Bitef

iminka, koja ostaje na njoj; Ijubi je, i njeno lice postaje umrljano crnìlom; grli je, a crnilo joj boji vrat i grudi; miluje je, a njena se ruka izvija isprljana. Glumac bez šminke na pozornici, pretvara se u šarlatana ... Treba sve sa sebe skinuti kada ti crnilo »smeta«: ne ide se u krevet prljavog lica, i to u beli krevet. On se tako lilava svih svojih mogucnosti da bude tragičan. Ovako gubljenje sopstvenog stila je pravi atentat na cast u odnosu na ostale. Čak i u odnosu na Jaga, izgubljenog u svojoj igri divljenja prema Mavru; u odnosu na Kasija koji i živi samo kao objektivizacija Jaga i Otela; u odnosu na druge Rodriga, Emiliju, Bjanku. Među ovim ličnostima nastaje pometnja, gužvanje, cepanje odeće u želji da izmame dodir, zagrljaj; nije važno sto se neko najzad seti da potraži toliko čuvenu maramicu jer je to samo alibi, jer svi oni upravo plivaju u moru maramica i belog platna. Maramica je tu i zato da se bolje obriše crnilo sa lica. Otelu vise ništa ne ostaje do njegove casti; sa lica svih, koja su umrljana crnilom, saznaje da sve znaju. 1 takva Dezdemona je primorana da od njega zahteva smrt, jer »umreti kao labud« i završiti kao heroina u suštini nije ni tako loie to je poslednij uzaludni pokuiaj da se dode do katarze. Ali tragika je nemogućna. »Suviie je kasno«, kaže Otelo. Njemu ostaje samo da se seća da je »Jednom u Alepu ...«, ali i uspomene beže od nas; dolazi do afazije, degradacija je potpuna, kraj je tu. Ostaje nam veliki Carmelo Bene da glumi, sedeći ili ležeći, glasom koji je uvek u formi, tonovima i notama bez zamerke. Kao i uvek, ova veza sa muzikom, ovaj rečitativ »andantima«, kao u klasičnim operskim arijama, načinili su od jednog velikog rukopisa samo partituru za velikog solistu i dirigente orkestra, kome publika dugo upuéuje aplauze posto na drugi način ne može da ga pozdravi. [Dana Lorenzi]

DTELO CARMELA BENA

Jedan čovek übija ženu koja spava. Njegova koža je tamne boje, po сети se raziikuje od ostalih i zbog čega je usamljen. Тако bi se mogao okarakterisati »Otelo« Carmela Bena и njegovoj poslednjoj predatavi, и kojoj se on uživljava и lik čoveka koji se po svemu raziikuje od svoje okoline. Premijera »Otela« usledila je posle »Hamleta«, čiju smo filmsku verziju imali prilike da vidimo, »Romea i Đulijete«, dela prikazanog na jesenjem festivalu 1977, i »Račarda Ml«. Prevod na francuski Jean-Paul Manganara i Danielle Dubroce, dopunjen studijom Gillesa Deleuza, objavljen je и Edition de Minuit pod nazivom »Naslage«. To su fragment! jednog »kritičnog eseja о Šekspiru«. Zarobijenik okruglog kreveta, Carmelo Bene nam se ukazuje kao neito belo na belom, lica obojenog u crno, sa kapcima prevuéenim belom iminkom, dok cela njegova pojava liéi na satensku lutku, sa

velikim zvečećim posrebrenìm ordenjem, kupljenim na buvijoj pijaci. Naginje se nad mikrofon, koji sakriva ispod čaršava. Njegov glas, koji kao da dolazi iz dubina, postepeno se pojačava do neprirodnih razmera. Uskoro óe se u taj glas olivati i drugi glasovi. Taj glas je svemoćan i neobičan. Efekti odjeka ili udaljavanja eine da nijedan zvuk ne dopire do nas u svom normalnom tonalitetu. Cìlj ovog velikog majstorstva je da podvuče krajnosti do kojih moie da dovede stvarna, ali nerazumna strast. Kakva strast? Ovde nije u pitanju Ijubav, čak ni Ijubav Otela prema Dezdemoni, jer, kad predstava počne, ona je već mrtva. Da li je uopšte ikada postojala? Ona je pozorišni prazan oblik u koji se slivaju reči 1 suze. To je siika žene, čas bedne, čas zaplašene, bez uticaja na ishod borbe koja je uzrok njenoj propasti, ona je ulog u igri, simbol. Jedno telo, jedan privid tela koje odbacuje čaršav, uspomena na nešto nedoživljeno i izgubljeno. Svetlost se preliva na njenom vratu i razgolićenim čednim grudima. Ona je suvišna »stvar« cije prisustvo samo ističe njeno nepostojanje. »Žena, to je izvor neprilika«, kaže za nju Carmelo Bene. Toliko mržnje izražene mirnim glasom ima svoju car ... »Carmelo Bene, piše Gilles Deleuze, ne manipuliše sabiranjem, već oduzimanjem, amputacijom«. On amputira übistvo, odvajajući ga od očiglednog uzroka i objekta. Može li se voleti jedan duh i kako ga übiti? Žene su obučene u duge košulje, koje sakrivaju noge. Pojava muškaraca svodi se na našminkana lica i široke kapute sa fatiranim ramenima. Möge im nisu ni potrebne. Lìca se uopšte ne kreću, ona prosto naglo izbiju iz mraka, kao da su »zumom« privučena, prihvatajući tuđe tekstove micanjem svojih usana. To su marionete, koje »govore« glasom Carmela Bena. Njega vidimo u poluležećem stavu pridiže se samo jednom i odmah ponovo pada. Noge mu vise preko ivice kreveta i povremeno se grčevito trzaju, kao noge žabe izložene dejstvu električne struje. Savija se u klupče, ispravlja se, i liči na neku metamorfozu životinje, nesrećne zbog oblika koji joj je nametnut. Perdstava teče u znaku uspomena, u retrospekcijama na prizore opisane pre nekoliko vekova. Carmelo Bene masakrira Šekspirov tekst, izopačuje ga, zamenjuje ga svojim tekstom, koristi libreta i muziku Verdija, Mahlera i drugih. »Podici u »dur«, piše Gilles Deleuze, znači svesti na normalu. Može se, naravno, zamisliti i suprotno, odnosno da se sve podredi »molu«, kada se životi prikazuju u raskoraku sa kulturom, kada su misli uperene protiv doktrina, a sve u nadi da će se doći do izvorne snage.« 1 dalje: »Carmelo Bene ne traži neko delo u njegovom prvobitnom obliku da bi od njega stvorio savremenu parodiju i da je unese u literaturu. Naprotiv, cilj mu je da se izuzme literature, da se izuzme tekst, jedan deo teksta, pa da se vidi šta ce iz toga proizići. Eksperimentalno pozoriite ...« Carmelo Bene ne govori о Ijubavi ni о Ijubomorì, a još manje о nežnosti ili neobuzdanoj želji za