Beogradske novine

Strana 2. Beograd, nedjelja

se ovdje još govoriti o svima potrošačkim pija- I cama; moglo bi se samo toliko reći, da će na primjer interes Ugarske, kao jedine agrarne države, biti naročito povoljan, jer će ona uživati njemačke pijace isključivo, ili će ih u nekoliko dijeliti sa danas neutralnim državama. Isto bi tako i Njemačka imala razloga u drugom pogledu, da nam izigje u susret, osiguravajući za sebe pijace. Za sada se svi glasovi o utvrgjivanju budućeg privrjednog zbliženja inogu voditi samo na toj osnovi, što će se uzeti u obzir samo carinsko zemljište triju država, kao zemljišta najvećeg zbliženja, kao i zemljišta država, koje se bore na našoj strani, kao objekti uzajamnih, megjusobnih povoljnih trgovinskih ugovora. Kao što je već najveći broj zainteresovanih priznao, biti će zato potrebno, da se povuće jedna zajednička spoljna carinska granica oko te tri države: Njemačke, Austrije i Ugarske, i da se označi jedan organ za provogjenje zajedničke, snažne trgovinske politike sa spoljnim svijetom. Dalje zastupa ovaj istaknuti stručnjak potrebu, da se carine triju država Austrije, Ugarske i Njemačke u odnnsu sa spoljnim svijetoin riješe zavogjenjem podjednakih carinskih stopa, i to za svaku vrstu robe posebice. Ova tehnička teškoća pojavljuje se i u megjusobnom saobraćaju ove tri države, i zato bi i u ovom pogledu imale da se donesu potrebne odluke. Da bi se odklonile sve ove tehničke teškoće predlaže barun Kalchberg, da se zavedu carine na vrijednost, jer nikakva tačnost tarifske takse ne bi mogla, da zamjeni ovu carinu. On zatim još izvodi da su Austrija, Ugarska i Njemačka već u mogućnosti, da privedu u djelo ovo bolje carinsko oružje, ne izlažući se opasnosli da će nesavjesni trgovci moći što da zloupotrijebe. Na kraju još dodiruje neka tehnička pitanja i nastavlja: Spoljna carina mogla bi onda da bude formulisana u nekoliko tačaka, kao na primjer vunene stvari plaćaju x postotaka od vrijednosti; a tačka u megjusobnom carinskom ugovoru glasila bi: vunene stvari iz Njemačke za Austro-Ugarsku : dvije trećine carine za mozemstvo. Time je dakle dat inali prilog za veliko djeio. Neka sada na njemu grade mlagje snage, ako se nagje da se na toj osnovi može raditi —

Sada je bio megju onim vojnicima koji su nas pratiji. Georgijev Pavlović K (ne smijem njegovo ime ni da kažem, tako je istinita ova priča), bio je kozak, drug mi je iz borbe. Da, drug i prijatelj. Takva je Rusija. Postao mi je prijatelj od kada sam ga, prilikom jednog počinka, pitao, šta se u Rusiji misli o caru. Pogledao me je, sagao se k meni, i procijedio kroz stisnute zube: „Bratko, cara — job !... i ja bih sam...“ Nije izgovorio do kraja, podigao je samo stegnutu pjesnicu i to je bio dovoljan znak njegovog raspoloženja. Tako smo, smješeći se, postali tajni prijatelji, i dvadesetčetiri sata, koje smo zajedno proveli, do njegove smijene, divno se proveđosmo. Kozak, muzikant, anarhist i još dobra duša! Volio je svoju sivu kobilu i bio je srećan, jer je ona stalno išla za njim i nikako na svojim legjima nije trpila nikog drugog osim njega. Volio je i svoju trubu, kad bi u nju svirao, razlijegale bi se divne melodije, i teške i slatke kao što je i jesen u usamljenim udolinama Dona, li teške kao što je ruska zemlja. I osim toga 'volio je on još nešto: lijepu kuharicu iz Češke i lijepog dječaka, koga mu je rodila. Ali to nije bila veleizdaja prema Austriji, niti pokušaj za političko ukrštanje. Moj pošteni kozak nema ni pojma o češkom državnom pravu. To nije bilo ratno dijete; mališan je imao već sedam godina, a ruski kozaci ni za sedam go-

Beogradske Novine 6. februara 1916.

Broj 16.

sve će biti od koristi, samo ako se sa dobrom voljoin bude radilo, i ako se ne podigne jedna „secesiona“ zgrada. Iz srpske arhive. S o f i j a, 3. februara. Ministar predsjednik iiadosiavov, koji je razgledao srpsku državnu arhivu, koja je pala Bugarima u ruke, kao što je već javljeno, saopštio je narodnom zastupniku Dimitrovu sadržinu jeđnog interesantnog brzojava od augusta mjeseca 1915. godine, u vremenu rusko-srpskih pregovora odnosno Bugara. Ovako glasi brzojav srpskog poslanika u Petrogradu Dr. S p alajkovića ministru predsjedniku P aš i ć u: ,,S a s o n o v mi je kazao, da Srbija mora svako teritorijalno ustupanje odreći Bugarima. Ali se pregovori moraju odugovlaciti, da bi se dobilo u vremenu, pa će poslije i sami dogagjaji natjerati Bugarsku. da se i manjim zađovolji. Ovo malo ustupanje neće mnogo uzbuditi srpsku javnost." Sasonov poziva Pašića u Petrograd, da bi se ovi znaćajni pregovori počeli. On će već nagovoriti Bugarsku, da i ona pošlje svoje đelegate. Ako budu pregovori bezuspješni, dobiti će se u vremenu, a to je isto tako dobit; jer će Rusija megjutim raditi, da pređobije Bugarsku za ententu 11 . Ovaj brzojav pokazuje, kako je razborito ruski ministar predsjednik postavio problem, i kako se trudio, da što više Srbima izigje u susret i da njihovu stvar tako svrši. Pa ipak Pašić odgovara Spalajkoviću, da srpski glavni stan ne odobrava nikakve teritorijalne ustupke. Rumunjska i Grčka će respektovati bukareški mir, a A u s t r o - U g a r s k o j j e n e m o guća za sađa ofenziva, bez toga se bugarsko hvatanje u rat samo po sebi odgagja. Srpski su se pređstavnici u Bukareštu i Ateni uvjerili, da obe ove zemlje poštuju bukareški mir. Ako budu Engle-

dina još poslije vječnosti neće doći u Češku. Ne, za ovo je kriva ruska revolucija, i od nje treba tražiti naplatu. Ali moj prijatelj neće da se naplaćuje od Rusije. Protjerali su ga bili iz Rusije, prvo u Galiciju, gdje mu se nije za dugo svidilo. „Ovdje je skoro kao i kod nas“, reče mi. „Ali Beč !“ i on se sasma približi k meni. „I Linž!“, samo očima je mogao dati izraza svome raspoloženju. Dalje sam još samo razumio, da je svirao | u Innsbrucku, a zatim na Konigssee u Berchtesj gaden. O, šta bi rekao dobri stari Watzmann, kad bi znao, da smo nas dvoje sjedili ovdje kao prijatelji u galicijskom mlinu ? I moj prijatelj kozak postao je sve govorljiviji. Najljepše je bilo u Bugjejovicama. Tu je nestalni glazbenik ostao dvije godine. „Vjeruj, bratko“, reče on žalosno, „oženio bih se već tada sa njom, ali od kuće nisam mogao da dobijem potrebne hartije, a tamo me opet bez hartija nisu htjeli vjenčati. A ja je volim..." Htio sam da se smijem ovom muzikantu i kozaku, ali kad sam viđio njegove oči pune suza, okretoh samo glavu. „Neka Bog da, da se vratimo“, rekoh mu. „Da, bratko, neka Bog da! I kad se vratiš, da im kažeš, da ih volim i da samo na to mislim, kako opet da vidim mog mališana i da ga zagrlim. Bog neka nam podari mir, a gjavo neka nosi cara!“ (Nastaviti će se)

ska i Francuska stajale na strani teritorijalnih ustupaka Bugarskoj. onda Pašić prij e ti osta vkom cijele vlađe. Pašić ne može doći u Petrograd. Ah kad budu tamo započeli pregovori, on će poslati srpskog delegata. Kraj brzojava glasi: Engleska i Krancuska vode pregovore sa Grčkom, da propusti anglo-francuske čete u Maćedoniju. U to doba Pašiću je prijetila srpska vojna liga smrću u mnogobrojnim ugrožavajućim pismima, ako bi on htio ustupiti ma kakvo zemljište Bugarima, prema obrascu onoga pisma, koje je Pašić već u maju 1913. godine primio pred sastanak sa Gešovom. U bugarske ruke pala državna arhiva diže sve više veo sa ponekih tajinstvenih zagonetaka, koje do sada nisu mogle biti riješene. Tako preokret u francuskom novinstvu od dvije godine u koI rist Bugarske u svome prapočetku do sada nije bio sasvim jasan. Govorilo se, doista, da se Srbija iza toga nešto krije, ali se nije moglo dokazati. Jeđan od glavnih pod strekaša protiv Bugara bio je saradnik ,,Journal“-a IJenry Barbi. Sada pokazuje matcrijal iz srpske arhive, da je ovaj Francuz u stvari bio plaćen od vlade. U svojeručnom pismu traži Barbi od srpskog inostranog nadleštva obećanu novčanu pomoć za povjest austro - srpskog rata, koju će on napisati pod naslovom : ,,La guerre mondiale" ili „L’ Epopees serbe“. Da bi što više Srbiju razglasio, htio je ovaj Francuz istovremeno i englesko izđanje djela iznijeti, a ako je mogućno još i ruskoitalijansko, i pošto će knjiga sadržavati petnaest mapa, mora se z n ačajno povisiti potpora po Francuzovom mnjijenju. Srpski ministar Jovanović je dao pismo Barbijevo na odobrenje šefu sekcije Stefanoviću. Poslijeovog odobrenja izgledao je gospodin Barbi šefu sekcije kao čovjek visokih sposobnosti, poznat i malo strašan. Vješt Barbi za to vrijeme nije mali račun podnio srpskoj vladi pod 26. augustom 1915. godine. Svako izdanje „Epopeje srpske" iznašati će 10.000 franaka, uz to još englesko, rusk > i talijansko izdanje, ukupno 40 000 franaka. Kao podloga za njegovo lično potpomaganje podnosi novinar srpskoj vladi, daje on na ovoj knjizi, kao svoj jedini rad proveo od 1. đecembra 1914 godine i za to vrijeme se morao odreći svoje mjesečne plate pri ,,Journal“-u — koja iznosi 800 franaka, i svakođnevnog dodatka od 50 franaka, samo da bi Srbiju uzdigao na dostojnu visinu. Cio posao traži jednu godinu vremena, đakle na 9000 franaka plate i 18.000 franaka dnevnice, ukupno 28 000 franaka, dakle od srpskog ministarstva vanjskih poslova ima dobiti okruglo 55.000 franaka. Ovo se je Pašiću ćinilo ipak mnogo preskupo, jer se u arhivi nalazi jedan brzojav upućen srpskom poslanstvu u Parisu sa molbom za telegrafsko saopštenje, koliki su izdavački troškovi Denis - ove knjige: „Grande Serbie". Kakvoje obavještenje dobio gospodin Pašić, ne vidi se iz akata, ali se zacijelo sada zna, da je i Denisova: „Grande Serbie“ narucen srpski posao i da se trudio gospodin Barbi konstelaciju prema snagama da iskoristi. Nije nik^vo čudo, što su bili, on i drugi sa njim, takvi proždrljivci Bugarja. Non olet!