Bitef

starijih kćeri Gonerile i Regane i ne ume da vidi Kordelijinu pravu, duboku Ijubav, ali umerenu u ispoljavanju. Kada mu je uskraćena svita plemića koju je tražio, kada njegovog glasnika stavljaju u okove, kada čuje drugačiji ton u govoru svojih domaćina, Lira obuzima titanski bes. Njegovo prokletstvo se uzdiže kao kula. Njegova mahnitost teži da sruši svet. Ali, kada u noćnoj oluji u kojoj je zalutao sretne jednog nesrecnika koji je pao još dublje — Edgara, napuštenog Glosterovog sina, u Liru nastaje promena. Otkriva u Edgam sav ljudski bol, svo napaćeno čovečanstvo — siromašne, gladne i goie i razmišljajući o njima njegova mahnitost se razoružava. Seena oluje iz Kralja Lira krunisana je samilošću nesretnika prema drugim nesretnicima, a kroz razumevanje patnji drugih, sopstvena patnja se stišava i preobražava. CTudor Vianu) Tragičnost Lirove zablude koja ga vodi u ludilo i smrt, nalazi se u činjenici da je iznad istine stavio svoju vlast, računajući da pred njom sve treba da kleči. Shvatiće to mnogo kasnije, usred oluje i njegova oholost će splasnuti kada postane svestan svoje ranjivosti i nemoći ... Od tada, a naročito od trenutka kada njegov razum zaluta putevima ludila, on otkriva svetlost koju nikad nije video za vreme lucidnosti ... Shvatiće tada da vlast ne pripada nikada čoveku, već samo položaju ... Da je Lir još ostao u životu možemo biti sigurni da više ne bi prihvatio apsolutnu vlast koju je Olbeni bio spreman da mu vrati. (Frederich D, Losey) U KRALJU LIRU nam Sekspir otkriva od samog početka jedno uzavrelo društvo u kome su (za razliku od Hamleta) upravo predstavnici starog poretka ti koji veruju da su se vremena okrenula tumbe. (Arnold Keetle) U Šekspirovom pozorištu mahnitost tela kolo vodi. Ono objašnjava sve. Bez nje sve bi se srušilo. (Albert Camus) Basna ili arheologija? Priča o dvema zlim i jednoj dobroj devojei, ili povest o jednom kralju? Po morn mišljenju prvo otkriée je u nalaženju situaeije u kojoj KRALJ LIR postaje brutalna i tragiöna istorija, ozbiljna i groteskna, a u kojoj učestvuju IJudi od krvi i mesa. (Jan Kott) Na kraju krajeva. Sekspir ne opisuje istoriju, iako se njome služi: on mi prikazuje moju povest, našu povest, moju istinu van vremena, dostižući univerzalnu i nemilosrdnu stvarnost. (Eugène Ionesco)

radu penciulescu

Kao apsolvent Institute za pozorišnu umetnost 'J. L, Karađale' 1955, Radu Penciulescu se bavio novinarstvom pre nego što se u potpunosti posvetio pozorištu kao reditelj, animator, pedagog i publicista. Kao autor nekoliko izvanredno uspelih predstava [Ševa Žana Anuja, Prva konjička brigada V. Višnjev-

skog, Mali princ po Saint-Exupéry-u u lutkarskom pozorištu, Ricard II V. Sekspira, Tango od Mrožeka, Igra narednika Musgravea J. Ardena, Vojceh od Bihnera i mnogi drugi komadi rumunskih autora) Radu Penciulescu se ističe posebnim stilom režlje. Naklonjen je predstavama u kojima se sukobljavaju ideje, ideje

vencija i protokola, hoće da se izvuče iz tog društva. Sanja o slobodnom životu. Međutim, Lir veruje da će uz zadržavanje odličja stare vlasti otkriti smisao jednog drugog života. Za Penčuleska Lir je odrasli muškarac naoružan namerom da izmeni svoju sopstvenu sudbinu. Svađa sa Kordelijom ukazuje mu da je nepripremljen. Lir je čvrsto odlučio da mu je potreban nov način života, ali u suštini, nije se sasvim izmenio. Pristup drugom životu može nastati samo kidanjem. Njegova namera da produži sa starim bitisanjem, izopačava oba sveta. Konfuzija izaziva tragediju. Penčulesku prigušuje tragičnost u predstavi, akcentirajući grotesknost. Lir, genijalna dvorska budala, balansira izmedu iluzije i stvarnosti, da bi sasvim kasno uvideo da je u praštanju smisao sveta. Tek tada nestaje njegovo vladarstvo i na njemu se pojavljuje uzvišeno bledilo čovečnosti. Lir krvari na svom dugom putu, da bi na kraju rekao: ’Znam kada je neko živ, a kada je mrtav'. Besumnje, na Lirovom putu se mogu nazreti i druge pretpostavke. Ne možemo odrediti njihovu ekvivalentnost, ali ih ne možemo ni isključiti uz argumenat siaganja ili neslaganja sa mitologiziranim ’smislom’ teksta. Stvarni kriterijum proizlazi tek iz shvatanja dubine teksta. Predstava može izazvati zabunu zbog nekih stilskih rešenja. Izvlačeći neke njih, pokušaćemo da odredimo njihov smisao. Kostimi su pre svega težiii da glumcima daju slobodu igre. tpak, razni akcenti pružaju podatke o pojedinim ličnostima ili se, između ostalog, precizira njihovo mesto u komadu, R. Speaight, koga pominje Jan Kott, piše o Glosteru da je ’malo zastareli džentlmen koji se nedeljom šeta na St. James Street-u sa polucilindrom i kišobranom. U predstavi se bukvalno prenosi ova tvrdnja i Gloster personificira, kroz kostim koji uopšte nije proizvod slučajnosti, Ijubaznog, ravnodušnog Britanca, ponekad revoitiranog prema zločinačkim delima, ali samo zato što su ona u suprotnosti sa tradicionalnim etičkim zakonima. Na kraju, ona trojica mučenih nose bele košulje vezane užetom. Kostim postaje metafora. Scenska rešenja izbegavaju raskoš i pitoreskne detalje, u težnji da se postigne maksimalna efikasnost za predstavu. Tretiranje pojedinih scena izazvalo je izvesnu zbunjenost i pokrenulo reakcije. Pomenućemo jednu: Gonerila i Regana posle podele kraljevine. Na Lirovom dvoru se govori u stihovima. Izvrnutog smisla, stil i pokret potčinjavaju se torn propisu. Složenim hodom dveju glumica, Penčulesku ukazuje na ono što je Barker nazvao ’ritualni formalizam prve scene'. Kordelija odbija da uđe u igru. Počinje prepirka sa Lirom, uzbudljivi meč, u kome cela trupa učestvuje skandiranjem i aplauzom. Da bi se izrazila zategnutost na dvoru, koristi se sportsko nadmetanje. Konflikt übrzava ritam. Svečani i lagani ceremonijal degradiran je u krike, brze sinkopirane pokrete. Regana i Gonerila ostaju same, stihovi spadnu na prozu. Ovu promenu, veoma osmišljenu, na nivou reči, Penčulesku vizualizira fiziološkim reakcijama, histerijama, eksplozijom njihove naravi suviše dugo mučene iancima potčinjenosti. Kralj Lir predstava koja je stekla pristalice i protivnike. Podvojenost tabora ukazuje na čvrstinu onoga što je predloženo. (george banu)

koje znače pobunu, a ne ukras van tokova savremenog sveta. U njegovim predstvama dominira sposobnost da se nađe u središtu problema, da otkrije njihove raznovrsne, komplementarne i dvosmislene aspekte, primoravajuéi publiku da ih upozna i da se opredeli u odnosu na njih.

26