Bitef

тот mišljenju, zanimlßve misli. I tako sam postao predavač и ateljeu rahtangorskog pozorišta... Sa zadovoljstvom sam počeo da radim sa mojim studentima i došao do zakljućka da će najinteresnatnije za sve nas biti proućaranje Brehta, zato ho on pred glumce iznosi čitav niz ozbiljnih problema. Traži od nßh veštinu vođenja ohrih i preciznih dijaloga, jasno zahiera i određena rehnja i proširuje tehničke mogučnosti glume. Pored toga, Breht očekuje od njih muzičko obrazovanje i visoki stepen kulturę. A osim toga, što je vrlo ratno, Breht izričito traži saradnju sa gledaocima. Zato sam zamolio nadlezne za dozrolu da se ispitnom predstarom zapoćnem reć na trećem tećaju. Činilo mi se da će mladi glumci lakh prelaziti na profesionalnu pozornicu, ako reć u Skali osete sar teret teskoća, a na Ćetrrtom tećaju mogu da se urežbaraju, ako mogu tako da se izrazim, na gledaocima. Iz Ućnog iskustra znam: koliko je period aklimatizacije za mladog glumca težak. Brema ustaljenim prarilima rahtangorskog pozorista, napisao sam predstarku (o nekoliko prizora u trajanju od ćetrdeset minuta) i predao je rukorodstru, Podržali su nas na or oj prroj etapi našeg rada i, reć na kraju trećeg kursa, mogao sam da predam gotoru predstaru. A onda su izbile prre nezgode i neprijatnosti. Rukorodstro se podelilo: neki su gororili, da prêter ani racionalizam Brehta nije srojstren poriSenoj emocionalnosti ruskog pozorista. Ali, mnogima se predstara dopadała. Nastało je dugo natezanje, a onda su nam, na sreću, dozrolili da predstaru prikazemo na Skolskoj bini. NaSe тике zarrSile su se mojim postarljenjem za rukorodioca Pozorista drame i komedije. Pisao sam Uprari kulturę i izrazio moju spremnost da stanem na celo pozoriSta, ako mi dozrole da preuzmem mlade glumce iz Skole, kao i pomenutu predstaru s tim da to budę prra predstara norog pozoriSta. Sar raniji repertoar bio je anuliran. Pócela je temeljna reorganizacija pozoriSta, u strari, strarali smo ga iznora. Ako pokuSamo da analiziramo sra delà, režirana za poslednjih deset godina, то že то izdrojiti tri osnorna prarca. Prri je nastario da se razrija po liniji Brehta, joS urek » rahtangorskog « »Dobrog ćoreka iz Sećuana «. Onda je iiao preko »Deset dana koji su potresli sret« (scenske adaptacije knjige Džona Rida), i dalje preko » Majkę « i » Šta da se radi?«. U srim tim predstarama dolazila je do izrdzaja pozorišna estetika Brehta, hoja je prema тот tumačenju bila narodna, rašarska i karneralska. Tom istom prarcu pripisujem i nah ćesto rračanje ka prozi, jer smatram da su kod nas proza i poezija prirlaćniji od dramaturgije. Drugi prarac je nastao kada sam sa Andrejom Voznesenskim pokušao dapreradimnjegorupoezijuza pozornicu. Zamislilismo specijalno reće pod nazirom : »Pesnik i pozorihe «. Voznesenski bi deklamorao, a pozorihe glumilo njegore stihore. Imao sam Žarku želju da priručem orog pesnika и nah pozorihe, mada on Heno nije bio neki Ijubitelj pozoriha, harih nije ga ni raleo. Rekao je: »Ero ram moje pesme radite sa njima hogod budete hteli.« I mi smo naprarili reće poezije, pretroreno docnije и predstaru pod nazirom: »Antisretori«, koja je i dañas na repertoaru. Od njega potiću nah poetske predstare, a docnije se pojarljuju i druge: »Poginuli i žiri« (stihori pesnika iz ratnog doba), » Čujtel « (o Majakorskom) , » Pugaćor « (adaptad) а роете Jesenina), i još jednom Voznesenski

(predstava se zvala »Čuvajte vasa lica«.) O toj predstavi о »Licima« vredi da vam pričatn detaljnije : ona je biła eksperimentalna i tom prilikom primenili smo princip otvorenog režiranja. Predstava je bila sasvim fragmentarna, bez sadržaja. U uvodnom delà, pre početka predstave, obraćao sam se publici i objašnjavao da ona neće videti predstava a pravom smislu te reči, već javnu proba, i zato treba da prihvaíi sve íto bade videla samo kao proba. Nasa predstava bila je, razame se, a principa gotova, ija sam je prekidao samo a krajnjim slucajevima, kada je trebalo ukazati glumcima i gledaocima na mogućne greške. Govorio sam da smo takvom obliku pribegli da bismo gledaoce uveli a laboratoriju glumačkog stvaralasíva i tako objaśnili smisao naših ir ag anja. Ovakav način je, bar како ja mislim, savim zakonit: niko se neće čuditi ako jedan slikar, na primer, izloži svoje skice i crteže, a pisać objavi dnevnik i beleške. Za vreme predstave sala je bila osvetljena, a ja sam iz sale rezirao, kao na nekoj javnoj probi, i ćak sam primoravao glumce da po nekoliko pata ponavljaju stihove, objašnjavajući greške. Taj poetski pravac nastavlja se i dalje, a naš poslednji rad и okviru tog plana je »Druže, verujl...« —■ posvečen Aleksandra Sergejeviču Puškinu. A treči pravac to je osvajanje klasike. Na prvom mesíu tu su Moljer, Šekspir i Ostrovski, Tu spadaju i Gorki, i Černiševski, i Breht. Zašto se, za deset godina postojanja našeg pozorišta, kod nas formirao upravo takav repertoar? Čime se rukovodimo prilikom izbora knjizevnog materijala? TeSko je sa par reči odgovoriti na ova pitanja. Ipak, mislim da je odlučujuću ulogu odigralo saznanje о potrebi da se dodirnu пеке teme о ljudskom postojanju koje mi se, subjektivno gledano, eine dañas neobično značajnim. Teme se, doduše, vremenom menjaju, ali mene one uvek uzbuduju. Jer, ija se menjam, a Život me primorava da ramišljam o pojavama koje se u njemu dogadaju. lako je ovo ponavljanje postało banalno, ja ne znam kako da ga izbegnem, i zato ponavljam -da je pozorište umetnost dañas nj ice. Od velikog značaja bilo je i to: što če tema koju budem odabrao zaista uzbuđivati današnje gledaoce. Pozorištu je uskračena mogućnost cekanja na razumevanje savremenika, što nije slućaj sa piscima ili slikarima, Neka knjiga moje da bude razumljiva sv окоте i pośle sto godina. Ali predstava živi samo dañas, a za istoriju ostaju price i legende. Medutim, ako je tema koju smo ponudili gledaocima zaista bitna za našu stvarnost, ako se probierni, za koje bi neko smatrao da su samo njegovi, manifestują kao aktuelni, »svoji« za veliku večinu ljudi reći ćemo da smo napravili pravilan izbor. Na zalost, tako uzbudljiv materijal najcešće se może naći samo u klasićnoj literaturi. Uostalom, zato se i zove klasićnom, jer su u njoj ugrađeni večiti i uvek aktuelni probierni, likovi i naravi. Zameraju nam ćesto : što naśe oblikovanje scenske kompozjcije potiskuje, u repertoaru Po zarista na Taganki, kanonsku dramaturgiju. U tome, najčešće, vide ekspanziju rezisera, njegove preterane ambicije i želju da sve uradi sam. Po тот miUjenju, ako u savremenom pozorištu dolazi neki put do zomene, odnosno slućaja da režiser preuzima funkcije