Beogradske novine

Br. 156.

BEOGRAD, četvrtak, 20. ju!a 1916.

đnevno n jntro, ponedjeljkoen posffjo pođnt.

Godina II.

RATNI IZVJEŠTADI. izvještaj austro-ugarskog generalnog stožera. K. B, Beč, 19. jula. Rusko bojište: Nema nikakve promjene. Jugožapadno od Moldave ponovo su odbijenl njekoliki ruski napadi. U planinskoin i šumskom predjelu kod J ablonice i Zabie izmetla se borba u mnogobrojne pojedinačne borbe; jugozapadno od Delatyna potisle su naše čete ruska odjeljenja, koja su prešja bila na zapadnu obalu, natrag preko rijeke. Tom smo prilikom dobili 300 zarobljenika i zaplijenili dvije tnašinske puške. Dalje sjeverno nije bilo ništa značajnog. Talijansko bojište: - ■ Poslije ponovne žestoke topničke pripreme napali su Taliian l jiašc nnl ožaje jugo-istočno od klanca tTo r c o1 a tri puta sa jakiin snagama. Ti su napadi krvavo odbijeni ručnim granatama, vatrom mašinskih pušaka I kamenim lavinama. Na koruškom frontu traje topnička vatra u odsjeku F e 11 a l Rajblera. Jedan noćni napad alpinskih odjeljenja u predjelu M i ttagskofela propao je poslije uporne borbe i Izdržljivosti branilaca, koji su zadobili jednu neprijateljsku mašinsku pušku. Tarvis je s večeri bio pod topničkom vatrom. Na frontu S oč e talijanska topnička djelatnost bila je naročito upravljena protlvu visoravni Doberdoba. Jugo-lstočno bojište: Stanje je nepromijenjeno. -v Zamjenik glavara generalnog stožera pl. HOfer, podmarSal. Izvleštaj turskog glavnog stana. K. B. Carigrad, 19. jula. Glavni stan javlja: Iz najnovijih izvještaja o uspješnim vojničkim operacijama protivu Talijana u Tripolitaniji i Engleza u zapadnom Egiptu vidi se, da je Nury b e g, koji ima titulu paše i koji vodi operacije u ovim predjelima živ i da je svoj zadatak sjajno ispunio, dok posIjeđnji engleski vojni izvještaji donose, da je u posljednjim borbama N u r ib e j poginuo. U posljednjim borbama sa Talijanima u predjelu Misur a t e imao je 6000 momaka pa i časnika talijanskih za zarobljenike i zaplijenio je 24 topa. Misurata i D j e d ab i e su u rukama đobrovoljaca. Izmedju ovi dviju tačaka i mora nema više nijednog Talijana. U zapadnom Egiptu naši su dobrovoljci u borbi, o kojoj nam još nijesu stigle pojedinosti. Podlistak. Opsnda Beosrada 1789. (Svršetak.) 3. i 4. oktobra produžen je rad na utvrdjivanju napadnih linija i doveđene su u red baterije. Dotle je izgledalo, kao da će posada na svaki način još njeko vrijeme dati otpora. No neprekidna paljba iz sviju baterija sa srpskog grada i savskog rta stvarala je takvu pustoš iz grada, da su imućniji Turci već 5. oktobra htjeli natjerati pašu na predaju grada. Ali je za sada ipak nadvladao paša i njegove pristalice. Još se vijao krvavi barjak sa bedema, a pored ijega krvavo koplje, a na njemu nataknuta odsjeČena glava. 5. oktobra u jutro došao je L a u d o n sam u rovove i naredio je Iično baterijama da otpočnu sa napadom. Tada nastade pravi pakao. Na sve strane se tresla zemlja od užasne grmljavine, a već poslije jednog sata bile su demontovane sve neprijateljske baterije, puškarnice I merloni razoreni, a osmatračnica uništena i zapaljena. Paljba je obustavljena u 2 sata. Pašin konak se njekoliko puta zapalio, ali svakl put požar opet ugušen. Protivnik nikako nije davao ni glasi od sebe, tako da nam se činilo da se borimo sa mrtvim bedemima. Laudon izadje iz rova i naredl, da se popusti sa paljbom. Ali u pet sati dndjc opet nova naredba, da se vatra pocštrl.

Irakško bojlšte: U odsjeku F e 1 a h i j e nema promjene. 15. jula napade jedna naša letilica englesku letilicu, koja je, povrijedjena, morala iza neprijateljskih inija sići na zemlju. U odsjeku E u f r a t a preduzeše naši dobrovoljci i Ietačka odjeljenja napade na logore neprijateljske I etapne linije njegove. U tome predjelu zaplijenili smo 7 brodova punih životnim namirnicama. Po posljednjim izvještajima In-Sud Rejšid-paše, koji zapovjeda dobrovoljačkim odjeljenjima u predjelima Nedše, Zubeir, rastjerana su engleska odjeljenja prispjela u Bassorah. Jedna engleska letilica oborena je i zaplijenjena. Kavkaško bojište: Na desnom krilu čarke predstraža. U središtu čarke obostranih obavještajnih odjeljenja. Na lijevom krilu nema promjene. Jedna neprijateljska letilica, koja je bez uspjeha bacila 3 bombe na okolinu pristaništa B u 1 a i r, nrotjerana je vatrom našega topništva. Inače ništa novog. Perzijsko bojište: Napredovanje naše protivu Rusa na perzijskom frontu razvija se uz saradnju perzijskih Mudžahidža u našu korist. Ovi Mudžahidži, koje je pod svoje vodstvo skupio Nizam es I.altanas i koji ima svoj odllčan stožer, organizirani i operišu uspjašno protiv zajedničkog neprijatelja čineći na taj način našim ubojnim snagama neocjenjene usluge. Kad pomoću svemogućega ovaj svjetski rat bude našim uspjehom krunisan, onda će i neizmjerne uslup'e ovih Mudžahidža, koji stt pripomogli oslobodjenju Perzije od ruskog i engleskog gospodstva, u istorlji Perzije i Turske zlatnim slovima biti ispisane. Što se našega rada ovdje tiče to -isti ima samo jednu želju za cilj, a to je, da Perzija bude uvijek potpuno slobodna i nezavisna, I da uvijek bu.de u iskrenom uvjerenju, da ćemo se radovati budućoj srećnoj sudbini Perzije. Vinovnid sloma Ml]e. n. Dinastlja Karagjorgjevića. Dinastija KaragjorgjeviSa nije nikad bila osol popularna u Srbiji. Jedino za rodonaćelnika dinastije, Kara Gjorgja, vezane su bile uspomene narodne kao na vodju prvog ustanira, ali i o samome Kara Gjorgju bila su podijeljena mišljenja kod samih suvremenika. U Kara Gjorgju je narud gledao dobrog Srbina i hrabrog četnika i ništa više. Kara Gjorgje je bio bez lkakvih državničkih sposobnosti, koja se slabost prenijela 1 na njegove potomke. On je bio nestalan i dao se od Jrugoga voditi. Pri kraju prvoga ustanka Kara Gjorgje je bio potpuno pod uticajem vojvode Mladena M i 1 o v a n ov i ć a i ruskoga političkog agenta N ed o b e, koji mu je savjetovao, da napusti Srbiju 1813. godine i sam sa njint prešao preko Save. I sam izbor Karagjorgjev za „Vrhovnog Vožda" srpskog naroda nijet£>otekao zbog toga, što je Kara Gjorgje bio poznat sa svo-

Neprijateljsko se topništvo kao I do sada pokazalo nemoćno. Samo s vremena na vrijeme zasviralo bi koje tane manjeg kalibra sa njihovog položaja, kada bi im naši meci dali malo da odahnu. 6. oktobra, pošto su dovršcne sve baterije i montirani svi teški topovi, otpočelo je jednovremeno bombardovanje grada iz sviju baterija. U podne je već najveći dio neprijateljskih topova bio demontiran, neprijatelj uslijed naše vatre na njekoliko mjesta otjeran iz njegovih zaklonjenih položaja, tvrdjava na više mjesta zapaljcna od bornbl i granata. Paljba je pak naročito sa baterija na savskom rtu i dalje nas f avljena, da bi se potpuno ubio moral kod protivnika. Oko podne poslao je paša pismo, u kojemu traži primirje od petnaest dana; za to se je vrijeme po njegovom prijedlogu trebala obustaviH paljba, da bi mu se dalo vremena da sasluša beogradsko gradjanstvo o tome, treba li se Beograd predati ili ne. Ali sa naše je strane tim življe nastavIjeno bombardovanje, da bl se što prije došlo cilju. Jer gospodin maršal je bio promjetio, da u gradu sada već počin.iu razmišljavati o predaji, te da je najbolje konačno ih skloniti na kap : tnlaclju najžešćom topničkom vatrom. On Je mislio da naročito potkrijepi odgovor, kojl ie mislio datl na njihov :ieumiesan priiedlog, time što će prije odašiijanja odgovora prvo odgovoritl uraganskom topničkom vatrom. Svo topničko osoblje, kako na baterijama

jih sposobnosti, ili ugledan u narodu, već jedino s to^a, što nijedan ugledan čovjek u šumadiji nije htio da uzme na sebe tako krupnu odgovornost, kao što je podizanje naroda na Turke, već je htio da tu odgovornost baci na kakvog čovjeka ,,bez kuće i kućišta“ da u slučaju neuspjeha odijum Turaka na njega padne. Osim toga je Kara Gjorgje bio poznat kao ljut i strog čovjek, a to je bilo vrlo potrebno radi održavanja discipline medju ustaničkim četama. Tako je više sticajem prilika, nego li eminentnim sposobnost'ma Kara Gjorgje postao vodja ustanka u Šumadiji, pa je poslije svoju vlasi prenio i na zapadnu i istočnu Srbiju, gdje su vodje ustanka bili kud i kamo sposobniji i ugledniji Ijudi, kao što sn Jakov N e n a d o v i ć, Prota Mateja' N en a d o v i ć, Milenko Stojkovič i Petar Dobrnjac. Osim toga Kara Gjorgje je bio avanturistička priroda: on je poslije propasti Srbije 1813. godine došao u vezu sa grčkom heterijoin u sporazumu sa njom došao u Srbiju 1817. da otpočne borbu protiv Turaka. Tii je ubijen od smederevskog vodje Vujića Vullčevića sa znanjem kneza Miloša, a po naređb'. Porte. Milošu su njegovi protivnici to upisivall u težak grijeh. Mi nećeino braniti moralnu stranu MiloŠevog postupka, ali je sad poslije sto godina, vrlo zgodno povući pararelu izmedju Miloševog postupka i Karagjorgjeve namjere I rada Karagjorgjevog unuka Petra. Poznato je, da je 1815. godine MiIoš poslije ustanka u Takovu izvojevao Srbiji veliku autonomiju, koju je takoreći svake godine učvršćivao i širio i time udario temelj modcrnoj Srbiji. Da je Miloš puštao Kara Gjorgja, da počne ponovo borbu sa Turcima, Srbija bi sigurno izgubila i tu s mukoin stečenu autonomiju i pitanje je, kad bi se tek docnije ukazala prilika, da se ponovo oslobođi od Turaka. Situacija je u Evropi bila tako nepovoljna za ma kakav us*anak, du bi svaki pokušaj te vrste -unaprijed bio osudjen na propast. Poslije bečkog kongresa (1815.) načinjena je bila „Sveta Alijansa" ili savez legitimističkih vladara, austrijskog i ruskog cara i pruskog kra’ja, u cilju da se spriječe sve bune, ne samo u Evropi nego/ičak i u Turskoj, priznajući prvi put pravo turskom sultanu, da pripada evropskoj zajednici država. Pomoći, dalcle ne bi ustanici ni s koje strane dobili, a sama snaga lirišćanske raje ne bl bila dov'oljna, da strese tursko gospodarstvo, kao što svjedoči grčki ustanak od 1821., koji je uspio tek 1827. godine kada je bio potpomognut od Rusije, Francuske i Engleske. M : Ioš je radio kao dobar rodoljub i mudar političar: on je volio i onoliko satnostalnosti koliko je 1815. godine zadobio bio za Srbiju, što je bilo s i g u rn o, nego potpunu samostalnost i veću Srbiju, što ne samo da je bilo n e s ig u r n o, nego je stavljalo u pitanje i dotadanju tekovinu. Da je Petar Karagjorgjević 1914. godine uradio ono što je Miloš Obrenović učinio 1817., Srbija nebi doživjela ovu katastrofu! Karagjorgjev sin Aleksandar bio je miran i povodljiv čovjek i kao vlađar

na savskom rtu i ratniin brodovima, a tak'o naročito i na baterijama na r eć osvojenim položajima s ove straie Save, dobl naredjenje, da od 9 sati u eČe pa do sutradan u devet aati priie podne svom snagom, ni najmanje ne štedeći municiju, zaspe grad što strašnijim pljuskom granata, karteča, ,,barutnih džakova", te drugih projektila sviju kalibara. Da bi utisak toga bortibardovanja bio još silniji, naredjena je kratko vrijeme prije devet sati svima baterijama obustava vatre. Tafno u devet sati najednom grmnuše plotunom složiio sve ovoStranc baterije, te je noslije nastavljcna pojcdinačna paljba svaka baterija za se. Čak i najnaviknutije vojničko uho bučilo je od silnoga grmeža; ovaj strašni razgovor topovima preilazio je čak i očekivanja samih topdžija. Često se jednog te istog sekunda sustizalo po pet-šest metaka u vazduhu. Bio je to jednovremeno veličanstven i užasan prizor, gledati sijevanje bomba, granata, falkonetske djuladi itd., lcoje se ukrštavahu nad gradom, gledati plamcnove sa mnogih zapaljenih kuća I kula, te slušati pisak i lelek očajnoga neprijatelja; ovaj je i dalje pokazivao apatičtiu ncmoć i ograničavao bi se na to, da s vremena na vrijeme i sa svoje strane odgovori po kojim topovskim metkom na naš pljujak od granata. Najzad prodje i ta strašna no'ć I osvanu 7. oktobar. Došao je čas, kada je zastrašeniin Turcima valjalo još Jed-

(1842.—58.) vrlo slab i pod uticajem i ,,Saveta“, koji je imao u svojim ruka- | ma svu vlast. Pravi gospodar Srbije bio je gotovo za sve vrijeme njegove vlade vojvoda Vučić P e r i š i ć. Ali je njegova a i Srbije sreća, što su tadanji državnici, pored svih mana primltivnih Ijudi, bili dobri rodoljubi i trezveni ljuđl. Oni nisu dopustili, da se Srbja za vremena krimskog rata povede za Rusijom i da reskira svoje stečenc slobot de, već su šta više uspjeli, da Srbija ’ poslije toga rata izidje sa uspjehom, jer joj se kao nagrada za neutralnost dala veća garancija njenoj samostalnosti stavljena je bila pod zaštitu svih evropskih velikih sila. Kada je Aleksandar Karagjorgjević uslijed nepopularnosti bio zbačen sa kneževskog dostojanstva i u Srbiju povraćena dinastija Obrenovića (1858.) on je u progonstvu mislio na osvetu i povratak na prijesto, i kao plod te njegove težnje došlo je ubijstvo kneza Mihajla Obrenovića (29. maja 1868.), najpopularnijeg srpskog vladaoca do danas. Ali ubijstvo kneza Mihajla nije pomoglo Aleksandru ništa: narodna skupština je izabrala za kneza sinovca Mihajlovog Milana, a nad dinastijom Karagjorgjevića izrekla prokletstvo. Aleksandrov sin Petar, pretendent radio je svima silama, da se dokopa prijestolja srpskog, ali nikako nije imao uspjeha, jer je dinastija Obrenovića bila omiljena u narodu i imala vrlo jake i talentirane predstavnike. Broj pristalica Karagjorgjevićevili mogao se na prste izbrojati, a u narodu je jedino Ja'senica važila kao kraj, gdje ima najviše privrženika Karagjorgjevićevih. Kao pretendent Petar je samo želio prijesto, a 1 i s e n i j e s p r e m a o, d a in o ž e v 1 a d a t i j e d n i m n a r od o m. Po svršetku više vojne škole u Parisu, on provodi život jednog besposličara, posjećujući samo čuvene kockarnice po Evropi. Kakve su bile njegove duševne sposobnosti najbolje može ilustrovati fakt, kad je izabran za kralja Srbije, o njemu i njegovom životu nije se imalo gotovo ništa pisati osim to: da je u lijemačko-francuskom ratu 1870. pobjegao iz njemačkog ropstva i preplivao Loiru 1 da je 1876. vs= dio jednu ustaničku četu u Bosni protiv Turaka. Ni jedan fakt, ni jedna anekdota, koja bi ga ilustrovala kao neobičnijeg čovjeka od duha ili velikih đjela, pored sve težnje tvoraca novog stanja, da ga u što boljoj svjetlosti prestave narodu. Kad se nije imalo šta o njemu ni mnogo ni dobro reći, tješili su svijet: da je star i staložen čovjek i da neće zemlju uvlačitnii u kakve avanture. Petar je došao u Srbiju i fizički i duševno slomljen u 56. godini svoga živo’ta. Njegova je pojava razočarala i ono malo pristalica u zemlji: poslije povratka njegovog u Srbiju 1903. godine, može se pouzdano reći, da ni u smederevskoj ni u kragujevačkoj Jasenici nema ni jednog više Karagjorgjevića, ma da su ta dva sreza, kao što je rečeno, važila kao leglo Karagjorgjevića. Pored lične nepodobnosti i on je paiio od nasljednog nedostatka njegove familije: daoseoddrugogvoditi. Kao što je pod Karagjorgjem bio 'vemoćan vojvoda Mladen Milovanović,

nom ponuditi milost u.odgovoru tia ’.jihov prijedlog, predat uoči toga dana. Zbilja uskoro dodje u rovove naredba, kojom se pod smrtnom kaznom zabranjuje ispaljivanje ma i jednog metka u toku slijedećih šest sati. Sada dobismo vremena da podrobno razgledamo užasno razorno djelovanje našega bonibardovanja. Kule su sve bile porušene, kuće zapaljene graiiatama, več su bile pretvorene u zgorišta, iz koiih je samo još kuljao rijedak dim; samo pašin konak bulctao je još u plamenu. Grudobrani, izorani vatrom, bijahu pretvoreni u bezoblične zemljane gomile, iza razvaljenih puškarnica strčali su sumorno demontirani topovi Samo same građske zidine poštedjene su prema naročitoj naredbi s naše strane. U takvom se stanju nalazio Beograd, kad iz naših rovova izadje jedan potčasnik sa bijelom zastavom, te pračen tumačem, izađje da na po puta izmedju naših i neprijateljskih položaja. tražeći da izađje turski parlamentar. I ovaj se uskoro pojavi sa- bijelom zastavom. Preko tumača mu je saopšteno slijedeće: „Maršalu Laudonu već je dosta njihovog ponosa i upornosti. te im on kao jedinu, nosljednju milost daje, u mjesto petnaest dana, rok od šest sati za razmišijanje kao odgovor na njihov jučerašnji prijedlog. Ako se u tome roku ne bi predali, maršal, će smatrati, da nije vezan više nikakvim obavezama i uslovima odnosno milosti. Oni i sami svakako uvidjaju, da se kcija snažnim koracima primiče kraju

pod Alekšandrom Karagjorgjevičem Vučić Perišić, tako je pod Petrom Karagjorgjevićem postao svemoćan Nikola P a š i ć, ovaj u toliko više, što je naročito podržavan od strane Rusije. Samo je Pašićeva svemoć u njekoliko bila ograničavana od oficira zavjerenika, sa kojima je Petar bio u sporazumu za ubijstvo kralja Aleksandra, pa prema tome u obavezi, jer su ga uvijek imali u rukama, i ništa nije smio činiti, što bi moglo izazvati njihov gnijev. Tako je zlim udesoin Srbija dobiIa 1903. godine jednu nesposobnu dinastiju, nesposobnog i pri tora u mučko i mrsko ubijstvo umiješanog kralja. Petar Karagjorgjević i njegova diuastija, nisu bili popularni i narod je zaista žalio Obrenoviće, ali što je kraljoubicama ispalo za rukom, da uspješno izvrše prevrat može se objasniti jedino centralizacijom Srbije. Kao što nije Paris pravi prestavnik mišljenja i osjećaja francuskog naroda i opet daje ton u politici i nameće svoju volju cijeloj Francuskoj, tako je slučaj i sa Beogradom u Srbiji. Zavjercnici, koji su u svoje ruke dobili beogradski garnizon imali su samim tim cijelu Srbijti u svojim rukama i njoj su svoju volju nametnuli. Stavivši Srbiju pred svršeni čin, oni su se udružili sa oba radikalna krila, koja su bila zakleti protivnici Obrenovića, a našli su i topal prijem u Rusiji, koja je biia srećna, da se oslobodi jedne neposlušne dinastije, koja je na prvoin mjestu gledala fnterese svoje države, ne lioteći da bude poslušnik ruske politike. Dobro poznat je fakt, s kakvim je cinizmom tadanji ruski poslanik u Beogradu, Č a r i k o v, čiji je stan bio preko puta dvora, otišao pred konak, da vidi mrtvo tijelo kralja Aleksandra, koje su ubice izbacile bile pod prozor njegove spavaće sobe! Predavši se u ruke Rusiji, zavjerenicima i radikaiima, Petar je postao njihovo slljepo orudje, a da bi kakvu takvu formu dao svoine nevladalačkom držanju, on se sakrio za frazu, da je „ustavan kralj“. Nemajući nikakvih političkih ideja, a u koiiko ih je imao one su se slagale sa radikalima, bojeći se u isto doba svoga naroda, kod koga nije bio ni malo omiljen, — Petar Karagjorgjevič je svoju sudbinu povjerio bio radikalima i zavjerenicima, da se, starajuči se o sebi, staraju i o njemu. Njima je, naravno, takav kralj, bio dobro došao, jcr su oni bili postali pravi gos.iod iri zemlje i činili su sve, da njega i sebe održe na vlasti. Osim toga oni su mu se odužili i na drugi način, jer bogateći sebe bogatili su i njega. Od sviju državnih zajmova dobar dio pruvizije došao je u džep i Petru Karagjorgjeviću, koji je kao pretendent, sve svoje imanje u Ugarskoj i Rumunjskoj upropastio bio na agitacijama i na kocku, tako, da on danas, uslijed svog ,,ustavnog“ držanja stoji na nekoliko milijuna franaka. Petar Karagjorgjević nije iniao sreće ni u svojim sinovima: stariji, Djordje, potpuno je ncuračunljiv, da ie morao abdicirati na prijestolonasljeđje, a mladji Alcksandar, slabotinja, koji je potpuno pod uticajem radikala.

— posljednjem odlučnom jurišu.“ Pošto predadoše ovo šaopštenje, parlamentari se opet rastadoše, a njihove bijele zastave istakoše se u znak primlrja na obostranim položajima. Poslije dva sata pojaviše se dvojica Turaka, koji zatražiše, da govore sa kakvim višim časnikom. Izidje im u susret major Rouvroi, te primi od njili pismo, upučeno maršalu. Oni zamoliše za dopust, da lično pregovara.iu sa maršalom. Major Rouvroi ishodio im pristanak i saopšti im to. Za to /rijeme opravljene su baterije, rovcvi i propusnice, koje su bile dosta oštećene. Rok od šest sati već je bio istekao, a nigdje još nije bilo Turčina da se pojavi. Več su baterije bile dobile ::aredbu, da se prigotove za novu paljbu, kada se poslije podne u 4 sata pujaviše dvojica otmjenih Turaka, kojima majšal B r o w n e lično podje u susret. Poslije kratkoga razgovora rukovaše se. Zatim otpočeše pregovori o predaji, koji su ubrzo i završeni, a kapitulacija utvrdjena. Beograd, prijestonica Srbije, kraIjica Dunava, silna turska tvrdjav3, bila je dakle opet*u carskim rukama, pošto je gotovo opet po vijeka bila pcd turskim jarmom. Silni Laudon uzdrmao je iz temelja tvrdi grad i natjerao ga ]e na predaju. Besmrtni junak. uzvišeni maršal dao je tim uspjehom zadivljenoj Evronl divan primjer svoga ratničkog genija.