Beogradske novine

Br. 144.

Duliovski prilog „Beogradskih Novina“.

Slrana 5.

topovskoga taneta jednaka 10 kg, a brzina 500 m u sekundi. Prema tomu, što smo čas prije kazali, možemo izračunati kinetičku energiju taneta. Ona je jednaka jedan i jednu četvrtinu milijuna kflcgram metara, t. j. energija taneta dostajala bi, da se jedan i jedam četvrt milijuna kg digne 1 m visoko. lspalimo na ekva'toru toip u smjeru istok-zapad; tane neka mia brzinu od pol kilometra u sekundi. Kako 1 je uslijed rotaoije Zem'lje brzina svake točke na ekvatoru po prilici pol kilometra u sekundi i to 1 u smjeru zapad-istck, dakle baš protivno od gibanja to'povskoga taneta, to će

za onoga, koji stoji negdje izvan Zemlje i ne vrti se oko njezine osi, biti kinetička energija jednaka ništici, jer za njega tane miruje, a Zemlja kao da se ispod njega vrti. Kojai je đakle prava energija tog taneta? Ona, kcju smo nti proračunali, vrijedi za nas, ali za onog drugog promatrača vrijedi ona, koju je ott izračunao-. I tako će svako prama svorn sitajalištu odrediti drugu encrgiju. t. j. i energija je relativna. Možda ste vcć o tom štogod razrnišljali, možda ste zapeli o- tu neodredjenost, pa sc nasmijali. mabniili rukom i o-stavili, da si drugi time razbija glavu. „Prirrdi".

Ivan Mažuranić: v ,,LI S Par distance. Jesi li kada gledaio kakov ples, a da nisi čuo svirke? Primjerice vis-a-vis sa prozora? Kako ludi nam se činc plesači i plesačice! Kako se kreću, kano marionette! Smiješno nam se vidi, kako se usta otvaraju i zatvaraju, a mi ne čujemo ni glasa. Koli je glupo istoni lice, koje se smije, — a mi ne znamo zašto? Ili si, recimo, u sobi. Koli lud ti se čini smijeh, koji ti — s ulice — do ušiju dopire! Pristupio si k prozoru. Vidiš dva ozbiljna gospudina. kako se — u sred ccste — razgovaraju. Kako smiješna ti sie čini ta ozbiljnost! Jedan otvara i zatvara usne, kano po taktu, —

S E“.*) mašući rukama po zraku. Drugi mu približio lijevo uho te pobož 10 sluša Onda mijenjeju uloge. Napokon sie praštaju. Pružaju si ruke, klanjaju sc i rastežu lice na 1 jnbezan posmijeh. Onda se okrenu, tc ide svaki svojim putem. Najglupljl je onaj prelaz, što ga sada razabireš u licu, kako se naime čovjek sili, da bude ozbiljan: oči nui već mrko gledaju, a lice se još sniijucka. Obično se čovjek u tom trenutku ogleda, da li je tko opazio, — da se on, sam idući smije. I sam ćuti. kako beđasto izgleda. - Uopšte nam je sve — manje, više — smiješno, čemu neznamo uzroka. Muogim ljudima je i plač naroda smiješan, jer iz daleka gledaju. Vide suze, a ne znaju uzroka. Pristupite bliže. gospodo. pak će vas proći smijeh!

I Ovu je zbirku, o kcjoj smo več tlonijeli ociemi u nnšein listu, izdalo DruŠtvo hrvatskih književnika u Zagrebu.

Jedan predio iz Kosovske Mitrovice,