Bitef

pi ijateljske veze sa potsdamskìm pozorištem »Hans Otto« u Nemačkoj Demokratskoj Republici. Uzajamna gostovanja, razmena režisera, scenografa i dirigenata postali su ustaljena tradicija. Počevši od 1978, ovakve veze su uspostavljene sa Pozorištem »Oldrih Stibor« iz Olomouca u čehoslovačkoj. Pozorište je tri puta gostovaxo u Finskoj, a od toga dva puta na medunarodnom pozorišnom festivalu »Tamperesko leto«. OSOBENOST Poznato je da na svetu ne postoje istovetni otisci prstiju kao što ne postoji ni istovetnost svih drugih pojedinosti. Svako Ijudsko bióe sastoji se od apsolutno neponovljivih delova, koje skriva uniforma, moda i svi drugi elementi savremene civilizacije koja je devedeset devet odsto rezultat masovne proizvodnje. Neponovljivost je specifična osobina prave umetnosti, jer se ona, pre svega, ispoljava u nacionalnoj neponovljivosti. U zabludi su oni koji smatraju da nacionalna osobenost umetnosti umanjuje značaj internacionalnog dejstva umetnosti. Celokupna praksa velike umetnosti dokazuje suprotno, Ako upitate nekog iole obrazovnog čoveka kog ruskog pisca poznaje, on če vam smesta navesti Tolstoja, Dostojevskog, Gorkog, a od savremenih Šolohova drugim rečima upravo one pisce čije stvaralaštvo najdublje zadire u rusku dušu i najpotpunije odršava ruski život. Zar nije bila izvorna, stvarno ruska, umetnost Šaljapina, Stanislavskog i Musorgskog? Sovjetsko pozorište postoji kao višenacionalni teatar. U svojim predstavama ono danas opšti sa gledaocima na vise od četrdeset jezika. Takvom višenacionalnom pozorištu pripada i »Vanemujne«. Imajuči u vidu đa je kod mnogih naroda u Sovjetskom Savezu pozorište poniklo tek dolaskom sovjetske vlasti, »Vanemujne«. koje je osnovano pre 110 godina, smatra se naistarijim od svih nacionalnih pozorišta, sa bogatim praktičnim iskustvom i dugom tradicijom. Repertoar ovih nacionalnih pozorišta obuhvata sve najbolje od onog što je stvorila svetska dramaturgija. Ali, neponovljivost ovih pozorišta, kao i njihov doprinos sovjetskoj i svetskoj pozorišnoi kulturi, najizrazitiie se ispoljava kada ona prikažu svoj nacionalni repertoar. Zađojena internacionalnim duhom i ceneéi one humane ideje koje su oduvek cenili stvaraoci celog sveta, pozorišta malih nacija govore о tim idejama svoiim narodima najjasnijim jezikom jezikom pozorišne umetnosti, bas kao što to eine pozorišni poslenici velikih nacija, Praksa je dokazala da ukoliko pozorište bilo kog malog naroda poseduje sopstvenu i stvarno duboku osobenost, nezavîsno ođ etnografskih rekvîzita i nacionalne nošnie, ono će uvek biti razumljivo i orivlačno svim Ijubiteljima pozorišta bilo koje zemlje. [Kaarel Ird]

KAARELIRD Narodni umetnik SSSR-a Kaarel Ird, jedan od najistaknutijih radnika estonskog pozorišta, kulture 1 društvenog života, koji je 27. avgusta 1978. napunio 70 godina, uživa veliku popularnost u Sovjetskom Savezu, a poznat je i u inostranstvu. U estonskim pozorištima malo je Ijudi koji bi se, po bogatstvu životnog i pozorišnog iskustva, erudiciji i svestranom poznavanju pozorišnog posla, mogli uporediti sa njim. Dvadesetih i tridesetih godina, kao mladić poreklom iz radničke porodice, zarađivao je svoj hieb radeći u Rigi kao tkač, a kasnije u raznim gradovima Estonije kao moler. Medutim, slobodno vreme posvetio je pozorišnoj umetnosti. Za vreme boravka u Rigi, redovno je posećivao predstave raznih nacionalnih grupa ovog izrazito pozorišnog grada, učestvujući u dramskim i muzičkim priredbama tamošnjeg estonskog društva. U Estoniji je počeo da sudeluje u delatnosti radničkih pozorišta, i to kao glumac, režiser, scenograf i dramaturg. Kaarel Ird je 1934 —1936. pohađao Studio scenske umetnosti Tartuskog društva dramskog pozorišta, koji su organizovali poznati predavači sa tartuskog univerziteta i demokratski raspoložena inteligencija. Cilj ovog Studija, kao protivteža dekadentnom »Vanemuineu«, koji se ograničio na prikazivanje opereta, bilo je stvaranje novog tartuskog dramskog pozorišta. Međutim, iz raznih razloga to se nije ostvarilo. Zatim je grupa pripadnika Studija, sa Kaarelom Irdom, па čelu, vratila u život tartusko radničko pozorište, koje se do tada, tokom nekoliko godina nalazilo u staniu letargije. U torn pozorištu stvoren je centar bòrbe za interese radničke kiase, pod rukovodstvom ilegalne estonske Komunističke partije. Počevši ođ 1937, Kaarel ird radi u Radničkom pozorištu kao glumac i režiser. Režirao je mnoga delà estonskih naprednîh pisaca, kao i sovjetskih autora (Tretjakov, Triger, Gorki), sve do 1939. godine, kadaje, po naređeniu vlasti pozorište stvoreno. Onda ie Kaarel Ird prešao u »Vanemujne«, gde je postao clan pozorišnog bora. Posie junskog prevrata 1940. godine, kada je u Estoniji uspostavljena sovietska vlast, postavljen je za direktora i glavnoq režisera pozorišta »Vanemujne«. Od tada, sa malim prekidom, obavlia ove dužnosti sve do danas übraiaiuči i teške posleratne godine obnove narodne privrede. Zadatak Kaarela Irda sastojao se u pripremanju glumačkih kadrova i njihovom vaspitavanju u duhu sovietske ideoiogije, kao i u objedinjavaniu glumaca raznih generaciia u jedinstven stvaralački kolektiv. U duhu najboliih tradiciia, usoeo je da pozorište »Vanemujne« uvrsti među najpoznatije stvaralačke kolektive u Sovjetskom Savezu i da prosiri medunarodne veze ovog pozorišta. Za vreme rata Kaarel Ird se nalazio u pozadini, u