Borba, 24. 09. 1994., S. 22

ХН

Po(r)uke svjetskog dana molitve

za mir u Asiziju

Ejub Štitkovac

ebi, onima koji ratuju i svima koji

su žrtve rata želimo da kažemo 1 jednu jedinu riječ — PRAŠTANJE" kaže se, između ostalog, u Apelu za mir 250 predstavnika raznih vjerskih zajednica iz cijelog svijeta koji su se po osmi put okupili u Asiziju, rodnom gradu svetog Franje Asiškog, zaštitnika Italije. Ovaj molitveni susret razlikovao se od prethodnih po brojnosti posebnih razgovora i diskusija o raznim temama i problemima u okviru opšteg naziva skupa: „Prijatelji božiji, svjedoci mira“.

Time sam skup dobija sve veći značaj i pretvara se u neKxu vrstu međunarodnog međukonfesionalnog „debatnog kluba" ne zapostavljajući svoj osnovni molitveni karakter.

Svake godine pozivana je po jedna značajna ličnost iz UN. Ovoga puta gost je bio specijalni izaslanik generalnog sekretara svjetske organizacije zadužen za ljudska

prava na prostorima bivše Jugoslavije Tade- ·

uš Mazovjecki koji je iznio svoja viđenja uzroka i posljedica krize i rata na tim prostorima i, posebno, u BiH. On nije, kako se moglo da sazna, posebno prozvao nijednu stranu u ovom ratu već je upro prstom na sve tri, što će sigurno naići na oštre kritike muslimanske i hrvatske strane. Možda je u ovom trenutku njegov takav stav u funkciji Osnovne riječi u Apelu za mir – PRASTANJE. Da li je taj izraz sadašnjosti ili neke dalje budućnosti zavisi sve od toga koliko će koji narod u BiH dobiti i koliko će se ljudi moći da vrati svojim kućama. Sigurno je jedno: svi su isuviše izgubili da bi preko noći „zahvaljujući

božijoj milosti" mogli da zaborave na sve ono što im se dogodilo.

U svakom slučaju, poruka iz Asizija je Vrijedna pažnje i ona je duboko vjerska ı ljudska, ali malo će ko od nje imati koristi ukoliko se ne zaustavi ratna mašinerija i ljudi ne odvrate od osvete koja je, ne samo na balkanskim prostorima, uvijek jača od mržnje.

Odgovornost crkve ili religije...

Po pmvi put se u jednom ovakvom apelu konstatuje da „religije imaju najveću odgovornost u rasprostiranju mržnje, ali i za uspostavljanje međunarodnog razumijevanja“. Prvi dio konstatacije se na neki način podudara sa mišljenjem francuskog filozofa Paskala koji je napisao: „Ljudi zlo ne čine nikada tako potpuno i radosno kao iz vjerskog ubjeđenja“. . -

Drugi, pak, dio govori uopšteno o „odgovornosti religija" za međunarodni mir, čime je zaobiđeno ono najbitnije, a to je odgoOvornost pojedinaca i za prvo i za drugo. Religije su onakve kakvim ih predstavljaju njihovi tumači. Naime, sve vjerske zajednice — crkve insistiraju upravo na odgovornosti pojedinca, a ne naroda, pa zašto bi bili izuzetak vjerski velikodostojnici, pogotovo poglavari.

Možda je rano da se pred sud ovozemaljske pravde izvedu duhovnici, jer to nije učinjeno ni sa ratnicima, ali sigurno će doći vrijeme prosuđivanja njihovog pozitivnog i negativnog učinka.

Istovremeno, čini se, da je prenaglašena uloga vjerskih zajednica u međunarodnim relacijama bilo da se radi o ratu ili miru. O

RATNO PRASTANJ

Prvi put u jednom apelu za mir vjerskih

velikodostojnika kaže se

da „religije imaju na

odgovornost u rasprostiranju mržnje, alii . uspostavljanje međunarodnog razumijevan Nije li ime prenaglašena uloga vjerskih zaje.

— crkava. Ako je, pak, _ оддомогпоз!

tome se odlučuje na „višim mjestima“, a vjerske zajednice mali ili veliki moćnici koriste zavisno od toga koliko mogu da „potkupe božije ljude“ za svoje ciljeve.

Ovogodišnji svjetski dan molitve u Asiziju značajan je, bar što se naših prostora tiče, i po tome što je njemu prisustvcvao član Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve, episkop šabačko-valjevski Lavrentije, poslije nagovještaja papine posjete Beogradu i njenog definitivnog neostvarenja. Drugim riječima: kontakti Vatikana i SPC nisu prekinuti zbog toga makar se održavali i kroz ovakve skupove kakav je bio u Asiziju.

Da li će na kraju doći do susreta pape Jovana Pavla Drugog i patrijarha srpskog: gospodina Pavla pomalo je luksuzno nagađati u ovom vremenu. У

Poglavar Rimokatoličke crkve je ne-

tačna, poglavari snc kao i političari

sumnjivo 2ећо да доде џ Веодга nije bila zainteresovana Srpska pr crkva i na tu temu bi se na dužu gla da stavi tačka.

Kako se moglo da sazna iz ne katoličkih krugova „sveti otac nerr niti ima potrebe da nekoga mol njegov gost. Pružena ruka nije pr neka razmišlja опај Кој! је 10 исти

Zajedno u molitvi. a ne zajednička moli

Ipak, uočljivo je da su poslije ı sjete Zagrebu i govora koje je c malo tiši oni ljudi iz ovdašnjeg pol kvenog života koji su uvijek proziv za sve nedaće ovog svijeta.

Prošle i pretprošle godine pc

Emigracija, posle svega: Posledice odliva umetnika, intelektualaca i tehničke inteligencije su katastrofalne. Jugoslaviji će biti potrebno 20 godina da dobije takvu generaciju intelektualaca koja je otišla

Žarko Radaković ·

|} Oospad sistema jugoslovenske je države (1945-1991) izazvao je

% najrazličifija pomer

alizacija drža\ ja gran! y etni ik џа, о nojašnjsnja nacionalnih arenilo*" u kojemi su kodovi teško dokučivi“.

Pogled „odozgo“ na zbivanja na Balkanu ne samo da gubi sliku, nego se i mimoilazi sa svešću o sebi samom. Jer preduslov vizualizacije ipak is uvrežen U osećanju vremena. (Dakle, izvan pogleda.) Vreme, pak, pulsira u krvotoku poje-

inca. Reč je o sveopštem siranu za egzistenciju. A to je. na primer, samo jedna boja života jedinke uginule države (Jugoslavije 1945-1991).

Nedavno sam putovao švercerskim autobusom iz susedne zemlje. Zena do mene nosila je automob · : delovima upakovanim u crne najlon kese, upakovane, pak. u putne tašne raziičitih veličina. Zena је imala 70 godina. Muškarac koji je švercovao 50 farmerki, 75 majica, 30 trenerki i sanduk kikirikija imao je samo 27 godina. Nikada nisam video tako bliske dve različite generacije. („Kao pacovi“!) Uostalom, i ja, koji, zaista, nisam ništa švercovao, osećao sam se krivim, i njihovim. Pogledan kroz prozor. Zemlja зе prostirala kao dotrajali veš na konopcu razvučenom između iskrivljene bandere i natrulog stabla. Sećanje na državu propadalo je kroz

- pocepane džepove panialona. U autobusu su oba televizora bila neispravna. Sa radija je treštala „nova“ muzika. Carinik nije imao razumevania ni za koga. Plašio se za golu egzistenciju.

U inostranstvu, pak, ljudi bivše države (1945-1991), zatečeni u novim uslovima „u borbi za egzistenciju“ menjaju svoja zanimanja. Spremačica je nastavnica. Lekari čuvaju stoku. Balerine su dojilje. Seljaci domaćice. Vojnici peru sudove. Političari razriose poštu. Inženjeri prodaju novine. Pesnici su ratni profiteri.

Cilj nam je, dakle, istraživanje okolnosti u kojima se zatekla emigracija Jugoslavije (1945-1991).

Pred nama su dve jugoslovenske umetnice: Željka Bašić, glumica Narodnog pozorišta u Beogradu, koja sada živi u Kemu ! radi kan voditeli snimania, spi-

novinar na radiju Dciče Vele: "Маг-

ст

na Čuturilo, vodeći pozorišni scenograf bivše Jugoslavije, dobitnica istaknutih nagrada, trenutno nastanjena u Duizburgu a zaposlena u Vupertalu, u tamošnjoj Operi, kao zamenik tehničkog direktora. Marina Cuturilo je dosledna svome opredeljenju. Njeno umetnikovanje se nastavlja. U drami odmeiništva jugoslovenskih

umetnika ostaje uteha: pre nekoliko godina ovakav razgovor nije bio moguć: Bašić: Boravite u Nemačkoj četiri godine. Sta ste radili za to vreme? ___Čuturilo: Došla sam na poziv Roberta Ćulija u pozorište „Theater an der Ruhr*. Prve dve godine sam provela radeći za pozorište u Milhajmu, sada sam već godinu dana u Vupeitalu, gde radim za opersku. baletsku i pozorišnu scenu. Radila sam sa Ошјет, Наћнтот Вштћапот, за Vernerem Holvekom i sa Katrin Vajs.

Arm

napu

Bašić: Šta odlikuje vašu saradnju sa Culijem? Cuturilo: U suštini, našu saradnju karakteriše nesporazum. Nesrećna okolnost je što sam u „Theater an der Ruhr“ došla u trenutku velike krize tog pozorišta, koja još uvek traje. Sa druge strane, imala sam svoju krizu. Ne samo umetničku. Kriza je vezana za moj odlazak iz moje zemlje, za rat. U trenutku svojih pojedinačnih kriza, Culi i ja nismo uspeli da ostvarimo produktivan, kreativan dijalog. Čini mi se da se svako od nas zatvorio u sopstvenu krizu. Zapravo, nisam bila spremna na drugačije pozorišne okolnosti. A mislim da Culijevo pozorište u Jugoslaviji ostavlja drugačiji utisak. U stvarnosti ono sasvim drugačije funkciO2nıse Bašić: Koje su osnovne razlike između

pozorišta u Jugoslaviji i u Nemačkoj?... A u vezi sa tim: Cega ste morali da se odreknete, ili šta ste morali da uložite, da biste učestvovali u pozorišnim Zbivanjima u Nemačkoj?

Čuturilo: Osnovna razlika između pozorišta Zapada i bivših socijalističkih zemalja je u tome što prvo nije subverzivno. Socijalističko pozorište je u svojoj suštini bilo subverzivno. Naravno, kada pozorište više nije subverzivno, ono nije moderno. Jer osnovna odlika moderne umetnosti je subverzivnost. Nemačko pozorište je posle osamdesetih godina

ostalo na nivou formalističke dramaturgi-.

je i estetike. U biti je ono veoma reakcionarno. To se upravo vidi sada, kada je Nemačka ujedinjena i ima niz nerešenih socijalnih, društvenih i političkih problema. Upravo sada ona nema pozorište. Nema pravih pozorišnih. predstava. Pri-

ija ko tila Z

_ tom ne mislim na primitivne političke, ne-

go na one koje postavljaju pitanja. Ljudi u nemačkim pozorištima se i dalje ponašaju kao za vreme dobrih sedamdesetih godina... Razlika se, međutim, ogleda i u strukturi pozorišta. Nemačko je pozorište u prvom redu ekonomska kategorija, a ne umetnička. Ono je puno para, a sa-

mim tim ima veću odgovornost. U socija- |

lističkom pozorištu je, pak, bilo malo para, te su i umetnici bili slobodniji... Razliku, konačno sagledavamo i u tome što je nemačko pozorište isto kao i nemačko društvo: hijerarhijsko. Zna se tačno ko je intendant, zna se svaka uloga u toj organizaciji. Meni tu posebno smeta činjenica da su glumci na poslednjoj lestvici te hijerarhije. A to je protivrečno. Jer glumci čine pozorište, a ne ostale strukture.

. Bašić: Pripadate armiji onih koji su napDu="

\

ja je emlj

slili zemlju. Kakve su posledic va po kulturu Jugoslavije? Ka} spektive umetnika-migranata? im mogućnosti da se integri sredine?

Čuturilo: Posledice odliva intelektualaca i tehničke inteli katastro{alne. Gubitak njih s novcem, nego vremenom. Juc biti potrebno 20 godina da d. generaciju intelektualaca koj: Gubitak inteligencije je teži ne novca ili vlasti... Problemi u emigraciji su ponekad nep Urpetnička emigracija je i najte diti u fabrici podrazumeva ful prilagođavanje novim uslovili tamo čovek radi i govori Tu strani jezik. Umetnost pod > коптотасји за drugom kultu