Borba, 17. 12. 1994., S. 24
ХМ
udri Aristotel jednom opominje: „Ме
treba raspravljati sa svakim, niti se
upuštati u dijalektiku s kim bilo. Jer s ne-
kim protivnicima zaključivanja se nužno
| /горасији... ! zbog toga se ne treba la-
komisleno upuštati u svađu sa svima ko-
ji naiđu, jer iz toga nužnim načinom proizlazi razgovor o rđavim stvarima“.
Ova opomena mi je odavno znana. Na svoju žalost u „dijalektiku“ sa doktorom Vasilijevićem upustio sam se ne svojom voljom, već izazvan njegovim beslidnim klevetničkim opadanjem. Čitaoci koji su u toku ove zlosrećne „dijalektike“ prisetiće se da su гпуе пједоvog goropadnoga besa bile najpre država u kojoj živi, otvoreno optužena da Štiti Srbe ratne zločince, zatim dvojica advokata, jedan predsednik Komiteta za
| prikupljanje podataka o krivičnim delima protiv čovečnosti i međunarodnog prava i, najzad, ja sam. Nastupajući u ime „neumoljivih“ koji „predstavljaju temelj novih
odnosa u svetu koji dolazi“ (čitaj: „No- ·
vog svetskog poretka“), izražavajući čak prezir prema „farisejima“ tipa Karingtona, Ovena, Stoltenberga, Kozirjeva i | Čurkina, ovaj razmetljivi „ekspert“ me| đunarodnog krivičnog prava u Srbiji je samovlasno preuzeo ulogu koju gospo| dim Goldstoun ima u Hagu. Zato sam ga i nazvao „srpski“ Goldstoun. Tako je na pozornicu naših sumornih zbivanja naj hrupio jedan od onih pretencioznih „ekзрегаја“ (tako se međusobno oslovljavaju) međunarodnog prava, Кој! spadaju u Aristotelovu kategoriju „svih koji naiđu“, i koji se u ovo krizno vreme
POLEMIKE : Različito poimanje pravde i istine
(„Zadivljujuće otmeni maniri g. Tadića“, „Nedeljna Borba“ 10-11. XII 1994)
vrzmaju u našoj zamućenoj javnosti deleći čas pretnje, čas „savete“ našem zbunjenom narodu i ispreturanom ostatku naše države. U svom demagoškom, antikomunističkom izlivu besa to se takođe isplati!) doktor Vasilijević me je lično optužio kao saodgovornog za smrt preko 200.000 nedužnih ljudi (on tačno „zna“ broj!). „Srpski“ Goldstoun Vasilijević je tako protegao svoju optužnicu na mene kao ratnog zločinca iz Drugog svetskog rata. Ali na tome se nije zaustavio. U svom neutoljivom besu nastavio je sa besomučnim podmetanjima. Najpre mi je podmetnuo da diskreditujem Serifa Basjunija, novonaimenovanog predsednika Haškog suda za ratne zločine, samo zato što sam Jedne nedelje na Studiju B, citirao „De Paul University Magazine“, (spring 1994), dakle, dokument čikaškog univerziteta na kome je Basjuni profesor, u kome stoji da Istraživanje ratnih zločina u bivšoj .JUgOslaviji ne finansiraju Ujedinjene nacije koје su ustanovile Sud i postavile Basjunija za predsednika, već privatne fondacije Džordža Sorosa i Džona i Katarine Mekartur. lole obaveštenim građanima je dobro poznato ko je Soros. To je onaj gospodin koji je potpisao proglas o neophodnosti bombardovanja Srba i koji se svakom prilikom isticao u svojim antisrpskim izjavama (nedavno je — „Borba“ objavila vest — tražio smenjivanje generala Rouza kao čoveka naklonjenog Srbi-
ma). lako sam više puta izjavio i napisao
da sam daleko od pomisli da u građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji neki Srbi nisu počinili ratne zločine nad civilnim stanovništvom i verskim bogomoljama, smatram da je nedopustivo da se građanski rat u kome su umešane sve strane jednostrano proglasi srpskom agresijom. Zato, dodao sam, „anatemizacija Srba kao agresora u svetskim medijima i proglašavanje muslimana i Hrvata za žrtve agresiJe izaziva opravdano podozrenje u objektivnost haškog tribunala“ i sumnju da se haško suđenje može pretvoriti u politički proces jednom narodu.
U članku „Zadivljujuće otmeni maniri g. Tadića“ („Nedeljna Borba“, 10/11. decembar 1994), uz svakojake koještarije koje raspreda nadugo i naširoko, praveći se pri tom duhovit, „ekspert“ Vasilijević nastavlja sa bezočnim podmetanjima: „Da, Tadić je veoma dobro uočio i objasnio pojedinosti o tome da nema osnova da bilo ko čita lekciju Srbima, ako je ma ko to i pokušao... Rat su naravno hteli isključivo drugi, kroz istoriju uvek iracionalno orijentisani Hrvati i Muslimani. Zato i treba kao što je i red, pred Tribunalom u Hagu suditfi samo njima“. „Srpski“ Goldstoun je ovde pustio na volju svojoj bolesnoj uobrazilji „prišivajući“ mi nešto što nisam ni pomislio, a ka-
. moli rekao. On mi podmeće svoju bolesnu
ideju: „Srbi su sve učinili za mir, od rušenja Sarajeva, paljenja nacionalnih bibli-
adela;
са ај j
oteka, uništavanja kulturno-istorijskih spomenika, do spasavanja muslimanskog Civilnog stanovništva iz opasnih zona, izvođenjem čak u Mađarsku i druge evropske |. zemlje ili pod samu bosansko-hercego- · vačku zemlju“. | Ovom razmetljivom „humanisti“i „obje- . ktivnom“ tragaocu za srpskim počiniteljima ratnih zločina otpisujem sledeće: moguće je da su sve te pobrojane zločine · činili neki Srbi u postojećem građanskom ratu. Pitam samo ovog neumoljivog tužioca, ili, možda, kadiju: da li mu je poznato ·šta se desilo sa Sabornom crkvom u Mostaru, sa manastirom Žitomislići u dolini. Neretve, sa dvaput od ustaša usmrćenim | žrtvama u selu Prebilovci, sa desetinama hiljada proteranih Srba iz Mostara i za- · padne obale Neretve, sa blizu 1.500 od muslimana pobijenih seljaka iz Podrinja, sa više od 1.000 pobijenih Srba iz okoline Bosanskog Broda na samom počelku ra- · ta, sa seljacima iz Bradine i okoline tako- . đe sa početka ovog tragičnog građanskog rata? „Srpski“ Goldstoun Vasilijević, kao ni njegovi istomišljenici iz tzv. Beograd- skog kruga i srodnih „mirotvornih“ grupa- ” cija ove žrtve nisu uzimali u obzir na isti onaj način па koji ih ne uzimaju u obzir ni oni.inostrani moćnici koji organizuju belosvetsku laž o srpskom narodu kao narodu zločinaca i ubica. Na Vasilijevićevu opasku o mom „uvažavanju“ Beogradskog kruga kome on pripada i koje finansira Sorosova fondacija i ko zna još ko spreтпо odgovaram da za njegove predvodnike i ideologe gajim osećaj potpunog · prezira. Taj prezir je usmeren posebno .,
Bespuća građanskog mira
Р oslednjih nekoliko godina izrečeno je |
i napisano niz grubih neistina i falsifikata vezanih za antifašističku narodnooslobodilačku borbu u Jugoslaviji (1941—1945) koji su, na žalost, najčešće prolazili bez kritičkih odjeka i reagovanja. Tako se sistematski stvarala jednostrana i zato potpuno pogrešna slika o NOB, sa očiglednom tendencijom da se taj deo naše novije istorije izbriše iz istorijske svesti
| srpskog naroda i da se iznova interpretira sa stanovišta snaga poraženih u Drugom svetskom ratu. Ako je poratno pisanje i
j govorenje često patilo od trijumfalizma, ovo što se danas piše i govori o NOB nosi duh i zapah revanšizma, što opet nema nikakve veze sa sivarnim činjenicama, pa dakle ni sa objektivnom kritikom.
Evo, na primer, šta u poslednje vreme. Vuk Drašković, predseanik SPO i književnik, prezentuje našoj javnosti kao istinu o
| МОВ:
„Ва li znate da su Srbi-komunisti ubili više srpskih sveštenika nego hrvatske ustaše? Tokom 1944. i 1945. oni su uništili 250 hiljada ljudi. Za tri dana u oktobru 1944. bez suđenja je bilo streljano 12.000 profesora, akademika, glumaca, sveštenika“ (izjava „Komsomolskoj pravdi“, prenela „Borba“, 14. oktobra 1993. prim. R. RP.).
„Srbija je 1944. bila okupirana. Desetina hiljada Ravnogoraca i njihovih pristalica su poubijani, hiljadama domaćina i ugledne gospode olete su kuće i imanja, a više od milion ljudi prošlo je kroz tamnice i policijska isleđivanja. Gotovo ceo narod držan je u zatvoru i pod stražom, a
_|| država pretvorena u logor...“ (Reč na proj mociji knjige „Noć Đenerala“, 29. novembra 1994). Tvrdnje su šokantne, sračunate na efekat, bez osećaja za potrebu da se j oslone na činjenice. Vuk Drašković, kao predsednik jedne političke stranke koja se sada zalaže za mir, sigurno zna da je i ovo današnje zlo međuetničkog bratoubilačkog rata — pripremila laž i manipulacija narodom. Znajući to, on ne bi smeo, kao političar a još više kao pisac, da se služi neistinama o borbi srpskog naroda za slo| bodu, samo zato što na čelu te borbe nije stajao njegov ideološki favorit — Ravno| gorski pokret. | Kad se istura užasna cifra od 250 hiljada ubijenih Srba, onda se izbegava j da se Jasno kaže da li se tu misli na pripadnike četničkih i raznih kvislinških formacija ili na civile. Ako je reč o vojnim for-
| macijama onda su ginuli pripadnici svih
Povodom nekih izjava Vuka Draškovića o NOB
formacija, pa valjda i partizani. No, ako se hoće poturiti javnosti da je reč o civilima onda bi oni koji to tvrde bili u obavezi da prezentuju verodostojne dokaze za tako nešto. Istorijska je istina, međutim, da genocid nad svojim i drugim narodima nisu vršili partizani, već ustaše (nad Srbima) i četnici DM (nad Muslimanima, ali i nad svojim narodom). Istorijska je činjenica, takođe, da su četnici DM, dokazujući svoj „antifašizam“, vodili borbu protiv jedine antifašističke vojne formacije — partizana, a ne protiv Nemaca i drugih okupatorskih snaga. Otuda četnici i nisu ginuli od Nemaca već od parflizana.
Slično stoji stvar i sa „12 hiljada pobijenih intelektualaca u Beogradu“ oktobra 1944. | tu se izbegava da se jedna, olako izrečena, fantastična tvrdnja i — dokaže, dokumentuje, naprosto zato što to nije moguće. Pa, toliko intelektualaca jedva da je bilo u celoj Srbiji, a posle jednog takvog navodnog masakra ne bi bio moguć intelektualni i kulturni uspon za dugi niz godina, a njega je ipak bilo!
Niko ne može tvrditi (i ne tvrdi) da u toku oslobodilačkog rata nije bilo stradanja i nevinih. Uostalom, bio je to rat u kome nije bio mali broj saradnika okupatora koji su se na njegovoj strani borili do poslednjeg dana. Svakako da je u toku raščišćavanja od okupatorskih snaga bilo i samovoljnih postupaka usled čega su stradali i neki nevini ljudi, ČIji je broj zaista mali. Ali, ovde se u nevine svesno poturaju i oni koji su kao pripadnici okupatorskih, kvislinških i drugih formacija vršili zločine protiv čovečnosti, koji su slali srpski narod na stratišta. Samo je u Jajincima ubijeno oko 70.000 ljudi. A valjda se zna da Srbe i pripadnike drugih nacionalnosti na to veliko gubilište nisu slali partizani nego neki drugi Srbi u službi okupatora. K tome, još su u svežem sećanju zloglasne četničke „trojke“ čija Je uloga bila da zatru sve što je na bilo koji način (rodbinski ili idejno) bilo povezano (ili se samo pretpostavljalo da su povezani) sa narodnooslobodilačkim pokretom. A među žrtvama tih četničkih „trojki“ bilo je ne malo i intelektualaca.
Izjava poput one da je „Srbija 1944. bila okupirana“, nije bezazlena i samodopadljiva pesnička metafora. Izjava ovakve vrste ne samo da ne služi istorijskoj istini, već znači stavljanje soli na ranu, oživljavanje starih (danas zaista nepotrebnih i anahronih) raskola u srpskom narodu i podela na četnike i partizane. Autor te izjave borbu za oslobođenje i samooslobođenje, sa kojom je srp-
ski narod na velika vrata ušao u evropsku i svetsku istoriju, naziva okupacijom samo zato što su tu borbu predvodili komunisti. Po toj izopačenoj i ideološki ostrašćenog logici, stvarno značenje okupacije i slobode gubi svoj smisao. Pa zar bi Francuzi trebalo da ponište svoj pokret otpora samo zato što su u tom pokretu vidnu ulogu imali komunisti? Kolikog bi dela svoje istorije morali, iz istog razloga, da se odreknu Kinezi ili Vijetnamci? Mi cenimo zalaganje za mir: SPO i Vuka Draškovića lično. Ali, ne idu jedno s drugim zalaganje za mir i zaustavljanje aktuelnog rata u BiH i Hrvatskoj i obnavljanje ideoloških raskola i sukoba između četnika i partizana. Ne idu zajedno zalaganje za nacionalno pomirenje i u isto vreme bacanje anateme na borce narodnooslobodilačke vojske u kojoj, kao što se zna, nisu bili sa-
· mo komunisti. Zalaganje Vuka Draškovića
za Dražu Mihailovića i njegove četnike danas, dovodi ozbilino u pitanje njegovo iskreno zalaganje za mir. Jer, ili nešto nije u re-
·du sa njegovim shvatanjem mira ili, opet, s
njegovim iskrenim odnosom prema četništvu. Odgovor na to pitanje zna samo Vuk Drašković.
Po našem dubokom uverenju, mir izme-
đu srpskog naroda i ostalih naroda bivše"
Jugoslavije morao bi da počiva na građanskom miru unutar srpskog naroda i na njegovoj okrenutosti ka budućnosti. Vuk Drašković (a i neki drugi) navedenim i sličnim tvrdnjama o NOB, bez pokrića, žele da tu antifašističku borbu anatemišu i izbrišu iz svesti naroda, kako bi se stvorio slobodan prostor za stvaranje lažne svesti o ovom delu naše istorije (naročito kod mladih ljudi), za rehabilitovanje izdaje i saradnje sa okupatorom, pa i za revanšizam. Svako normalan može da pretpostavi šta to sve znači.
Ne smatramo da NOB treba štititi od kritika, niti da postoji bilo čiji monopol na istinu o NOB. Nijedan segment srpske istorije nema zaštitni znak, pa ni NOB. Ali s druge strane, NOB, kao i svi raniji oslobodilački pokreti srpskog naroda, zaslužuje objektivno kritičko propitivanje i vrednovanje. Prema tome, što se tiče NOB, a to znači i uloge četnika i komunista,. Tita i Draže. mora se govoriti jezikom činjenica a ne jezikom falsifikata i ideološke ostrašćenosti.
Profesor Radošin Rajović predsednik Društva za istinu o antifašističkoj NOB u Jugoslaviji
Prilog istoriji | televizijskog kiča
Kako je RTV Srbije obeležila petogodišnjicu smrti Danila Kiša
o da je RTV Srbije jedna moralno i in-
telektualno uništena institucija odavno · mi je jasno. Njen je program, nezavisno od vrste emisija, samo mašinerija za proizvodnju opasnog kiča čiji je cilj da priguši zdravu pamet, da uništi ljudsku osetljivost, da snizi merila, da niveliše vrednosti i sve relativizuje. Registrovati sve primere
· njenog štetočinskog rada bilo bi nemogu- ·
ćno već i stoga što je čovekova prirodna reakcija, ako je išta prirodno u ovoj sredini sačuvano, da ignoriše njeno postojanje. Jer to je jedini način da se spase zagađenja. Postupak kojeg se inače pridržavam, prekršila sam, iz sasvim ličnih razloga, u slučaju emisije „Umetničko veče: Danilo Kiš“, emitovane na II programu RTVS, 8. decembra u 22.15. Iz tih istih ličnih razloga osećam duboku nelagodnost šio pišem ove redove, jer bi u svakoj drugoj sredini to morao biti posao profesionalne kritike ili obaveza takozvane javnosti. Vođena sumnjom u postojanje ove profesije! ove instancije, dajem sebi pravo da iznesem svoj sud: emisija koja je izašla iz pera Vesne Janković jedan je od najupečatljivijih primera petparačke pameti koja је zacarila zvaničnom televizijom, primer | razorne banalnosti koja dokrajčuje posao što su ga započeli ideolozi i drugi nasilnici. ;
Autorka po meri svog prizemnog pogleda na svet i svog jeftinog ukusa kroji ŽiVot i književni svet jednog pisca. Dubine ljudske gluposti su neizmerne, i što je jedna spisateljica precenila svoje vrednosti i svoje moći ne bi samo po sebi moralo da čudi. No iza njenih pretenzija, njenih umišljanja, ipak stoji jedna institucija, Korumpirana doduše, lišena svojih najboljih kadrova, ali ipak, crno na belo, ovlašćena da bdi nad nekim vrednostima, plaćena od ove žalosne države i ovog jadnog naroda da obavlja tu funkciju. I što je u ruke pomenute spisateljice došao ovako krupan zadatak (obeležavanje pet godina od . smrti Danila Kiša), ipak je prevashodno krivica te institucije. | ja ne mogu da па ovu nedoličnost ne skrenem pažnju.
Mirjana Miočinović Beograd
hem
| A