Bitef

141

scenograf: zvonimir lončavić; kostimograf: marija žarak; asistent rezije: nenad puhovski; maska: halid redžebašić. učestvuju : izet hajdarhodžić (mali) ; nada siibotič (madona) ; marija kohn-kneŽ evie (erminija) ; drago krča (doktor); ivka dabetić-dogan (draga); tanja knezić (lncija) ; ivo fiei (tanina ) ; Ijubomir kapor (poštar) ; amand alliger (don vikica) ; vilim matula i mladen matula (ministranti), inspìeijent: t. knežević; tehnìka: d. hieb, m. domaš, i. marečić, b. vodeničar. premi] er a je odr zana 21. januara 1974. godine u teatru &td u zagrebu.

Biografija

Knjiîevnik Slobodan Novak roden je u Splita 3. X 11924. Djetinjstvo je proveo na Rabu, a gimnaziju polazio u Splita i Sušaku. Od 1943. sudjelovao je u NOB-u. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je jedan od pokretaia i urednika zagrebačkih knjizevnih časopisa Izvor i Krugovi. Od 1955. do 1958. živio je u Splita, gdje je kraće vrijeme obavljao dužnost direktora Drame Narodnog kazališta, a zatim uređivao kulturnu rubriku dnevnika Slobodna Dalmacija i ujedno bio jedan od urednika časopisa Mogućnosti. Po povratku u Zagreb djeluje u literarnoj redakciji radio-stanice i kao urednik u izdavačkim kućama. Svoj književni rad započeo je u poslijeratnim godinama stihovima o ratu i obnovi (zbirka Glasnice u oluji, 1950, i druge). Evokacija djetinjstva.

entuzijazam graditelja, moralne preokupacije i aktivistički odnoś prema stvarnosti daju biljeg Novakovoj poeziji. Novak je, medutim, tek u prozi pokazao odlike svog specif ičnog stvaralačkog duha: tvrdoću i ozbiljnost, lični purizam te hrabrost da govorì o moralnim problemima vremena na relativno simboličan način. On fiksira situacije iz svakidašnjeg života, sagledavajući iza prividnog mira i varljivìh nagodbi problème ljudske savjesti ì zarista neizbjeinih sukoba. U Novakovim proznim tekstovima Izgubljeni zavičaj (pripovijest, 1955), Tvrdi grad (zbirka novela, 1961), Mirisi, zlato, tamjan (roman, 1968) itd. gotovo redovito je prìsutan sukob izmedu sebe (Novak uglavnom pile tehnìkom prvog lica) i stvarnog svijeta koji trazi od pojedinca da potimi ì preobrazi svoju subjektivnu realnost vanjskoj prisili vremena. Cesto svoju proza ìntonira ironiinim humorom, a veliki smisao za funkcionalnost svakog prizora, svake predmetne ili stilske »devijacije« Uni od Novakovih proza homogene cjeline. Novak je s uspjehom pisao i radio-drame i komorne drame, a prema njegovu je scenariju prije nekoliko godìna snimljen i film Palma meda palmama. Veoma zapaleni i nagradenì roman Slobodana Novaka Mirisi, zlato, tamjan posluììo je najprije kao osnova za prenošenje na fìlmsko płatno, a zatim i za kazaliśnu predstavu. Scensku praizvedbu ovoga djela, u dramatizaciji i režiji Božidara Violića, prikazao je zagrebački Teatar ITD 21. 1 1974. Kako je podvukla kazališna kritiiarka Marija Grgičević u zagrehačkom Vecernjem listu, ova se predstava ni iz daleka ne identificira ni s istoimenim romanom ni s filmom. Film i drama kao da su se inspirirali s dva posve razlicita književna djela, koja su bez dvojbe oba sadržana u slojevitosti te tako inspirirativne Novakove proze. Violić daje više od dramatizacije, on se skoro sasvim oslobada pripovjednog tkiva, objektivizira zbivanje do maksimuma i dostiže topao, osjetljiv, ironičan duh Novakova romana bez traga naturalistiche morbidnosti kojoj se film nije oteo. U središtu nije Madona već isprepletani životi sto se jedni bez drugih ne bi mogli ostvariti. Predstava odiše toliko autentičnim dubom našeg Mediterana, da nas prima u sebe kao u prostor zavičaja.