Bitef

Unekoliko iznenađuje što je Šekspir ovog puta vrlo dobro prošao kroz razna iskušenja. Sama priča je ispričana и »flashbacku«, ali akeija otprilike govori о Otelu кода već poznajemo. Carmelov Mavar nije baš crn, ali ima prljavo lice. Na kraju predstave vidimo kako i svi ostali ucesnici dobijaju prljavu boju lica. Maramica je и centru svih zbivanja. Jago briše njome nos, a taj zvuk narasta do zvuka olujnog vetra. A kada Dezdemona, Emilija, Otelo i Jago traie tu maramicu, nastaje trenutak bučnog veselja, koje podseéa na dane kada Carmelo još nije bio upetljan u filozofiju i psihoanalizu. Ako mi se ukaie prilika, zamoliću nekog psihoalaitičara da mi objasni šta znači ta večita Carmelova opsesija cepanja tkanine To je element koji se provlači kroz sva njegova ostvarenja a ovde mu se pridaje poseban značaj, koji se naglašava pojačanjem zvuka do krajnjih granica. Carmelov program cita se kao nadrealistički manifest. Ako neko poveruje u ono što je napisano ili, tačnije rečeno, ako se ponada da je sve razumeo, taj se moie pobvaliti da vidi kakvi duboki filozofski motivi stoje iza ovog tumačenja »Otela«. Dok mi, obični smrtnici, koji nemamo izuzetnu inteligenciju one trojice Francuza za koje Carmelo kaže da su jedini razumeli njegovo deio, mi moramo priznati svoju nemoé. Ovo poslednje deio je zbir njegove celokupne pozorišne delatnosti poslednjih dvadeset godina, i to и svojstvu glumca, autora (ili adaptatora) i reiisera, a sada i и svojstvu scenografa i pozorišnog tehnologa. Kuda bi još mogao da krene? Moida je и pravu kada kaie da je ovo njegova labudova pesma. Docnìje, on namerava da napiše knjigu о estetici. U meduvremenu, nadajmo se da će italijanska televizija ovekovečiti njegovog »Otela.« [John Francis Lane]

OIELO lU DEFICIÏARNOST ŽENE

To su note ... upravo ... reel ... Na primer, »OTELO« ili »DEFICITARNOST ŽENE« (a zašto da ne?): »deficitarnost« ima u korenu reči »odsustvo« ... Ali, takozvano odsustvo ne znači ništa drugo nego imanentan brak.., U stvari, ta ŽENA (giumica ili posmatrač Otelove avanture) može postojati samo ako je odsutna, и željenoj odsutnosti. A ako postoji (traje), gospođa NE ZNA, NE POZNAJE SEBE, pa vam je predstavljam ... PRISUSTVO ODSUSTVO nosi KONFLIKTE (istrošiti jedno odsustvo, dati milost za jedan »odnos«) ... »OTELO« je prilika da se pokaže inkompatibilnost jedne dame (naše dame) koja postoji upravo tamo gde »NIJE« (u Otelovom krevetu) ... »Odnos« tako postaje »represalija« i uključivanje ISKLJUČENOSTI ...

NOVI ŽIVOT prevazilazi »slatki Stil«: OBLIK računa sa MRTVOM ŽENOM ... Ali žena (uz to mrtva) jeste program stila a STIL je PRAKSA »stila-čoveka« ... Gubimo vreme (a i priču ako želimo »voleti«: i u tom smislu »prisutna Ijubav žene je gubitak vremena«. Ali na ovoj »bednoj obali sveta« kakvo vreme možemo naći? Maskirnaa misao i smrt se smeju ... Freud i Lacan da о tome uče druge ... (psihoanaliza je od sada isključivo ESTETSKO pitanje) ... ŽENA JE »NEPOTPUNA« a biti nepotpun je protiv svake PRICE ... A NEDOSTAJATI je FABULA uprkos političarima (neprijateljima kosmosa), uprkos »POLITIČARIMA« (prokletim tvorcima privremenog haosa) ... (ne isključujemo društvene izraze). Eto zašto više od price volimo ŽENU: zbog njene nestalnosti, promenljivosti, zbog »STALNE IZDAJE« kojom nas blagosilja, puna anegdota, ako smo je (nedostojni, ako hoćeš zgadeni majkom istoriojm) ... Ja vise volim ŽENSKU nepostojanost, njeno trenutno menjanje predmeta, njenu fantastičnu NEDOSLEDNOST (koju, ovaj, žele da dovedu u red), na veliko zadovoljstvo (slavu) »VLADANJA«, »FALUSA«, zasićenosti »MISLI« (jadno), jednom rečju MISLI (muško iskušenje žena prevarenih prirodom ...) I, za večeras dosta! Ali večeras je ipak večeras ... Vece je ZALAZAK LJUDSKOG RODA (koji nema pol) pošto su demagozi i pisari sveli POLOVE na dva broja (od tri, četiri pet, šest hiijada) ... jer NIŠTA (ništa je protagonist) je anahronično uplitanje u PORODICU ili njeno rasulo ... Posto je NIŠTA suprotno svakom stanju (ništa nije ni mir ni sila) ... Jer sama ree NIŠTA JE ŽENA ... TO NIŠTA ima sada пеки NADU da postane ŽENSTVENO (oslobođenje žene muškarac odvratan i neodlučan ne) ... Pojavio sam se ovde da vas naučim UKIDANJU TRAGIČNOG (tu ne übrajam svoje nesreéne mladalačke »polemike« koje mi je vaša VLAST nametnula). Proklet sam što sam saznao za dnevnik »VASIONA MOJE NEPAŽNJE« (citirao mi ga je Alberto Signorini koji ima cast da bar nije »aktivan« ...) Od onoga što siedi, vi cete zapamtiti »ništa«: geni zamišljeni što više ništa ne misle (bačeni и ludnicu vaše novinarske predstave i nikada »PROVERENI« vašom »herojskom« mladošću, tvojim celim ružnim italijanskim prolećem) ... Govorim za onog koji me (sebe) siedi. Za onog koji sebe cita ... Vratimo se sebi samima, bednoj Ijušturi nas samih ... A evo vam ovde jednog lepog testamenta »umišljenosti«: NE PRIPADAM VAM i vi meni ne pripadate (čak ni u snul). Nije potrebno da budem