Beogradske novine

Broj 157.

Nedjelja

fteogradske Novine

10. juna ivi/

Mrana 3.

Književni prijegled. „Moderna knjižnica". Već smo jednom ustanovili, da su se izmedju svili prijevodnih biblioteka, što su u Zagrebu za ratnog vremena nikle, do literarne visine uzvinule zabavna, huinoristična i moderna knjižnica. Naro«* čito „modcrna knjižniea" izabira iz ©traniii Iiteratura najkarakterističnija djela nesamo pojedinili pisaca nego i pojedinih naroda: to jest onakova, koja bilo liistorički bilo etnograiski bilo kulturno osvjetljavaju izvjesno iloba ili izvjesne pokrete. Tako su več dosad izišli značajni romani E. Zole tSlom i Lurd), D'Auuunzia (Ivian Episkop) i K. Hamsuna (Olad), pa Dostojevskoga (Braća Karamazovi, sva četiri dijela u potpunu izdanju) — to jest pisci u svojim ponajboljim ogledalima — i onda nadovezajući na Zolin ,,Slom“ koji prikazuje njemačko-francuski rat od g. 1870.—71. djela ratne literature kao: E. Bourgogne-a „1812“, gdje je opisana Napoleonova vojna protiv Rusije g. 1812., H. Jensena „Ratne sjene" s opisom rusko-japanskog rata g. 1905. i G. Jansona ,,Laži“ s prikazom talijanskog osvajanja Tripolisa — zatim djela o revolucijama kao 'Arcybašev „Revolucionarci" i Anatol Erance „Bogovi žedjaju". Tako „Moderna knjižnica" ispunja dvijc zadaće: upoznaje svoje čitaocc s bitnim oznakama evropskih velikih pisaca, a onda iznosi slike značajnih epoha po mogućnosti iz pera tili istili pisaca. Tendencija jc dakle strogo obrazovna u većem stilu, pa produži li ta vrijedna knjižnica ovako i dalje, tc po mogućnosti i iz ostalih književnosti (dosad su bilc poglavito zastupane ruska i francuska), prevagnučc težinom svojili edicija sve ostale knjižnice; u njoj će inteligentan čitatelj nači nesamo zabave, ncgo će i svoju naobrazbu znatno proširiti. Go♦ovo svaka knjiga ima iscrpiv predgovor s karakteristikom pisca i vremena a po neke i pogovor s fumačem, s ilustraeijama itd. Kao poslednje sveske (a iina ih preko 30) primili smo oviii dana: 1. Anatolc France „Bogovi žedjaju", roman iz francuske revolueije sa stikom i prikazom autora te sa 6 slika u tekstu, zartim s pogovorom 0 revoluciji (po Carlylu), strankama ii revolueiji itd. To je jedan od najzrelijih kasnijih rotnaiia France-ovih, pisan stisnntih zubi i savršenim mirom, a u nutrini s jetkom nekazanom satironi na sve ere rcvolucije o<l jakobinaca do pada Robespierre-a. Nitko prije A. France nije u manje stranica dao zbitijti i vjerniju sliku onoga vremena; prijevod Hrvoja Grgurića čita se giatko. 2. Guy dc Maupassant: „Umiranje duše“, izabrane novele, sa slikom i preglednim prikazom piščcvim. Naslov je izabran za to, što se u tim novelama viđe umjetnički ilustrirane one crte nutarnjih piščevih opreenosti u samorn sebi: nagonskih i duševnih, Ijubavnog užitka i umjctničkog duha. •To je šest novela: On, Horla. 1 ko zna?, Luda, Plctenica i Mekna. Izbor je dobar, jer se u njem oglcđa vještina Maupassanta kao psihologijskog analizatora u jediiu ruku, a u drugu ruku su interesantne tc autorove ispovijesti, u pojedinostiina zbog blizine autorove vizijonarno uvećane. Srpskoj publiei dobro će doći ova knjiga, jer se Maupassant, naročito onaj ranijl, innogo prevodio u stupcima beogradskih novina prije rata. .3. D. S. Mcrcškovskij ,,U s k r s 1 i b o g o v i“ (Leonardo da Vinci). To je dosad liajopsežnijc djelo „Moderne knjižnice" obuiivatajuči do blizu 700 stranica. Tko hoće sasviin uči u doba ninogo spominjane talijanske rcncsanse, taj nck pročita tu knjigu, koja je više historija ncgo li rornan. Iako stroga književnu kritika (i u samoj Rusiji) sitavlja Mereškovskoga u pisce drugog reda, to je on ipak kao ilustrator povjesničkih razdoblja upravo nenatkriijiv, }er se višc drži starih kronika i pisaina, iz kojih izbija jačc duh vremena ncgo li iz t. zv. pragmatiekiii i kritičkih povjesnica. On nas poput Sienkiewitza zna tako prenijeti u doba, koje opisuje, da smo gotovi da vjerujento, e je duii tog eovjeka nekad valjda u ta doba živio, pa se punovo uselio u pisca. Tko jc pročituo njegova „Julijana Apostatu“ pa „Pctra iVeiikoga i Alekseja". inta potpuno poznavanje cijelog duševnog života tih vremena. Tako je i s „Uskrsnulim bogovima", koji su uzorno prevedeui 01 najboljeg hrvatskog prevodroca Ise 'V e 1 i k a ii o v i ć a. Ta velika knjiga, koja se računa kao 6 svezaka (od 29. do 34.), ilustrirana je s 43 slike iz doba renesance, a predgovor joj je napisao zagrebački sveučilišni profesor, dr. Iso K r š n j a v i, osvjetlivši s hlstoričkog i s kulturnog stajališta, sa svijetlih i s tamnih strana ovu prezanimljivu epohu svjetske povijesti. Knjiga se ova — kao i one dvlje predjašnje — sama sobom preporučuje; svaki svezak dodje na 1 kruiiu, a rnože se poručiti preko knjižare S. B. Cvijanovića u Beogradu.

August šenoa: 1 B r a n k a, (Nastavak). 8 ,,Eh ona se baš ne Zalosii jako,“ reći će stara. „Tako?“ začudi se Marič.' „Molim vas, gospodine Mariću, ne žalite nie“, odreza Branka, Ja se uopće ljutim, kad mc tko žali. I čemu? Zato nisam propala. što nije danas, biće sutra“. ,,Ta nada jest nekakva utjeha'*. primjeti Marič licemjernim, safalnim glasom, ,,ali ja sam vam se pobliže obavijestio pače uvjerio u svom uredu. kako nada stoii. Sve su škole prepune učiteljica- Gotovo nigdje nema mjesia. a svuda su mlade sile namještene. Molim vas, i na ono nekoliko praznih mjesta čeka čitava četa pitomica. Pa znate, protekcija, rodbinstvo, kumsvo, doniaće kćeri, sve to ide tu u" račun. Žaiiirt sve preparandice, koje sada svršavaju Škole, jer će ostati bez hljeba“. Babi je tcško bilo, gdje je čula takve nemile glasove, a u Branki sve je kuhalo, što se po tcm vidjelo, da jc slažući i skladajući rubije žestoko dlanoni udarala po njem. „Molim vas, gospodine Mariću,“ provaii Branka ponešto ijutito, uzdahnuvši. „Što ste douijeli te novice? Zašto mi crtate takovu budućnost? Zelite ii me dražiti i trn dubije zarinuti u moje srcc?“ „Ali gospodjice Branko!" prepiaši se Marić,,Da, znate, ima nekiii tc nekih Ijudi, kojim ie najveća slast, kad mogu komu drugome javiti šta neugodno ili nemilo, te pri žalosti i neveselju drugcga gotovo uživajn. A poznaje se po glasu, koje su to ptice.“ „Ali gospodjice Branko! Ta kakav bi me razlog nukao n« takovu podlost,“ „Neznam i nemogu toga ni pomisliti. U ostalom nevjcrujem, da je svc to tako crno, kako vi to prikazujete. Možcbiti jc žalost radi moga neuspjeha rastužila v-aše srcc, razigrala vašu fantaziju, pa vam jc sve crno pred očima. Zaista nemam protekeije i velikih kumova ili rodjaka, ali imam oclvažno sree, krepku volju, a vidite, gospodinc Mariču, to vrijedi koliko i protekcija. Pokušnću jedan, dva, tri, niakar desct puta i poći će mi za rukoni, to znain. Nebojte se za to i molim vas. nežalitc me.“ „Gospodjice, vi me nečete pravo da razumijete!" ,,Da vas neču pravo da razumijem? Zašto? Ja vam kažem samo one rijeei, što ili čujeni; neispitujem, što se možda za njima skrivo. Iskrena sam u Životu prama svakomu, pa očekujem i od svakoga iskrenost.“ ,,Ah! Eto, to je prava rijee, gospodjice,“ skoči Marie. ,,Da iskrcnost! Dosele bijah nekako plali bojažljiv. Zato sain cilj svoga govora zaodijevao plahim riječima, no čuvši riieč „iskrenost‘‘ iz vnšili usta, postajem odvažniji i povešću se za vama. Da, bit ću iskren." „Izvolitc samo,“ odvirati Branka odrešito- „Molim vas što više za to. Jer takvim nejasnim doskočicama čovjek neizlazi na kraj.“ „Gospodjice! promatram vas več duže vremena, naročito kako ste bili u učilištu. Ja bivši učitelj i pedagog umijem prosuditi karakter i ćud: vaši učitelji divili se vašim vrlinama. vašeniu oštroumlju, vušoj zrelositi, uopšte ima vrlo malo djevojaka u Zagrebu, koje su vlastitoin mukom u revnosti stekle toliko naobraženje, Znam, da se žclite posvetiti učiteljstvu, da ste nekako zaneseni za to zvanje. To je istinabog vrlo plemenito, al gospodjiee, zbilja se razlikuje od fantastičkih slika, što sebi gradimo. Kad istom počnemo faktički vršiti one dužncsti, za koje smo toliko bili zaneseni, uvidjamo, kolik smo križ naprtili i žalimo, da smo tim putcm krcnuli. Šta eete, učitelji su svačiji robovi, kojima se ropstvo svršava u grobu. Ziv sam vam svjcdok ja. Bilo mi već da zdvojim, lio sreća mi posluži, imao sam zagovomika, rjcšio sam se ropstva, sad sam eovjck." ,,A što vi sve to nieni prićate?" ,,Đa vas odvra-tim od vaše namjere, da vas sklonem da postanete majkom obiteiji. te da blagotvoTiio djelujete u kolu porodicc. Toliko je scbičnosti čovjeku dozvoljeno. Vi čete biti najboija žena, majka, vl ste ozbiljni, odvažni, iniate srca, obrazovanja “ „Molim vas, svršite samo, gospodine Mariću," reče Branka svejednako slažući rubenimi. Marić se Iccnu ponešto n-a taj iakonički poziv, ali nastavi: „Vidite, ja sam sad čitav čovjek, imam lijcp prihod, mogu usrećiti ženu, nisam star, mislim. da nisam ružan, kod mene bićc vam bolje nego u seoskoj školi — podjite za mene." Branka se trznu malko, zatim metne komad rubenlnc na stran, stupi pred Marića i rcče mu podnimiv ruke posvc ozbiljnim glasoin ovo: „Hvala vam na vašoj iskrenosti, ni ia neću manje iskrena biti. U mene su, vidlte, bistre oči. Bila sam opazila polazeći preparandlju — vl bijaste tad učiteljcm nialih škola — da sain ja u vašim očima postala prcdmetom psihotoških studija, da ste htjeli proniknuti u moju dušu, shvatiti moj karakter: vl ste me vrlo usrtrajno proučavali, to jest slijeđili svaku moju stom. Mo-

gu vam rećl, da sam $e takovu vladanju čovjeka — koji je učitelj, gospodine — vrlo čudila, da me je to nemiio dirnulo. pa sam ne jedanput rekla u svojoj duši: Taj čovjek — oprostite mi tu riječ — nije z« učitelja- Vi znate i ,sami, da sam vam se isto tako ustrajno ugibala, kao što ste me uztrajno slijediii. Za djevojke, koje idu u školu, nije ljubakanje, najmanje pak za djevojke, koje kane da budu učiteljice, uzgojiteljice naroda. Ima žalibože takovih prlmjera, znam, ali vam mogu reći da takove djevojke prezirem, a još vcćma njihove roditelje. Sad nisam višc učenica, vi niste više učitelj, sve se je dakle promijenilo. Ja sarn djevojka zrela za udaju, vi čovjck, činovnik, koji niože lakše hraniti ženu. Zato ste sada odvažniji, pa ste me sad zaprosili. Hvalili ste me, kovali u zvijezde, vjerujem, da ima možebiti u vašem srcu za mene čuvstva." ,,Možebit?“ planu Marić. ,,Da, oprosiite, ja neopozivljem, ja velim i opet ,,možebit“* Posve ste pravo rckli, da sarn ozbiljna. Zato nedržim ništa do laske i hvale, tom doskočicotn nećc mc nitko predobiti i ako ste misiiii, da ćete tim putem uspjeti, prevarila vas je nada. Istina je. nije baš prijeka nužda, da postanem učiteljicom, niogla bili se udati kao stotina drugih. No, dragi gospodine Mariću, ljudi su vam vrio različne ćudi, pa kad se dvoje veže na vijeke, nesmiju im karakteri biti posve strani, protivni. Vidite, smijte se vi ili nesmijte, meni je učiteljsko zvanje ideal moga života, jer u opće držim, da je lijepo, <la je uzvišeno, da je što više dužnost svakoga krštenog stvora, da lieradj samo za sebe, nego za opće dobro. Znam da je to zvanje vrio mučno j teško, vjerujte, da mi pred očima lebdi budućnost poput rajskoga vrta.“ „Ali gospodjiee “ „Molim vas, siušajte me do kraja. Varate se, da živim od iluzija, To vam je moje uvjerenie, moja tvrda odluka, zvijezda moga života, tvrda volja, koja sc okrutila poput kristala; ta misao probija sve moje biee, kao što sunčaue zrake napunjuju oko. Ja znam, da primam nasebe križ, ja ga hoću primiti ua se i nositi ga junački za moj narod. za moj zabačeni puk.“ ,,Oh vi ste idealistkinja, a uz to se upuštatc i ti Mišu politiku". „Fosve pravo^ gospodine inoj, vi s:e pako niaterijalista, pak se zato i upuštate u nisktt politiku. Medju nama ima ogronma razlika, medju naipa je nepremostiv jaz. Vi nmške giave bacate od scbe križ, bjcžitc od borbc, poznajcte samo brigtt za sebc, tražite udoban put bez trnja i zaprckc, vi sc smijete Ijudinia, koji vjeruju, da ima pojedinac u svijetu višili dužnosti; - ja sam ženska glava, tražim križ, junačku borbu, meni nije sarno ,na pameti moj svagdanji hljebac već i tiebieska mana obrazovanja za sav nn^od, ja sc divim ljudima, koji sn nesebicni zatočnici svijetla, a prezirem ljude, koji ne osjećaju u sebi višc dužnosti, nego li životinja, koja ide po svijetu, da traži hranc. Eto vi se meni smijetc, i ja vas poštovati nc mogu. Koliko razlika nicdju nama! Vi mijenjate, koliko znam, svoje misli svaki eas po mišljenju mogućnika, ja ne mijenjam nikad svojc svete misli, koja je u meni, koja se u meni zametnula: ja je nosjm u svom srcu kao sveto cvangjeIje. Vi se, gospodinc dragi, idući k svojemu ciliu iie žacate stranputica i radite polučiti svoju svrhu pod svaku cijenu, niakar od toga postradali i vaši znanci i prijatelji, — a ja idcm ravniin putem, borit ću se samo poštenim oružjem, neču nikomu škoditi, makar usto i trpjela- Eto — mi smo varta i voda, brdo i dolina, dan i noč; nii nismo jedno za drugo. Hvala vam, ja vas neću, gospodine“. Maričevo lice mijenjalo sc za toga govora neprestano; čas bude bliiedo kao krpa od jeda, čas rumeno od žara. Covjek grizo brkove, strngo jednoni nogom po podu a oči upirao bezobrazno u djevojku, katkad se što više nasnijclmu ironički, kao da se sve Brankine strijele odbijaju od tijegove kože. To je običaj svili bezobraznika. Brankina baba stajala je kod toga prizora u nijemu čudu. Biia je doduše razumjeia, da Marić grdi učiteljsko zvanje i da je napokon IJrankii zaprosio za žcnu, a ona da je odbila. Ali sve to dokazivanje i hrlo razlaganje nJezine unuke bijaše stariei prebrzo i prcvisoko tc ga nijc slivatila, več se samo eudila, kuko Branka vjcšto propovijeda. Stara tek zinttla i gledala, ali se nije nimalo u prcpirku umiješati htjeia- Branka svrši, tc osta na mjestu, kanda čeka Maričev odgovor. No poparcnu proscu trebaio je malo oduška, da sabere svoje inisli, da se smiri, jer ga je Branka nemjlo Obasula bi!a živim iskrama. Napokon odgovori uz lak poklon, prenavijajući se po svom običaju: „Hvala! Hvala gospodjice! VI ste vrlo iskreni. što više suviše iskreni. Žalim ipak, da inoram poslije toga govora svoje mišljcnje o vama ponešto promijeniti“. ,,To mi je baš svejedno, gospodine moi!" ,,U vas ima nježnosti. finoče i obrazovanja društvenoga manje, nego što sam prije misiio. "Vaš odgovor zaudara što više nekom prostotom, koj a ne prlstaje nimalo mladoj djevojci".

. „Gospodine! Cinl mi se. da ste u kući moje babe“, „Jesam, aii vi ste me sami umolili, da budem iskren"« ,,Da, gospodine i ja sam bila iskrena. Vam se istina čini uvredom, prostotom, ali ja tu za vas gorku istinu nisam mogla, nisam htiela zaodjenuti u slatke, dvojbene riječi, ja sam navlaš htjela, da budu gorke, da vas do kraja izliječim. 2eniti se, udavati se, gospodine moj, jedan je od poaajvažnijih poslova u životu. Tu nemcže, nesmije da bude nikakova šaranja ni diplomacije. Zato sam htjela jednim hipom učiniti kraj vašim ženitbenim osnovama i oteti vam svaku nadu; još jednom vam velim: Nemogu vas štovatj, nemogu vtss ljubiti i nikad neću se udati za čovjeka koji nije vrijedan moga poštovanja, moje liubavi. Mislim, gospodine Mariću, da smo svoj posao svršili". „Zasad jesrno". „Za sad? Nipošto. Zauvijek, gospodjne!" „Nipošto, velini ja. Ja vas dakako nemogu siliti u ovaj čas na Ijubav, ali se ne odričem zato svakc nade- Riječ ,,zauvijck“ bila je samo fraza u vašim ustima'*. „Gospodine Mariću! Svaki Ijudski stvor im a u sebi neku mjertt strpljivosti i učtivosti. Ja sam vam, mislim, posve jasno govorila, rekla sam vam, da vas nikako neću, ja vam što više veliin, da ste ini antiptttični .A što se još namećete?“ ,,To jest, gospodjice, ja sam ustrajan, dosljedan, praktičan čovjek, koji untije dobro računati, te zato ne klonu mi nada i ja ću se za vas i dalje borid". „Gospodine, vi ste upravo smiješni!“ „Naprotiv vrlo ozbiljan. Znam, da će vas minuti vaši zlatni sauci, dvojim, da ćete dobiti čestito učiteljsko mjesto. Postaćete praktičnom, vaš narodni idealizam, vaša ponešto prcćerana briga za svekoliko čovječans'vo ohladnićc za koju godinu, uopee izići ćete iz faza sadanjega souambulizma, i želja ćc vas vući za ognjištem, 11 a kojetn kipi u loncima svagdanji hljeb, što nain ga gospodin Bog daje- Zaboravićete i svoju manu nebesku, pa ćete se sjetiti Čovjeka, koji vas Ijubi, koji je zaprosio vašu ruku te vas hoće učiniti sretnom. Možebit ćete ga onda štovati, možebit i ljubit. Ja ću pako svakako čekati, da se rastrijeznite, i upotrebiču svako sredstvo, da to bude što prije“. ,,Gospodine!“ plami Branka i pokaza rukom na vrata, ,,vi ste bezobraznik. Skinite mi se s očiju. Ondje su vrata“. ,,Da, da!“ zamrmlja stara, „tcga je mislim dosta. Culi ste čisto i pravo, da vas moja Branka neće, pa što hoćete vi moju umiku siliti- Da sam ja mladja, ni ja nebih litjela uzeti takova bezobrazna kicoša. Molim vas, idite s Bogom! Ostavite nas na miru, mi čemo sebi samc sreću iiaći. I još vas lijepo molim, da mi se više niste pokazali pod mojim krovom. Nama ne treba takovih kavalira, koji su ostavili svoje lice u zapečku. Molim vas“, reče stara žešče i poče nialiati pregačom, kao kad se živad tjera, pa gotovo istisnula Marića iz vrata. Na vratima se okrenu gizdelin i viknu: ,,S Bogom do vidjenja! Još nie nije ostavila nada, gospodjice Branko!“ V. Djevojka odbivši navalu bezobraznoga raz-učitelja ukrijepi se još jače u svojoj tvrdcj odluci, i gdjegod se tražihi učiteljica, prijavi se Branka sa svojom molbom. U blaženoj Hrvatskoj ima dosta učiteljskih mjesta, a za ono doba bilo je još više nepopunjenili. Nada za gospodjiee bijaše, kad je koja imala 'kuma, strica, tetu if? drugoga zagovornika, čija jc riječ više važila kod važne gospode. Od vajkada treba ti u našoj domovini takovih odvjetnika, takove protckcije, da napreduješ i dodješ do čega; pametna glava, puna znanja, čist značaj, poštena duša nije tu uvijck dovoljnn. A to valja osobito za ono đoba, kad je Branka radila, da se dotisne do skromua nuestanca, Druge su gledale, da dodju u grad, gdjc je vcča plaea. ili bar u veće trgovište, gdje ljudi više davaju i poklanjaju- Na sve to niie gledala Branka, ta bila bi se rado zaklonila i u zadnje selo. Moliia je, čekala je, pa propala, i opet molifa i čckala. Veći dio njenih drugarica sjedilo već na učiteljskim dobrim injestima — medju njima biio jc i takovih, koje se tupoglave samo s najvećom milosti učitelja bjehu izvukie iz škole. Branka ne dobi mjesta ni u zadnjem selu. Ta da, za ovu govorio jc ovaj narodni zastupnik, velik prijatelj vlade, za onu brinuia se velemožna gospodja savjetnica, za treću bio je općinski predstojnik — i tako je imaia svaka svoga andjela čuvara sad u ovoj, sad u onoj spodobi — samo Branka, najpametnija, najpoštenija djevojka, proniknuta svetim žarom za svoje znanje, za svoj narod. samo Branka kanda nijc iinala angjcla, i kanda jc Bog od nje odvrnuo licc. Ljut ostan zarinu se mladici u srce. Kraj svega junaštva, kraj sve žive odvažnosti, biia joj duša ponešto klonula, kad vidje, da se njezine nade raspiinuše kao snijeg- Bilo joj je kao junaku, željnu posrnuti u boj, koji mora mirovati i držati mač u koricama, koji ne smije pred svijetom osvjetlati lica, dok se drugc kukavice siobodne biju i uatežu bez uspjeha. Katkad zdvoii o pravici svijeta, katkad |

utuvi si u mladu glavu, da je to kletva nesreće, neka zla kob, koja stoji na njezinoj rodbini, te da joj se neće nikad Jspuniti nada, U časovima takove tuge pohodila bi groblje, sjela na majčin grob te dugo i gorko plakaia i tu bi kroz plač šapnula; „O nesretna majčice! I tvoja Branka neće sretnijom biti“. Branka nije imala angjela Čuvara. što više Branka imala je djavola na putu, Otpor odvažne djevojke bio je upravo razbjesnio poiiotnu dušu Marićevu, i poticao ga, da svom silom osujeti namjere i nadc djevojke. U njegovoj duši ozivalo se neprestano: „Branka mora i mora moja biti!“ A Marić je znao naći stranputica i doskočica, da zakrči djevojci put. Bio je zbacio pretešku haljinu pedagoga, da obuče mnogo udobnije ruho birokrata. Nikad niie slovio sa bistre glave i osobita znanja, no on je to neko vrijeme znao zabašuriti brb- ljavim svojim jezikom sipajući prazne fraze u svijct, s osobitom drzovitosti isticao jc svoje mišljenje, a bijaše prema djeci naprasit i surov, da su ga se plašila kao živoga vraga- Jednom prepisa iz staro njemačkc knjige dva ćlančića, to ih pod svoj izvor daidc štampaJti u školski list. Tiin je htio da pribavi tek nokakov ugled pri-d svojiin drugovima, pređ vlastima i svijetom. Katkad, da bude još populaniijim, udarao je u vrlo radikalne žice, sanjao je ponešto i o socijalnom demokratizmu tc je o tom u krćmi glasno razvijao svoja n.ačela, ,ali to bi se samo katkad zbijo. Na veliku svoju žak>st opazi Marić, da niu usprkos s\eniu tomu ugled mrdju dmgovi nerasto ni malo, da se što višt podsmijevaju šupljoj .njegovoj mudrosti, « njegov karakter da upravo preziru, jer je Marić kraj svih liberalnih fraza bio čovjek kukavica i prcpokorni doušnik svoga ra-. natelja. Poma'.o se odbi sve od njcga; stajao je sam kao u prokletu kolu, a pod jijim se tresaotemelj, jer je bio tupan i neznalic?. Odluči riješiti s': ncmilog zvanja, ostaviti školu i dmgdje pokušati sreću. No kamo? ćlinilo mu se, da su mu svagdje vrata zatvorena, da je do vijeka ođsudjen na učiteljskoj stolici. Već da zdvoji. Al u čas sinu mu iznonađa sretua prilika. Bito je g. 186*. Prijašnja vlada bješe pala, nezamijeni ju samo dmga vlada, već nadodje i nov sistem. Sve se prevrnu, sve stajalo je na kocki, valjalo je izbrisati tradicije od 30 godina, svijetu ucijepiti drugo mišijenje, duliove pokrenuti drugim pravcem, ukloniti sve što se opiro, išćupati „stari drač” i nasaditi nov nasad. Iznena-đa isplivaše 11 a ,vrh ljudi, koji su kroz g<xlin<: i godine sjedeći ti zapećkti zazirali od svega, što se je radilo, iznenada skočiše u vis svatovi dosele malo znani r prezirani, a nza sve to žakipi Ijuta borba, rat bjjesan j strastan — a u ratu dakako treba uhoda. .Učitelj Marić bijaše u istinu čovjek jnalona uma, ali svakako lukav. Videći kako se sve prevraća i prebaaije, kako se stara stm silom preorava, digo nos, jzvalio oči i počeo veselo trti svoje ruke šapćući: Heureka! Našo sam! Nepotraja dugo, a Marić bivao je od dana do dana vcs liji. Polazio je sve javne zabave, 6va javna mjesta i zabavljao se ondjc svom dušoin. Bijaše obučen po žurnalu, nosio je svaki dan nove rukavioe, objesio jia uni debeo lanac, pušio najfinije cigare i trošio je četiri puta više, nego što učitelj inože. školi odsele neposveti osobite brige, katkad i nedodje, a kad bi ga zato ukorili, slegnuo bi samo ramenom i HasmjehnuvSi se rekao: ,,E pa tužite tneP’ Lako se je nashititi moglo, što to znači, za kratko bude to još jasnije. Marić postade činovnikoin j okrenu svojiin drugovima ledja, ta bio je čovjek na konju. Moguaiici bjphu se uvjerili o njegovoj sposobnosti po nekim njegovim spisima, gdje je vrlo točno zabilježio bio političko mikljenje iiekih pogibeijiiih ijuđi, cijele razgovore u .javnim društviina i vižc toga. U kratko Marić postade ne samo činovnikom već i špijunom, a taj mu je ćasni posao dakako posebice i obilno nagradjti) bio. Od ,naravi drzovit, postajaše sada još drzovitiji. On je svojim naprasitim vladanjem što više dao siutiti ijudima, koje da mu je pravo zvanje, jcr ureda i onako iiije nikada polazio. Gođilo je njcgovoj duši vidjeti, kako ga se Ijudi nekako plašo, kako mu se ponizno smiješi i klanja ovaj j onaj, koji bi ga volio utopifi « žllci vode. (Nastaviće se).

Ekspozltura peftunske-usurske :: Komerciolne Banke :: u Bcogradu — Knez MHtejlova 39.

GLBVNft UPRAVfl CES. TKR. MONOPOLfl PETROLEJfl I ŠPIRITfl.

Bavl se svlma bankarsklm pcslovlma, poSlljkamo novace iz Austro-Ugarsko I za AostreUgarsku, oavoznltko I noutrolno driovo. Specljalno od jeljenje za iiljanje novaca ralnlm zerobljeniclma I Internlranlma. Prlmo uloga I obavlja mljonjanja novca po najkutantnijlm dnavnlm kursovlm«. Zacebno odjetjenje za robu za *ve vrste trgov. poalova. Osnovna gla vnlca I prižuva 232,000.000 kruna.