Borba, 05. 10. 1994., S. 19

A at e va-a

А8508 BORBA И Гу = _ ЗКЕДА 5. ОКТОВАК 1994. 7 C

сељана |

oul muzika je oblik crkveS: umetnosti. 5Закгајпа

forma gospel pevanja spojena je sa profanim sadržajima. Na taj način, dajući religioznu projekciju banalne svakodnevice, veliki soul pevači su svojoj publici nudili spasenje koje je' pored religiozne aure imalo i svetovnu relevantnost. Pevač na ivici transa, publika koja ga · sa zanosom prati na tom putu, a sve to u kontekstu crkvene ikonografije karakteristične za

#483

___egzotične hrišćanske sekte sa

juga Amerike — to su bila bitna

obeležja pravih soul koncerata

koji su se tokom šezdesetih

odvijali u tom području. Po ni-

vou zanosa i uzdignutosti iznad

stvarnog i konkretnog taj kon-

cert se nije razlikovao od cere-

monije u nekoj pentekostalnoj . crkvi.

Ono što je za našu današnju priču zanimljivo jeste, u kulturnom, muzičkom, pa i antropološkom smislu, veoma značajan susret jednog O crnog muzičkog idioma kakav je soul i belih muzičara. Taj susret se zbio u gradu Florence u državi Alabama, u poznatom Fame

studiju čiji je vlasnik bio Rick

Hall. Kasnije je nastavljen u obližnjim Muscle Shoals studijima. Beli muzičari (Barry Beckett, Roger Hawkins, David Hood, Jimmy Johnson) Oral su velike crne pevače (Otis Redding, Wilson Pickett, Aretha Franklin, Percy Sledge) spajajući belu, izvođačku perfekciju sa eruptivnim temperamentom i nezajažljivom osećajnošću svo-

jih crnih kolega. Jedan od naj-

značajnijih aktera tog istorijskog susreta dve kulture ı dva emo- tivna iskustva bio je kompozitor i pevač Dan Penn. U njegovoj ličnosti, odnosno talentu, dihotomni, crno-beli, reliigiozno-profani, soul svet imao je trenutak uzvišenog jedinstva ı potpune prožetosti. Beli čovek, Dan Penn, pevao je kao najbolji crni pevači, a pesme koje je pisao govorile su na božanski način o univerzalnim ljubavnim jadima čija humana suština prevazilazi razlike uslovljene bojom kože i različitim kulturološkim backgroundom. Najpoznatije: Pennove pesme kao što su „The Dark End Of The Street", „Do Right Woman, Do Right Man“, „Out Of Left Field", „It Tears Me Up" i dr. remek-dela su soul umetnosti koja su prevazišla okvire žanra i postale izazov za muzičare raznih opredeljenja.

Dan Penn je u Hallov Fame studio stigao 1958. godine iz neke alabamske zabiti. Beli, 16godišnji klinac, bez dlake na je-

DAN PENN

ziku, koji peva kao Ray Charles a komponuje kao sam bog, zbunio je i oduševio već etablirane

muzičke vukove iz Fame i Mus- |

cle Shoals studija. Priča se da su Pennovi demo snimci njegovih najpoznatijih pesama prevazilazili kasnija izvođenja najvećih soul majstora kakvi su James Carr, Percy Sledge, Solomon Burke i dr. Pevačka veština Dan Penna bila je na neki način noćna mora crnih pevača soula. Chips Moman, producent, inače koautor najpoznatije Pennove pesme „The Dark End of The Street“, kaže da je bilo vrlo lako motivisati crne pevače da daju maksimum od sebe. Jednostavno odvedete crnog pevača da čuje kako peva Dan Penn. To kod njih probudi crnu zavist, priča Moman, jer je neshvatljivo da beli čovek može tako dobro da peva, što ih motiviše da daju sve od sebe ne bi li prevazišli Dana Penna. Dan Penn je 1973. godine snimio svoj doskora jedini album pod imenom „Nobody's Fool". Sa svojim bandom Pallbearers svirao je dosta po jugu Amerike ali izvan tog područja i tog vremena nije se mnogo čulo o ovom kontroverznom autoru.

Dvadesetogodišnji hijatus u karijeri Dana Penna prekinut je ove godine albumom „Do Right Man". Ta izvanredna ploča predstavlja nam Dana Penna, mit i legendu soul muzike, u izvanrednoj formi. Oko Pennovog „Come back" albuma okupilo se isto ono društvo koje je pre tridesetak godina definisalo soul muziku. Tu su legendarni Muscle Shoals muzičari čija

smo imena već spomenuli, tu je najpouzdaniji Pennov saradnik: i koautor mnogih njegovih pesama Spooner Oldham, tu je gita-

| MIDSUMMER DAY DREAMS ZS = 8 ги птг == ј-=====ј ==

Winsor McCay (1867—1934)

jedan je od pionira medija „priče u slikama“, i

autor proslavljenog stripa „Mali Nemo“. Zaplet McCay-evih pričica naizgled je jednostavan: njegovi junaci doživljavaju nadrealne

i apsurdne avanture, dok u poslednjem kvadratu stripa ne shvate da je sve to zapravo san. Bogatstvo i maštovitost crteža izdvajaju ovog autora kao neprevaziđenog majstora fantastičnog stripa. (Priredio:

Saša Rakezić)

Divlja soul horda

rista Reggie Young veteran iz Fame studija. Otmena južnjačka gospoda, veliki majstori soula, rock&rolla i country-ja Delbert McClinton i Donnie Fritts uzeli su učešće u ovom projektu. Klavirista David Briggs, producent najvećih albuma Neila Younga, takođe je bio sa ovom skupinom. Ceo session iz kojeg je nastao album „Do Right Man" podseća na scene iz Peckinpahovih filmova kada se ostareli revolveraši okupe da poslednji put, krenu u obračun sa gadovima najrazličitije fele. Dan Penn i njegova „divlja horda“ su albumom „Do Right Man" ponudili jednostavnost, jasnost, eleganciju, duboku emotivnost, zanos i patnju, odnosno muziku koja svojom nepatvorenošću pleni i zbunjuje. Posle slušanja Pennovog albuma „Do Right Man" veći deo aktuelne produkcije izgleda vam kao gomila beznačajnog plastičnog đubreta.

Producent ove ploče bio je mlađani George Огакошћаз (Black Crowes, The Jayhaks) koji je umeo da Pennovu soul posvećenost spoji sa savremenim senzibilitetom. Album „Do Right Man" sastavljen je od standardnih Pennovih kompozicija koje u novom, revidiranom

izdanju nisu nimalo izgubile od”

svoje prvobitne lepote. Novi naslovi („Cry Like A Man", „Zero Willpower") ne zaostaju ni za jotu. "Абитот „Во Right Man" ne samo da se Dan Penn vratio na scenu već je ova ploča na naše gramofone vratila čista ı lepa osećanja koja su se izgubila u kakofoničnoj poplavi paranoidnih bedastoca kojom nas je muzička industrija u zadnje vreme zasipala. =

Zikica Simić

BLUES & JAZZ CLUB ST. JAMES, OTVARANJE

Oaza dobrog ukusa

Koncertom sastava Custom Blend iz Barselone (vidi Porock od 14. 09), u subotu je na međuspratu Doma omladine Beograda otvoren Blues & Jazz club St. James. Ovim Dom omladine obnavlja uspešnu tradiciju okupljanja ljubitelja bluesa i jazza pod svo-

- jim krovom: dve decenije u okviru „Jazz kluba", a potom u okviru „Jazz & Blues kluba“. Novo ime za stari prostor znači i novi dizajn mesta: klub je renoviran, „obučen u crno-bele tonove", a po zidovima su izložene karikature tridesetak najvećih stvaralaca u istoriji bluesa – radovi Rajka Miloševića Gere (vidi isti Porock!). Prvo veče bilo je potpuno u znaku ovog svestranog umetnika: Gera je uradio i logo kluba, a i muzicirao sa Custom Blend.

Po onom što je najavljeno na otvaranju, program će se odvijati svakog dana, osim nedelje, (nedelja je, kažu organizatori, Božji dan). Blues će se svirati petkom, subotom i ponedeljkom. Petkom će se grupe menjati na po mesec dana (u oktobru svira Raw Hide), a subotom i ponedeljkom organizuju se solo koncerti (subotom nešto tradicionalnija varijanta, a ponedeljkom rock/blues). U klubu će povremeno (barem jednom mesečno) muzicirati ı poznati blues stvaraoci iz sveta: već prvi takav koncert očekuje se 17. oktobra, kad u Beograd stiže Johny Mars, američki majstor usne harmonike Mars dolazi u pratnji sastava Burning Tubes (Italija). Za oktobar su predviđene i promocije kasetnih izdanja Lonesome Bob Tillyja iz Subotice (drugo po redu) i debi kaseta sastava B-ton. Jazz će se svirati četvrtkom (oktobar: Zora Vitas i Hazari). Ljubitelji jazza će pored žive svirke uživati i u video projekcijama koncerata po-

JOHN LURIE

Muzika __~

noćnih

re 4-5 godina je verovatno

najpopularniji jazz autor

bio John Lurie, prvenstveno zahvaljujući ulogama u filmovima Džima Džarmuša „Cudnije od raja" ı „Iza zatvorskih rešetaka“. Kultni status Džarmuševih filmova je delom proizvod Lurijevih rola i njegove filmske muzike. Došlo je ı do povratnog dejstva — Lurie je postao kultna figura. Njegovi solo radovi, na kojima su ı obe filmske muzike, objavljene za briselski Crammed Discs, u ediciji „Made To Measure“ su postali izuzetno tražena roba. | izdanja njegovog Sastava LOUNGE LIZARDS su imala sličan status.

Grupu THE LOUNGE LIZARDS je John Lurie osnovao 1979. godine sa Arto Lindsay-em (gitara), Anton Fier-om (bubnjevi), Steve Piccolom (bas) ı bratom Evan-om (klavir). Sastav se uklopio u procvat njujorške downtown scene, koja je prerasla new wave. U početku su Lizards sa grupama Material i Defunkt bili označeni kao пемwave-funk-punk-jazz, ali su uspešnije od svih izbegavali svako stavljanje u prepoznatljive fioke. izuzetni koncert:, tokom dve godine, su zabeleženi na ROIR kaseti (danas i na disku „Live 79-81"), a studijski prvenac 1981. objavljuje E.G.!!! Nakon ovog albuma Lindsay ı Fier kreću put sopstvenih projekata i posle dve godine, braća Lurie okupljaju novu ekipu (Marc RHibot, Eric Sanko, Roy Nathanson, Curtis Fowilkes, E. J. Rodriguez), sa kojom Lurie snima ı filmsku muziku. Ova postava, najproduktivnija, kao Lounge Lizards najpre izdaje LP „Live in Tokyo-Big Heart", za Island, zatim dva studijska albuma. „Teško je naći muzičare koji sve ovo kapiraju. Radije uzimam muzičare, koji to kapiraju, makar bili tehnički 10 posto u odnosu na druge“.

Ponovo je, početkom 90-ih, Lurie krenuo sa novim ljudima na turneje, priređujući uvek odlične i zabavne nastupe. Kompozicije su Lurijeve i nastaju najčešće kroz svirku. Retko Lurie seda ı piše, izuzetak je muzika za film „Cudnije od raja“, pisana za gudački kvartet (originalno je izvodi Paradise Quartet, ali su ga u svoje programe uvrstili i Kronos ı Balanescu Quartet). Manjak discipline ı želja za stu-

žurki”

dijskom perfekcijom doveli su do toga da The Lounge Lizards objave samo tri studijska albuma, a gomilu živih. Lurie nije opterećen da li svira jazz ili ne: „Postoji određeni sinkopirani ritam, ali niko ne solira preko osnovne strukture. Nema vokala, vodeću rolu ima saksofon.* Moglo bi se reći, to je jazz grupa. Ali ne izgleda u potpunosti tako".

Ipak, Lurija smatraju značajnim inovatorom u jazz muzici, mada je duhom očito negde između ciničnog intelektualca ı rok muzičara. Muzika je u suštini jednostavna, duhovita (ponekad u citatima), idealna za duge posleporiOČ nie žurke u jazz klu-

ovima, ponekad divlja. nikad neslušljiva, povremeno lirična. The Lounge Lizards sada ne rade (poslednji album je „Live in

"Ветп 91."), а! је пе Копаспо

otvorio nova vrata u svojoj karijeri. Njegov projekat NATIONAL ORCHESTRA radi već dve godine, pored njega u sastavu su bubnjar Calvin Weston i perkusionista Billy Martin, obojica članovi poslednje postave Lounge Lizards. Novi projekat ove grupe, „Men With Sticks" je opet objavljen za ediciju Made To Measure. Materijal je „suvlji“ od ranijih Lurijevih radova, a preko razlomljenih i bogatih perkusivnih slojeva razvlači se i plovi zvuk Lurijevog Selmet alto-saksa. Na sceni izgleda kao da Lurie svira od bede, ali to je samo maska, on ne želi da bude heroj, a muzika je ı dalje jednostavna ı topla.

Bojan Đorđević

znatih jazzera. Utorkom će se menjati „sastavi srodne orijentacije" — u tom smislu već su najavljeni Zion i Ortodox Celts. Sredom, konačno, organizatori imaju želju da „vrate sjaj tradicionalnom soulu". Ovo veče će biti organizovano po principu soul diskoteke — slušaće se soul biseri sa nosača zvuka.

Već posle uspešno završene prve večeri, jasno je da je Beogradu bilo neophodno potrebno jedno ovakvo mesto i da će ljubitelji dobre svirke u ovom klubu pronaći prijatnu oazu dobrog ukusa, očišćenu od šunda koji nas okružuje. Na otvaranju je, naime, bilo prisutno preko 700 ljudi, pa je bio ispunjen i klub i čitav hol ispred ulaza u koncerini prostor. Jeftino piće (pivo samo dva dinara!) i ulaznice (od 1 do 5 dinara, u zavisnosti od programa), ljubazni domaćini i šmek zadimljenosti klubova iz Cikaga ili Njujorka, mali su „nemuzički razlozi" zbog kojih treba posetiti Blues & Jazz club St. James. Muzički razlozi su Jasni, za svakog ko je bar jednom čuo bilo kog blues ili jazz umetr:ika sa ovih prostora.

|