Bitef

više u svoje ime ... Znadi, »Oslobodenje« je tragedija o obeleženom junaku. Kakav je to beleg? Beleg umetnosti, artizma? JB: Znadi, pod maskę poturaš imaginarna lica koja su Vispjanjskog okruživala u realnom svetu 1902. godine. KS; Da, samo te se maskę menjaju tokom razritka radnje kao u nekakve Konradove staratelje, a potom njegove lekare. JB: Problem je samo; da li ga lede, ili mude . . . KS: One smatraju da ga lece, a on smatra da ga muée. Meni se éìnì da ta suprotnost mora bili saéurana do kraja. Napast maski nije jednoznaéna, one ga napadaju u njegovoj uobrazilji. JB: To vodi do novog pitanja ... Kao Sto se zna, »Oslobodenje« je imało dva završetka. KS: Tri. JB: Tri? KS: Da, jer je jedno bilo napisano, a zatim precrtano. JB: Na to i mislim. Ako se na sceni pokazu redi zapisane u didaskalijama to Konradovo idealizovano »oslobodenje« u neodređenoj budućnosti ostaće utisak da je junak dobio igru, ne samo kao ideju, nego i kao dovek. Ako se, pak, te pesnikove refleksije preertaju kako je on udinio 1906. godine Konrad de se pokazali kao još tragidniji junak. KS: Valjda Vispjanjski neée odustatì i od te dìjalektìke. .. Komad je pobedio zato što je u delu jedino lìce koje pokušava da dođe do istine. Ali gubi time što silèno Edipu na kraju gubi vid, i postoji jol samo u mitu, koji moie da se proširi, ali moie, takođe, da budę i zaborarijen. JB : U tom smislu Antigona i Edip takode pobeduju. Ali, Antigona je leš, a Edip je sebi iskopao odi. Znadi, za tebe je Konrad isto tako tragidna lidnost? KS: Ja tu vìdim zig bolesti, zig svesti da te îivot potrajati kratko, i da za njega vise nema drugog puta, umetniikog straranja, osim izrade bilansu. Takre momente je Vispjanjski morao imati, sigurno razlicite, jednam bliie tragizmu, drugi put dalje. JB: Tragedija uvek govori o kratkotrajnosti junaštva. O tome da je velidina osudena. Iznenaden sam, kako ti vudeš taj komad ka tragediji. . . KS: Da, to je istina da je Vispjanjski Mickjevičevog Konrada, takroga kako ga je video, ustaljenog u mitu patnje hteo da zameni srojim Konradom, znaći junakom akcije. Ali, taj junak akcije, takođe, nije uspeo, hotu reti da je u svojoj svesti, takode, doSao do poraża. Cela teza o übistru recimo Mìckjeviéeve poezije, i kroz to, sopstvena smrt, u krajnjem obraéunu rodi do zakljuéka: da je suprotnost izmedu poezije i îivota nemogutno podnetì. Da je ukidanje te suprotnosti istorremeno smrt onog Automedona, koji je zgrabia uzde i zaslepljen suncem pao . . . JB : Ukidanje suprotnosti je smrt tragidnog junaka. KS: Po meni, nacionalne problème obavezno treba vezati s liénom koncepcijom tragizmu kod Vispjanjskog. AH, to vezivanje dešava se na probi, jer je Vispjanjski osetao dìjalektìku svoga dela. Deio koje bi nastało kao ilustracìja ret poznatih zakljuéaka bilo bi drugorazredna rekonstrukcija. JB: Naravno da to nije traktat, nego dramsko deio. KS: Kao Ito je poznato, Vispjanjski je najpre napisao drugi deo, zatim je dopisao ostala dva i sre zatvorio u forma scenske probe. Stalo mi je do toga da »Oslobodenje« ima takav kar akter, karakter probe . . .! Kao da su glumcì dopata znali tekst, dopala ne, a Komad je upao sa svojim privatnim tekst ovima ì to kao da se razvija jedno iz drugog . . . Ako se izgubi oblìk pozorìine probe,

komad te u istom trenutku sfeci agìtacionì karakter, koji on uopśte ne poseduje; ko tako postupa, srozava »Oslobodenje« na nivo, da tako kažem, žurnalistike . .. JB: Narodnooslobodiladke publicistike. KS: Da, narodnooslobodilacke publicistike. Teskota je u tome da se taj komad igra kao u dra posebna plana. Ono sto Konrad govori delimiéno je napisano, kao da je uzeto iz tradicìje, delimiéno trenutno formulisano, delimiéno cisto privaino. Jedan sloj onaj kojì se izrazìtìje dogada u teatru ■ —- komponovan je u manìru epohe, a drugi sloj je rise privatan. Tu dvojnost dela treba po svaku cena zadriati. ..

Wyspianski

Stanislav Vispjanjski, (1869 — 1907), poljski dramatičar, predstavnik modernizma. Drame: Warszawianka (1898), Lelewel (1899) i Norembarska noč (Noc listopadowa, 1904) napisao je prema porijesnim motivima iz poljskog ustanku 1831. U njima se koristi specifićnim scenskim sredstrima, naroéito likovnìm elementima, a prizore iz porijesnog zbiranja isprepleće s mitolośkim rizijama. OdgoYor su na ideoloike poglede i raspoloženja poljskog romantizma (v. Mickiewicz, Słowacki, Krasiński). Liniju scenskog rasprarljanja spoljskom romantikom nastarlja i u dramama Legija (Legion, 1900) i Oslobodenje (Wyzwolenie, 1903). U prvoj pjesnički oblikuje lik Mickiewicza, a u drugoj Konrad, junak Dziada (v. Mickiewicz), izrodi na scenu poljsko društvo i optuiuje razlicite grupe i njegove slojeve, osobito plemstvo, nastojeći da ga oslobodi od bezroljnog maStanja o povijesnoj ulozi Poljske (mesijanizma). Idejno se uz ove drame vezuje i Akropolu (Akropolis, 1904), u kojoj se na sceni pojarljuju kìpovì iz kraljevskog drorca na Wawelu, likovi iz llijade i Biblìje, a napose se istiće kralj David, koji pjesnićki zanoś re żuje s činom barbe. Satirički je obojena drama Svadba (Wesele, 1901), u kojoj je simbolički iskoriiten motiv sradbe seljanke i intelektualca. Prizori seoske svadbe izmenjuju se sa sno vima i rizijama njenih ućesnika: na scenu ulaze i povijesne liénosti koję korę poljsku inteligenciju, a drama završava simboliikim snom u koji padaj u uiesnici svadbe. Ona je pokušaj umjetničke sìnteze problema poljskog dr ultra, ostvarene preko sìmholike. U dramama iz suvremenog iivota sveéenstva i Židova Kletva (Klatwa, 1899) i Suci (Sędziowie, 1907) W. se nastoji pribliììtì grčkoj tragedìji, naglašijući ulogu fatumasudbine. Strani pìsci, Knjìiernì leksikon, Zagreb, 1974.

Poslednji trenuci

Ove godine 28. norembar je posino novi tuzni datum u analìma našeg nacionalnog zivota. Iscrpljen neopìsivim patnjama, umro je Stanislav Vispjanjski u 5 časova po podne, pred očima tetke, koja ga je votela kao najbolja majka, i nekolicìne prijatelja, kojì su ga oboiavalì. Bolest, kojoj je taj reliki čovek juče konačno podlegao, nagrizala je njegor organizam već odarno, ali Je s neobìénom i rrlo opasnom silinom izbila tek pre dve godine. Tada su začuđujuće iivotne snage Vispjanjskog ipak sarladale neprijatelja, koji je rrebao u njegovom organizmu, tako da su najboljì lekarì iskljuéivali ne samo neposrednu opasnost, nego su, čak, nalazìlì osnove za nadu da će uz odgovarajuéi način zivota i brìiìjìvu nego on tnoći da ziri, radi i stvara još dosta dugo, moída i desetak godina. Vìspjanjskom se vraćalo zdravìje. Njegor duh je ponovo stekao punoću svojih ogromnih i neistrošenih snaga. Velìke misti panoro su se uskomešale oko velikih problema. Stvaralačka vatra buknula je nekadaśnjim snaínim plamenom. Vispjanjski je ponovo preuzeo tok sroga neprestanog razvoja, udubljivanja u tajnu narodne duše, uiivljavanja u najuzvišenije likove naie paresti. Plodove toga grozničavog rada počeo je da diktìra svojoj neocenjivoj tetki, gospodi Stanislavì Stankjevičovoj, koja je na taj način omogućila pojavu preroda Sida; po diktatu zapisała nekoliko delora, na zalost, nezavršenog Zigmunda Avgusta; doprinela übrzanom štampanju Sudija. Pośto je u najblizoj pokojnikovoj okolini bila jedina liénost, koja je s potrebnim pijetetom mogia da se odnosi prema njemu, gospoda Stankjeričora je za našu knjiîevnost spasła, takođe, poslednja dela svoga velikog sestrića. S nailaskom ovogodišnjeg proleća, zdravstveno stanje Vispjanjskoga toliko se popravilo, da se mogio govoritì o trajnoj rekonralescenciji. Na sveíem vazduhu, u srom nedarno nabarljenom seoskom domu u Vengicama, Vispjanjski je uz tetkinu malerinsku briga toliko došao k sebi, kolik o je to uopšte bilo moguće nakon razaranja, koja je bolest načinila u njegorom organizmu. U srakom sluiaju, toliko se poprario, da je mogao da prošeta po sobi, a jednog lepog argustorskog dana čak je doputorao u Krakor i bio u pozoriśtu. Sa svojim zdravstvenim stanjem on je rei bio pomiren. Samo ga je tintilo i mučilo, Sto mu je desna ruka oduzeta. Nije mogao da slika. Gospodinu Vilhelmu Feldmanu, koji ga je u Vengicama često posećivao, re kao je kako ga ta nemogućnost toliko pritiskuje, kao da mu je neko postavio na gradi toranj Marjacke erkve. Bez obzira koliko trpi, pristao bi da trpi I deset puta vile, samo kad bi mogao da slika. Smatrajući se, očigledno, vise

150