Arhiv UNS — Listovi stranaka

RAZOBRUČENA FANTASTIKA

Versko-politička afera oko Rušdijevog romana "Satanski stihovi", čiji je odjek kod nas doskora bio viSe-manje akademski, neumitno se, poput nepogode s juga, bliži i jugoslovenskom kultumom prostoru. Pošto je sva prilika da će se o knjizi uskoro i suviše govoriti sa idejnog, moralnog, konfesionalnog i svakojakih drugih vanliteraraih stanovišta, evo pokušaja da se na "Satanske stihove" zakratko bad ničim nepomućena svetlost književno-estetsldh kriterijuma. Za ovu knjigu nije bez značaja što je Salman Rušdi rođen u Bombaju (baš 1947), gde je pohađao srednju školu, posle čega je završio univerzitet u Kembridžu i ostao da živi u Britaniji. Za nju nije nevažno ni to što je jedno vreme bio glumac, a zatim pisac reklamnih tek-

stova. Od literature, inače, živi poslednjih desetak godina. U Engleskoj se zna da pripada krugu elitnih intelektualaca-levičara, poput Harolda Pintera ili ledi Antonije Frejzer, a političke teme su igrale značajnu, ako ne i pretežnu, ulogu u njegovim ranijim delima, рге svega "Ded ponod" i "Stidu". "Satanski stihovi" su četvrti, bez sumnje najambidozniji, roman Salmana Rušdija. Oni bi se mogli uzeti i za Rušdijevo najreprezentativnije delo, u smislu da su obeleženi svim dobrim i lošim osobenostima njegovog književnog postupka. "Satanski stihovi" u osnovi pripadaju u poslednje vreme dosta negovanom žanru političkc fantastike. Fabula je vrlo komplikovana i tiče se događaja koji se odigravaju između ranog srednjeg veka i naših dana, naizmenično u Indiji, Engleskoj i Arabiji. Likova je mnoštvo, pri čemu se neki javljaju u više inkaraadja. Zbivanja i likovi delom se sasvim očevidno temelje

na istorijskoj stvamosti, delom na legendi, delom su nesumnjivo imaginarni, dok se većina, u stvari, nalazi na maglovitoj razmeđi fiktivnog i realnog. U knjizi ima autobiografskih elemenata, pošto su đva glavna junaka glumd - jedan pravi, a drugi "britanizovani" Indus. Roman i počinje tako što oni, posle eksplozije terorističke borbe u putničkom avionu, bukvalno padaju s neba, da bi se neobjašnjivo utelovili jedan kao anđeo a drugi kao đavo. Pored ovih fabulamih složenosti i nezavisno od njih, narativni tok je isprekidan i krivuda kroz vreme i prostor, pri čemu se stanovište pripovedača dosta ćudljivo menja. Sve to čini da roman zahteva pribranog i, ako ćemo pravo, strpljivo dobronamemog čitaoca. Salman Rušdi je pisac osvedočeno bogate, bujne mašte i sasvim izuzetne jezičke inventivnosti, kakve odnekud zna da bukne kod stvaralaca na jeziku koji im nije matemji. Paradoksalno je što su ta đva velika kvaliteta u isto vreme i izvor Rušdijevih največih slabosti: ako ne kontroliše maštu, proza zna da mu zaluta u proizvoljnost, a kada ne obuzda jezik, zatrpava se rečima i zlostavlja sintaksu do nerazumljivosti. Čini se da je u slučaju "Satanskih stihova" Rušdi pao u prvu od ovih đveju zamki, iz čega proističu svi književni nedostaci dela. Zna se, naime, da bilo koja umetnička fantastika može da funkdoniše jedino pod uslovom da poštuje neki unutrašnji prindp, da sledi neku sopstvenu (ma kako po sebi sumanutu) logiku. To je zakon koji važi od Aristofana i Gogolja do Kafke i Borhesa, ili od Hijeronimusa Boša do Dalija. Samo pridržavanje tih, uslovno rečeno, pravila (koja se mogu i menjati, ali nipošto dok je igra u toku!) obezbeđuje koherentnost delu i u krajnjoj liniji garantuje njegov umetnički legitimitet. Osnovni čisto književni problem "Satanskih stihova" jeste upravo u odsustvu neophodne uporišne tačke oko koje mora da bude organizovana umetnička tvorevina, a naročito ona koja pripada žanru fantastike. Rušdijev roman je u ovom pogledu toliko razobmčen da se u кгајпјеш ishodu dobija utisak pretendoznosti bez pokriča. Pravednosti za volju, neki delovi knjige - i to nimalo slučajno oni koji ne zavise od matičnog mehanizma fantastike te se otuda mogu doživeti izolovano - sugestivno ukazuju da je Rušdi pisac od formata i snage. Ovo, na primer, važi za prikaz odnosa među rasnim zajednicama u Britaniji, pri čemu gusta metaforika i hiperboličnost ostaju u umetnički zdravim okvirima, a humor, i kad je- sasvim cm, oplemenjuje sirovu efflddju i daje problemu humanu dimenziju. Dva se zaključka nameču pažljivijem čitaocu "Satanskih stihova”. Prvi glasi da je silna zla krv uzavrela oko jedne zapravo osrednje knjige, a drugi da se od Salmana Rušdija - naravno, bude li poživeo mogu očekivati i vrednija dela.

Vladeta Janković

(Salman Rušdi; Satanski stihovi)

PLURALIZAM

PLURALIZAM , neuroza izazvana potrebom da se Ijubav sprovodi medu viSe od đva partnera. 1b je potreba za kolektivnim sazvučjem, suprotnom drugoj neurozi - neurozi izolovane autoerotizacije (videti: autoerotika). Orgije su njen najlogičniji oblik, mada potpuno literamog nadahnuća, ali simptom se već otkriva u slučaju da osoba sanja da ju je "iznenadila" neka treća osoba - san koji se obično završava orgazraom (videti; orgije). "Možda bi u orgijama trebalo tražiti spajanje i neobuzdanost spajanja'koje ponižtava slid (...) i znak metafizičke zebnje" (Bataj). (Nova enciklopedija seksualnosti, "Nolit”, Beograd 1973)

OSUĐEN NA SULOŽNIŠTVO

- Beleška -

Išto vreme više odmiče, ja odista sve manje znam šta zapravo mislim o Srbima, Kosovu, Slovencima, Jugoslaviji, sodjalizmu, levičarima, desničarima... Sa ličnog i, možda, sebičnog stanovišta, više ше zaokuplja i, srazmemo tome, brine moja, svakim danom sve manja sposobnost da produktivno mislim o mogućim dmštvenim preferitetima moje epohe nego to što su sve pomenute apstrakdje - dakle: Srbi, Kosovo, levičari, Slovend, Jugoslavija, sodjalizam, itd. - izgubile postojana značenja. Shvatio sam: ništa više nije nesumnjivo. Moram se navikavati da živim sa svih strana okmžen neizvesnostima, mada me upravo odsustvo čvrsih, ili bilo kakvih, misaonih tačaka oslonca prisiljava da gotovo dnevno, i uvek iznova, definišem pojmove koji me, hteo ja to ili ne, određuju u istorijskom vremenu i draštvenonacio-državnom prostora. Zavidim mojim studentima na način na koji sam, dni mi se od detinjstva, dakle, oduvek, zavideo

pravim vemicima. Mnogi mladići i devojke sa kojima danas razgovaram, za razliku od svih posleratnih generacija, pouzdano znaju da socijalne okolnosti, nacija, politika, društvena organizacija i način na koji je podeljena i upotrebljavana vlast, da ceo taj dijalektički galimatijas, koji smo mi proglasili, i koji ja još uvek doživljavam kao svoju sudbinu, da to nedostojno masovno koprcanje po zajedničkom nacionalnom ili državnom loncu - jeste lažni alibi za nemoć i ne može, zapravo, rešiti nijedan pojedinčev, zaista egzistencijalan, problem. Čini mi se da je to veliki prevrat u generacijskom stavu, prevrat u kome ja, posle svih mena tokom proteklih četrdesetak godina svesnog života, više ne mogu učestvovati. Razlozi su, najverovatnije, biološki: u izvesnom dobu čovek jednostavno izgubi dragocenu sposbnost samoobnove. Ili, kako to kaže veštičije pametni Mihiz: "Izem ti čoveka koji u đvadesetoj nije revolucionar, ali izem ti tek čoveka koji je u pedesetoj još uvek revolucionar." Poslednjih godina, naime, prvi put razgovaram sa generacijama studenata koje veruju đa se problemi koje moraju rešavati ne mogu rešiti izvan pojedinca, u sukobu sa drugima. Pojedinac je srećan ili nesrećan nezavisno od javnih i op-

štih okolnosti, sudbinski presudnih i tako dragih marksistima. Ргоmena je bitna, ali zašto je do nje došlo, više naslućujem nego što znam: apsolutno i mondijalno razočaranje u socijalne modele koje je ponudila_boljševička revolucija; katastrofa morala zasnovanog па optimističkoj predstavi o čoveku kao nesebičnom biću; cinizam egalitarističkih, "proradničkih" parola u društvenim sistemima u kojima su birokratske oligarhije XX oduzele radničkoj klasi prava koja je ona izborila još u XIX veku; hedonistička gramzivost i duhovno prostaštvo rastinjačke, crvene buržoazije; dnevno ponavljani dokazi o nemoći pojedinca u sukobu sa sivom silom vlasti i često nepravednom i beslovesnom voljom neosveštene većine - mogli bi biti razlozi koji generišu veliku psihološku promenu. Jasno, sve jasnije, uprkos zaglušnoj bud raspaljenog demosa, čujem rezignirano mrmljanje, po pravilu, najboljih studenata dolazečih generacija: Društvu ne treba ver-

ovati. Svojim globalnim funkcionisanjem ono svakodnevno obelodanjuje niskost motiva i moralnu klimavost temelja na kojima počiva. Ako hoćeš da sačuvaš dušu, beži od njega, spasavaj svoju jedinu glavu sam, bez radničke klase, bez svoga naroda, uzdaj se samo u se i u svoje jadno kljuse. Nikoga nemaš. Sam se i imaš dušu. Čitaj "Sidartu". 1b je jedino dobro što možeš da učiniš. Oni koji več decenijama na tvoje oči spasavaju svet odavno su se otkrili kao podlaci i vlastoljubivi sebičnjaci, jer su, naravno, od početka biii samo Ijudi, a najbolji (istovremeno i najopasniji) među njima - mesije, übice koje, voleći Ijude, sasvim previđaju tebe! Razumem njihovo mrmljanje, ali ne mogu da ih sledim. Kao što пе mogu da verujem u Boga, tako isto pouzdano znam da ne mogu da rešim nijedan od svojih ličnih, važnih egzistencijalnih problema nezavisno od drugih, dakle, bez promene opštih stanovišta koja me agresivno okružuju. Kada se god zagledam u sebe, vidim i druge. Osuđen sam na suložništvo sa mnoštvom, delim sa njim sto i postelju, u dobru i zlu; osuđen presudom koja ima karakter doživotne robije.

Svojim globalnim fimkcionisanjem ono svakodnevno obelodanjuje niskost motiva i moralnu klimavost temelja na kojima podiva. Ako hoćeš da sačuvaš dušu, beži od njega, spasavaj svoju jedinu glavu sam, bez radničke klase, bez svoga naroda, uzdaj se samo u se i u svoje jadno kljuse.

Slobodan Selenić

18

KULTURA

DEMOKRATUA DANAS