Borba, 24. 09. 1994., S. 25
з
„Josip Osti, pesnik Sarajevske knjige mrtvih XV
Vesna Roganović
i jezik kojim pišem, koji danas nema
Je mi ne može uzeti uspomene. Zato
ni ime, nazivam jezikom svojih uspona" – kaže nam Josip Osti, sarajevski pe- iz Ljubljane u razgovoru za „Nedeljnu bu.“ „Jezikom uspomena napisana je i „Saraka knjiga mrtvih", objavljena prošle jeseı Ljubljani, na srpskohrvatskom i slovekom u Državnoj založbi Ljubljana. Naš ovornik ovogodišnji je lauerat nagrade enica" Društva slovenačkih pisaca koja svake godine dodeljuje autorima iz dnje Evrope. Pre ove zbirke, Osti je napisao desetak ga poezije (Snokradica, Salto mortale, ovirani violinista, Zmijski pastir, Barbar i bara...), knjigu eseja i četrdeset prevoda a klasičnih i savremenih slovenačkih pia na srpskohrvatski. Nekadašnji urednik ših dana“ i jedan od vođa sarajevskih jentskih gibanja šezdeset i osme i sendesete, višestruki eks-jugoslovenski ak i rekorder u trčanju i dugogodišnji član tske državne reprezentacije nekada renuo je lane i ediciju „Egzil ABC" u kojoj bjavio, u Ljubljani, 28 knjiga mahom savskih autora, nastalih tokom ovog rata. ko je nastala „Sarajevska knjiga mrtvih“ (oju ste dobili nagradu „Vilenica“? -
Međunarodnu književnu nagradu „Vilenikoja se dodjeljuje za izuzetne dosege u injoevropskoj književnosti nisam dobio „Sarajevsku knjigu mrtvih nego za pjeki opus. Istina, ta moja knjiga bila je neažno u ceniru pažnje zbog onoga što se ađa ljudima u dvije i po godine opsjedaı i uništavanom Sarajevu i u Bosni i Herovini uopšte. Kao i zbog toga što je tema Jovora ovogodišnjih susreta, na kojima agrada dodjeljena bila nasilje u literaturi i ulirano literaturom. A nastala je upravo moj pjesnički odziv na izazov vremena ilja i smrti. Sučeljen sa ratnim užasima sam uvjeren da se o tome ne može pisa)ezija. Onda mi se ta knjiga, u drugoj poni avgusta 1992, naprosto dogodila. Sve sme uvrštene u nju napisao sam u nekodana. Odnosno, mogao bih reći da je ga bila napisana onog trena kada sam učio da je naslovim „Sarajevska knjiga ih“, imajući naravno, na umu i Tibetani Egipatsku knjigu mrtvih i njima slične. e drevne knjige mrtvih, i Egipatska i Tianska, pisane su kao „vodič“ kroz Za-
ni život. Kome ste namenili svoje stiho- .
Da li sledi nastavak?
Teško mi je reći, još teže oćutati, da je za ono što
vr:
aradžić čini kriv, i te kako, i
:snik Rajko Petrov Nogo, čak
i ako je Karadžić premašio njegova očekivanja
\le znam da li moju knjigu sa tim knjigazbližava i nešto drugo do, na moj pjeki način variran, odnos čovjeka i smrti. ne čini li se i vama da i Život kakav jednjih godina živimo i nije ništa drugo ragrobni? A ako i nije, to svakog trena e biti. Ne zna se ko omrkne, a ko osva-
Ta knjiga je namijenjena, prije svega, na koji nisu ravnodušni prema nesreći Jog. Onima koji saosjećaju sa žrtvom. je nesreća da ne može biti veća i žrtve ı samo mrtvi, u ovom ratu nerjetko ubijaa najdrastičnije načine, obogaljeni, fizički ihički, silovani, prognani... Rat je beskoni lanac nesreće čije se mrtvouzlice, izja, ni u miru ne uspijevaju razmrsiti. Bar arije nego što izbije sljedeći rat, uvlačeći u mrtvački ples bez konca.
Napisao sam, to što sam napisao, vjerolo zato što nisam mogao oćutati sop'nu bol i boi drugoga.
Mada se rat nastavlja, ja ne namjeraı nastaviti tu knjigu, nego pišem novu, s lovom „Setnja gradom kojeg više nema" nevnik nesanice“. Ona bi trebalo da bui tematski i poetskim prosedeom, nešto Jačija, možda oslobođena mjere doku\tarnosti koju niti sam mogao niti htio izSi u „Sarajevskoj knjizi mrtvih" ali ne i )bođena šuma vremena u kojem živimo. samo malo druzačije. Uostalom, tek dstoji i meni samom šta će od toga, па u ispasti.
a li bi postao pesnik da si znao da ćeš rada pisati svoju Knjigu mrtvih, ili bi se ratoga odrekao?" zapitao Vas je Uroš Zu| u sVojoj „Sarajevskoj elegiji" koju je Valično posvetio. Da li ste mu odgovorili? Pitanje tog, danas neosporno, najdaroviJ mladog pjesnika u Sloveniji je donekle 5rsko. Poetska inverzija uzroka i posljedi-
ca. | kao takvo, samodovoljno, te ga ne treba skrnaviti makakvim dodatnim izravnim odgovorom. Pogotovu što sam, tom knjigom, na njegovo pitanje odgovorio i prije nego što ga je postavio.
Neki misle da su Sarajevo i rat u Bosni neminovnost. Vi ste izjavili da se to moglo predvideti kao deo procesa atomizacije ovog prostora, i izbeći krvoproliće. Kako?
· Kada se nešto već dogodi, onda je njegova neminovnost već potvrđena. Uvjeren sam da se mnogo šta od onoga što se danas događa moglo predvidjeti. Ali i sam sam mnogo šta previdio; a kako i da bude drugačije, kada je pored ostalih podjela, za mene najkrupnija ona na naivne i pokvarene. Trebalo je misliti kao pokvareni, pa ne
зао
Bolje biti
mržnji, isključivosti i nasilju?
Danas je na djelu, ili bolje reći zlodjelu, dio moje generacije. Mojih istodobnika, pa i književnih saputnika. Mojih donedavnih sugrađana. Mojih poznanika, pa i nekadašnjih prijatelja. Na sreću, veći dio ih brani Sarajevo, ali, na nesreću, ne mali dio ga i napada. Opsjeda i razara. Puca i ubija, čak i mnogo više nego što se to vidi. Nema vode kojom Radovan Karadžić može oprati počinjene zločine. Ali, on u tome nije usamljen. Podjednako, ako ne i više, krivi su oni čijom potporom je postao to što je danas. Oni čiji je nacionalizam prerastao u šovinizam, pa i u rasizam, fašizam. Teško mi je reći, ali i još teže oćutati, da je za ono što Karadžić čini kriv, i te kako, pjesnik Rajko Petrov Nogo,
naivan nego pokvaren
Danas je na djelu, bolje reći zlodjelu, i dio moje generacije, mojih istodobnika, pa i književnih saputnika... Trebalo je misliti kao pokvareni pa ne biti naivan. U svoj nesreći koja me i samog zadesila, srećan sam što sam bio i ostao među naivnima a ne među pokvarenima
biti naivan. U svoj nesreći koja me i samog zadesila, srećan sam što sam, bio i ostao, među naivnima, a ne među pokvarenima.
Izgleda da je, raspadom Austro-Ugarske, pokrenut nezaustavljiv proces atomizacije po kojoj je Bosni i Hercegovini, kao ostatku prostora u kojem se, uz sve međusobne razlike, živjelo zajedno, suđeno da se razdijeli, u skoroj ili daljoj budućnosti. To potvrđuju i današnje diobe. Ako to nije moguće izbjeći, čovjek bi poželio da to onda bude bez krvi. Na način na koji su se, recimo, razdvojili Cesi i Slovaci, koji se ništa više nisu voljeli nego Srbi i Hrvati. Ali zašli smo u vode zakasnjele upitanosti: šta bi bilo, kad bi bilo? Današnje diobe su krvave. Uvučeni smo u začareni krug krvavog danka. Oni koji su okrvavili ruke ne mogu ih više umiti.
Pomenuli ste i generacijsku krivicu svojih nekadašnjih kolega, pisaca, stvaralaca. Na koga i na šta ste mislili? Zašto je multikulturalna atmosfera kojoj je Sarajevo bilo po-
znato preko noći iščezla ustupajući mesto
čak iako je Karadžić premašao njegova očekivanja. A mogao bih nabrojati još mnoga književna imena.
Današnju nemoć umetnika, pesnika, siinboliše pesma pod naslovom „Bijela zastava“ da li ste zaista, kapitulirali, i šta danas pisac, intelektualac, ne samo iz Sarajeva, Bosne, treba da čini, da bi eventualno došlo do pomirenja. Da li je pomirenje moguće i kada?
„Bijela zastava", kao čelna, i crne zastave, kao završna pjesma, okvir su moje „Sarajevske knjige mrtvih". Obje imaju antiratnu konotaciju i izražavaju moj negativan odnos prema svim ostacima manipulativnog totemizma. Ali, „Bijela zastava“ je i izraz moje predaje, odnosno mog predavanja bjelom, neispisanom papiru i bijeg, naravno, onoliko koliko je bavljenje književnjošću bijeg od i iz života. A ja sam u literaturu, kao u domovinu svog izbora, poodavno emigrirao. | tu, do bijele zastave — (papira), druge i пета.
Intelektualcima je da, kao i ostali, naravno kada to hoće, čine koliko mogu da se ovaj više nego prljavi i sve besmisleniji rat
Do izgubljenog života nikad nije sve izgubljeno. Ali, to da nije sve izgubljeno ne može biti mnogo utješno. Jer već je izgubljeno mnogo. Mnogo šta i nenadoknadivo
što pre okonča. Pomiriti se može s nekim kada se on izvini za ono što je učinio. Moguće je oprostiti, ali ne i učinjeno zaboraviti.
Da li ste, od početka rata odlazili u Sarajevo. Nameravate li se, kad sve prođe, vratiti?
Rat me zatekao van Sarajeva. | onemogućio mi da se u svoj rodni grad ne — vratim, nego vraćam, jer sam, nekoliko godina prije rata, i po prirodi prevodilačkog posla i iz najintimnijih razloga, živeo između Sarajeva i Ljubljane. Od početka rata nije mi uspjelo otići u Sarajevo i posjetiti svoje najbliže, majku i ostale, kao i velik broj prijatelja, koji. u tom gradu još uvijek žive, ako je to moguće nazivati životom. Možda, uskoro, sa grupom slovenačkih pisaca odem u Sarajevo. A ne znam da li ću se, kada sve prođe, ne samo rat, nego i Život, vratiti u Sarajevo, u porodičnu grobnicu. Ali, bitnijim od toga smatram da mjesto u kojem ću i ja i drugi živjeti bude stvar ličnog izbora, a ne nužnosti i prinude. Kako danas život u Sarajevu izgleda? U vašim pesmama, ustaljeni rituali običnog Života su mitski nerealni i daleki, a kataklizmični košmari su java: deca su ostarela, starci podetinjuju, sve je groteskno i izokrenuto: ni život, ni neživot, već nešto „između“... Verujete li, ipak, u dobrog duha ovog grada? Da li, vpak, nije sve izgubljeno?
Kako život danas izgleda u Sarajevu i kako je izgledao protekle dvije i po godine, mogu da kažu samo oni koji su sve vrijeme rata proveli u njemu. Ne dajem sebi za pravo da gledam njihovim očima i izjednačavam sopstvena iskustva s njihovim. Moje pjesme koje govore o smrti, a prije svega su pjesme ljubavi prema Sarajevu i ljudima u njemu, iskazuju samo moja osjećanja, moje uspomene i moja doživljavanja tragedije koje je Sarajevo zadesila.
Puštanjem zlog duha iz boce, razgnan i izgnan je dobri duh Sarajeva, po kojem je taj grad bio nadaleko znan. On se opire i sabire, ali je pitanje da li će ikada više biti onakav kakav je bio, jer neki ožiljci ostaće trajni, kao što će neke rane ostati nezacjeljive. Do izgubljenog života, nikada nije sve izgubljeno. Ali, to da nije sve izgubljeno, ne može biti mnogo utješno. Jer je već izgubljeno mnogo. Mnogo šta i nenadoknadivo.
Kako zamišljate buduću sudbinu Sarajeva i Bosne? Hoće li pobediti centrifugalne ili centripetalne sile? Postoji li opasnost da se dalje i svaka lokalna sredina raspadne, na neka mala etnička geta?
Slijedeći proces atomizacije na koji sam ranije ukazao, treba očekivati diobu čak i udvojenih ličriosti, pa i dalje, sve dok se, po-
· djednako moćne, demonijačne sile nasilnog
spajanja ili razdvajanja ne sučele sa svojom krajnjom apsurdnošću. Mračne su moje misli. Ne znam koliko sam sam za to kriv, a koliko onaj koji, kao ovih dana ponovno u Sarajevu, isključuje elektriku. Šta bi bio najveći garant mira, definitivnog i trajnog na prostoru Bosne i Hercegovine? Volja i sposobnost da živiš s drugim čovjekom koji se razlikuje od tebe onoliko koliko se ti razlikuješ od njega. Na slična pitanja sam, znatno prije rata, odgovarao spajajući tri naslova Fromovih djela: umijeće ljubavi čovjeka za sebe u zdravom društvu. Dakle, ono čemu smo mnogo dalje nego što smo bili prije rata.