Bitef

đošli smo na ideju da u taj komad uvrstimo i nju. Zašto? Jednostavno zato što je ona bila tu. Breht je jednom rekao: »Hoćeš da sazidaš kuću? Započni sa ciglama koje su tu«. Тако je susret između Warhola i veštice postao središte komada, postao je veza izmedu prvog delà kada Eva sluša poruku Ulrike »Vi morate objaviti svoju smrt«, i kraja kada Ulrike pred gledaocima übija Warhola. To je aluzija na Kennedija, Rubija, Oswalda, Bobby Kennedija i, bliže našem vremenu, na teroriste pandemonijum javne smrti. Zašto Warhol, Kafka, Meinhof? Squat: »Andy Warhol je (za nas) predstavnik jedne nove epohe, u kojoj umetnost nije više sveta stvar koja dolazi s neba i zadire u svetovni život ... Ali, pošto će ti svakodnevni predmeti i dogadaji biti prethodno podvrgnuti umetničkom impulsu oni bacaju senku svetlosti na život. Tačnije rečeno, oni su dopuštali da zablista пека vrsta utopije totaliteta izvan dualizma svetovnog života i svete umetosti. Ova utopija je nedostižna, što je proteklih 15 godina i dokazalo. Warhol predstavlja ne samo nadu šezdesetih godina nego i razočarenje u ovoj utopističkoj zamisli totaliteta ... Sve u svemu, to je lep komad pozorišnog nadrealizma, koji se ističe time što se uključuje 23. ulica. Ali, nikakva politička ili umetnička poruka u njemu ne postoji. Potrebno je imati u vidu da je cilj umetnosti Squata, kao možda i svih drugih umetnosti, da razotkrije. Osim toga, Squat nudi svoj tekst, koji želi da objasni »šta-to-sve-treba-da-znači«. Ova želja da se objasni pomaže mi, svakako, da bolje razumem šta Squat radi: oni umnožavaju sopstveno iskustvo; ponegde se to iskustvo odražava u pozorištu, ponegde u paradoksalnom teatru ili kao simbol vere, pa i kao svakodnevni život. Pozorište i život Kada sam došao kod Squata mislio sam da ću moći da ih posmatram prilikom »zagrevanja« i želeo sam da razgovaram sa njima о procesu proba. Medutim, nikakvog »zagrevanja« nije bilo oni nemaju proba. Neprestano sam postavljao pitanje proba, ali mi niko na to nije direktno odgovorio. Razgovarali su о poslu, raspravljali о detaljima, upuštajući se u razne tehničke pojedinosti: »Kada budem ušao, prići ću stolu, okrenuću se i onda éu uraditi to i to ...« Ali oni to nikada ne urade, nego samo pričaju о tome. Тако se pravoj akciji pristupa prvi put, u stvari, tek na premijeri. U filmu, prikazanom u »Warholu«, ništa nije isečeno, naime, ceo filmski materijal bio je skoro u celini iskorišćen. Tim materijalom bile su obuhvaćene i dve najimpresivnije scene: prikivanje Evine haljine za pod i onaj čovek u nju ušiven potiču od jedne mađarske predstave ritual veštice Kathleen. Pripreme za predstavu ličile su na pripreme za prijem

gostiju u nekoj porodici. Neki se bave tehničkim elementima, kostimi se dovode u red, Eva usisivačem cisti Plavu sobu. Priznajem da nikada do tada nisam bio u nekom pozorištu gde bi se osećalo manje napetosti uoči predstave. Niko nikome nije naredivao. Nikakav »tim« nije postojao, niti je vladalo neko hipokritsko osećanje pripadništva grupi. Razgovaralo se veoma mimo (najviše na mađarskom), kao, uostalom, i kasnije, za vreme predstave. Tokom same predstave ne doživijava se nikakva »kulminacija«. Jednostavno, izvode se unapred dogovorene radnje. Ali, one nisu nemarne, niti liče na improvizacije. Sve je samo po sebi razumljivo, kao kad bih se ja sa vama dogovorio da se nađemo na uglu 23. ulice i Madison skvera, a onda dolazimo, pozdravljamo se i razilazimo svako na svoju stranu. Celo vece proteklo je u takvom znaku. Takozvane »pozorišne zamisli« razmatrane su na svakodnevni način i, samim tim, kao da su još vise dobijale u teatralnosti: Peter Breznyk, koji flašom razbija prozor; gola Kendel odgovara na pìtanje Warhola; pojava Ulrike sa revolverom u ruci; iznenadno spuštanje piafona od folije, što gledaoce dovodi u situaciju da budu suočeni sami sa sobom. Mnogi prizori predstavljaju prave klišee eksperimentalnog pozorišta. Samo što kod Squata oni dobijaju novu svežinu jer su njegove predstave tako »nezaslađene«, tako razumljive, tako svakodnevne. Najneobičnije radnje pucanje u Warhola, čovek sa rukom u plamenu u komadu »Pig, Child, Fire!« izgledaju kao nešto što se dešava svakog dana (što oni u pozorištu i čine, iz predstave u predstavu). I ono svakodnevno Èva kraj radija, majka koja sa decorri sedi za večerom u »Pig, Child, Fire!« kod njih sve izgleda do krajnosti teatralno. Sve kao na slikama, kada prvi plan i pozadina imaju podjednak značaj. Tom utisku doprinose i prolaznici, kao gledaoci sa trotoara 23. ulice. Oni zaviruju unutra da bi videli šta se tamo dešava, ukoliko se nešto dešava. Njihova radoznalost je zarazna, ali i kratkotrajna. Svako je prikovan za prozor, ali obično samo za kratko vreme. Kada čar novine nestane, prolaznici giedaoci nastavljaju svoj put. R.S.: Radite li neprekìdno na svojim predstavama? Sta radite tokom dana? Halasz :Čitam, pišem, jedem, razgovaram ... Uglavnom razgovaramo. Pred premijeru danonoćno razgovaramo. Posle predstave, ponekad, padne nekome neka ideja na pamet. Kad završimo komad, svako može da ga menja granice i okviri svakome su poznati. Svi ovi razgovori, kao i činjenica da se medusobno veoma dobro poznaju, pretvaraju njihov rad od slučajnosti u sasvim jasnu strukturu. Sve što sam video bilo je odraz neusiljenog stila: hladan, ironičan, precizan, strašan Kalifornija evropske avangarde u 23. ulici. Jedna luda mešavina.