimak iz Sarajeva: Hose Kareras nijeve Turandot, još jednom digla na noge publiku, postavši neka vrsta himne Svetskog prvenstva valjda zbog onog „Pobediću, pobediću“. Sa oduševljenjem se tapšalo i intrepretaciji pesama „My way" i „Singing in the rain“ kao i prisutnima Frenk Sinatri i Džin Keliju, koji su ih jednom sami ovekovečili. Kako je moguće da jedan, na ovaj način organizovan i do daske komercijalizovan hepening, može. toliko da uzbudi čoveka? Na trenutak se čak odstranjuju sumorne misli i brige vezane za ljude i događaje u našim podnebljima, tako bliskim onima iz kojih potiču ove prelepe arije i ovi simpatični tenoTi. No, ipak, to je samo za trenu-

tak:

Proza poezije

Ko u sredu uveče, na Prvom kanalu RTS, nije gledao film o Mihailu Ljermontovu, taj ne zna šta je muka — prevodilačka. Filmom, naime, dominiraju divni stihovi slavnog ruskog pesnika, a naš prevodilac (ime mu se na odjavnoj špici pojavilo samo za delić sekunde, tako da nismo uspeli ni da ga pročitamo) đavolski se namučio da nam ih, kako-tako, servira — u prozi. I to takvoj | prozi za koju bi svaki gimnazijalac, pišući domaći zadatak na te- || mu „prepričati svojim rečima šta je pisac hteo da kaže”, dobio

neprelaznu ocenu.

Prevodilaštvo je ozbiljan posao, često i stvaralaštvo, i njime se ne može baviti svaki nadobudni amater. A kad Je još o poeziji reč, potrebno je ne samo vrhunsko poznavanje i pesnika i jezika, već i pravo majstorstvo da stihovi ostanu stihovi, a da se ne okrnje njihova lepota i ritmika. Naravno, tako nešto se ne može ni očekivati, ni zahtevati od običnog filmskog prevodioca. Ne zameramo mi njemu što Ljermontovljevu poeziju nije umeo da pretvori u rimovane strofe. Zameramo mu, i to veoma, što se nije poslužio nekim od brojnih i sjajnih prevoda Ljemontovljevih stihova, koji su dostupni u svakoj školskog biblioteci.

Ovako je uložio veliki trud — uzalud. TI do nerviranja nam pokvario veče, lišavajući nas uživanja u stihovima velikog ruskog

' poete. Šteta. A, šta je, u stvari, posao urednika na TV?

(N. B.}

= + 5

и

4