Beogradske novine

Broj 16. PRILOG

Nedjelja 6. februara 1916.

Beomilslu lloviue

revolucija, i ako nije Witteovo djelo, ipak izvrsena sa njegovim znanjem i saučešćem. Witteje tajno koketovao sa revolucijonarima, da bi starodrevnu rusku upravu iz osnova razdrmao. Ta prva duma je pokazala, da su sve svi ruski gradovi i sva mjcsta izabrali samo kadete. U mjesecu martu 1906. godine imao je već toliki uticaj nad carem, da je od njega dobio naredbu, da se prva duma raspusti. Goremikin je dobro poznavao carevu psihologiju, kao i mjesto na kome je car najosjetljiviji. Kod povodljivog samođršca sviju Rnsa najviše uticaja ima uvijek onaj, koji razumije, da se kvališe kao spasilac carevine. Način, na koji je Goremikin ophodio sa prvom dumom, uzeo je za obrazac po kome je htio, da upravlja i ovom dumom. Cijela njegova priroda je netvorilačka, a njegov duh strahovito siromašan. Već i zbog svog komoditcta, kopirao je on samo ono, što je već jednom učinio. Njegova je lijenost opšte poznata u Rusiji. Dobro obavještene ličnosti uvjeravaju, da on čak ni državne brzojave ne čita satn, nego mu sve brzojave čita žena i u izvodu mu samo saopštava najvažnije stvari. Kad dumanije htjela, da ispuni sve njegove zahtjeve, on je prosto naredio, da se duma raspusti. Kozaci su upali u dumu u sred sjednice i rasturili poslanike. To jc bio politički debut prvog ministrovanja premiiera Goremikina. Kada je Goremikin uklonjen, i kada je Kokovčev došao na vladu, povukao se on u usamljenost, da bude na oprezi, kađa opet kucne njegov čas Politički mutne jeseni 1913. godine pozvan je Kokovčev od cara u lov, da bi mu on dao izvještaj o političkoj situaciji. Na cara je već bio uticao veliki knez Nikolaj Nikolajevič i kada je Goremikin došao car više nije ni pozvao na ručak Ivokovčeva. Time je bila i zapečaćena sudbina predsjednika ruske viade Kokovčeva. Car

je opet podigao Goremikina, jer mu je on bio n a j p o uzd ani j e orugj e u reakcionarnom sistemu. Padom Goremikina, moglo bi se možda predpostaviti, da je došao kraj reakcionarnom sistemu u Rusiji, kome je glavni oslonac bio veliki knez Nikolaj Nikolajevič, i njegov pomagač Goremikin. Ali to se sada ne može očekivati, jer samo oslanjanjem na reakcionarne elemente, može ratna stranka da nastavi svoju igru no jedno je ipak nesumnjivo, a to je, da joj je uklanjanjem velikog kneza Nikolaja Nikolajeviča i padom Goremikina zadat težak uđarac, od koga će se još mučno moći oporaviti.

Misli za privrjeđno zbliženje sa Njemačkom. Viktor barun K a 1 c h b e r g, raniji delegat za trgovinske pregovore, koje je monarhija zaključila sa Njemačkom devedesetih godina, iznosi u „Neue Freie Presse" slijedeće misli o našem zbliženju sa Njemačkom. Barun Kalchberg govori prvo^o uticaju izravnanja izmegju Austrije i Ugarske na odnose mona,rhije sa Njemačkom, i nastavlja zatim: Sa materijalnog i nacijonalnog gledišta, Ugarska kao agrarna zemlja, od privrjednih olakšica u Njemačkoj ima da očekuje najviše koristi, veće nego Austrija, kao industrijska zemija. Zato na nju i treba uticati, da i ovako već velike teškoće još više ne povećava. Opšta je struja i u krugovima austrijskih industrijalaca za zbliženje. A da bi se ovo zbliženje moglo snosno ostvariti morati će sve važnije industrijske grupe triju država, da se udruže pod državnim nadzorom, i država će garantovati cijene i mjesta, gdje će se u unutrašnjosti prodavati. Onda će kao sasvim izlišna odpasti i unutrašnja carina izmegju Austro-Ugarske i Njemačke. Pošto je ispunjenje ratnoga cilja nemogućno, dok se još ne utvrdi šta je postignuto kao stalno, ne može

„Ivan Posni“. Sađa već umirovljeni, 77 godišnji ruski premijer Ivan Longinovič Goremikin, poznat je u najvišim ruskim krugovima pod nadimkom „Ivan Posni“. To je čisto ruski način izdjevanja imena sa ironičnim dodatkom. Pod tim „posni“ razumije Rus iznjureno posno lice. I zaista sada već umirovljeni ruski premijer je žalosna jedna pojava, koja će se za vječita vremena pamtiti. Aline samopo spoljašnjem izgledu, nego i po duši bio je Goremikin žalosna pojava, a u isto vrijeme podmukao, bez savjesti, a nasilnik do krajnjih granica. Covjek, koji nije znao ni za kakve obzire, bez osjećaja, sebičnjak i nizak, praslika uvriježenog ruskog birokrate. Na pieporuku Pobjedonoščeva, stupio je Goremikin 1895. godine, u rusko ministarstvo unutrašnjih djela kao nasljedmk omrznutog Durnova. Već i sama preporuka nadprokuratora Sv. Sinoda Pobjedonoščeva, na koga nas pođsjećaju svete uspomene, pokazuju nam kakva je ličnost Goremikin. Njegovo životno sredstvo bilo je zavjera. On predstavlja tip onog ruskog birokrate, koji se mogao karakterisati kao oličenje trećeg odjelenja (tajne policije). Kao ministar unutrašnjih đjela Goremikin je stalno intrigirao protiv Witte a, koga je kod cara đenuncirao kao prijatelja Njemačke. Ali Witte ga je izigrao; Goremikin je od tada radio iza kulisa. On je mogao čekati. Njegovo vrijeme je moralo doći. Kao član senata, i kao prijatelj petrogradskog generalnog gubernera T r ep o v a, mogao je on na političkoj vetrenjači tačno da predvidi vrijeme, kađa će doći njegovo viijeme i tada će moći da počne sa svojorn osvetom. On se zavjerio sa Trepovim, godinu dana poslije revolucije, da obori Witte-a. On je umio mjeseca marta 1906. godine, da objasni caru, da je cijela Podlistak. U ruskome ropstvu. (Nastavak). 1 tako razoružani ljudi, koji su slijepo slušali naredbe slabo naoružanih sprovodnika, često naoružanih samo bajonetom, nisu nalaziii snage i energije, da se koriste na rijetkim prilikama za bjegstvo. A put, koji smo imali da prevalimo, i stanje u kcme smo se nalazili, bilo je više nego strašno. Umrli bi izmučeni glagju, da nam pučanstvo izmučene i nesrećne Galicije, skoro u svima mjestima nije davelo mlijeka i kruha, i ako su nemilostivi kozaci svuda bajonetima odbijali milostivi svijet, koji se bio sažalio na našu bijedu i jad. Često je žalosno pučanstvo tužnog pogleda gledalo za nama, tražeći od nas utjehe i mi smo im utjehu pružali našim pogledima, iz kojih se moglo čitati pouzdanje: „Ne brinite, dobri ljudi! Naši će doći za nama, ali sa oružjem u ruci, Skoro će te biti slobodnil" Ali njihove oči su staino bile upjakane pod upravom njihovih „oslobodilaca“. Vidio sam jednog ruskog podčasnika kako sa svojom nagajkom (kozački bič) udara po svome vojniku. Šta smo dakle i mi mogli bolje očekivati. Svaki se starao koliko je god mogao da izbjegne sud

batine. To smo radili i osjećali mi vojnici. Ali iza nas je vogjena i čitava povorka mirnih gragjana, većinom Židova, koje su odvodili iz njihovih rodnih mjesta; bilo je i staraca, koji su se zbog slabosti morali podštapati, a i novorogjenčadi, koje su tek pridignute matere nosile na svojim grudima. Mnogima nije ostavljeno čak ni toliko vremena, da se obuku, jer sam neke vidio kako imaju samo jednu cipelu. Židovsko pitanje — pa bilo to ili ne — kada sam vidio kako tjeraju ruski vojnici ovu povorku nesrećnika, bilo mi je nesumnjivo jasno, da su po ruskom mišljenju i svhatanju svi ovi nesrećnici bili sami špijuni. A sa vedroga neba sijalo je sunce i ne udari ni jedna munja, da zgromi ove moskovske „pobornike kulture". Jedan jedini put, bilo je to iza Tarnopola, vidio sam kako je jedan kozak dobio udar batinom preko glave. To je tako bilo. Na drum, kojim smo mi provogjeni, tiskali su se seljani mještani, da nas vide. Tako nam se približi jedna povorka žena sa kotaricama, a u njihovoj sredini bio je postariji seljak, Ukrajinac, ali još dobro držeći. Bili su udaljeni od nas još nekoliko stotina koračaji, kada im u galopu pogje u susret jedan od kozaka. Preplašene žene se razbjegoše. Ali starac ostade nepomično na svom mjestu. Kozak maše nešto sabljom starcu... gle... gle... šta to bi, starac udari kozaka batinom po glavi.

Još se uplašismo za život smjeloga starca, ! aii kozak odjaha pognute glave na svome konju podavijenog repa, svi slobodnije uzdahnusmo. j Istina, starca su opkolili naoružani kozaci i pošto ga uhvatiše riješeno je, da bude odveden u Woloczisku, iza granice, i da tamo bude izveden pred sud. Ali mi smo se nadali, da mu ipak j ništa biti neće, jer će se on kao Ukrajinac lahko moći sporazumiti sa svojim sudijama. A on je osim toga bio i jedan od onih koje su Rusi | htjeli da „oslobode od Austro Ugarske." A kako je izgledala zemlja, u koju su oni ušli kao oslobodioci ? Same razvaline, gdje su još nekad stanovali ljudi i gjde su se još mogle vidjeti kuće, tu je bilo svakojakog gada. Nije đakle ni čudo što se na ovakvom putu ide kao prebijen, kao što je to bilo sa mnom pred Haliczem. I baš kad je na iednoj raskrsnici bilo najveće tiskanje pješačkih kolona, vozarskih četa i bolničkih kola, i kad se tako reći nije moglo ni lijevo ni desno, tada se visoko nad nama pojavila jedna austrijska dvokrilna letilica, i Rusi se razbjegoše kud koji. Njihovo topništvo pucalo je na vazdušnu letilicu vrlo snažno, ali bez ikakva uspjeha. Letilica je letila mirno nad njima, kao što je nad njima lebdjela njihova sudbina, koja ih je poslije ponovnog zauzeća Pržemyšl-a pravično pratila. Kozačka elegija, ili cara neka giavo ođnese. Bio je glazbenik u svojoj kući na D o n u.