Bitef

njihovih stremljenja i žestina njihovih strasti eine da oni ne samo dostižu nego i prelaze granice »normalno« ljudskog ponašanja. U Šekspirovim tragedijama kod glavnih lica redovno nailazimo na pojave koje idu u oblast psihopatologije. Navedimo samo neke; Hamleta (da i ne govorimo о Ofeliji), koji u osnovi simulira ono što ima; Otela s njegovom bolesnom Ijubomorom i njegovim epileptičnim napadom u afektu; Magbeta, kome se priviđa übilački nož i duh übijenog ... Ali nigde psihopatološke pojave nisu tako jasno izražene, tako iscrpno prikazane kao kod Lira. Zato se možemo nadati da će baš izučavanje Lirovog ludila doprineti rasvetljavanju nekih pitanja: i pitanja о ulozi psihopatologije u dramskom stvaranju uopšte, a Šekspirovom napose, i pitanja zašto nas u torn delu toliko dira istorija jednog pomračenog urna, zašto nas tako duboko potresa sudbina jednog osamdesetogodišnjaka, čoveka čiji je život iza njega, koji gotovo ništa više ne može da očekuje od života i od кода, lišenog bar privremeno, zdravog razuma, ni njegova okolina gotovo ništa više ne može da očekuje. U delima koja su Šekspiru poslužila kao izvor, Lir ne poludi; to ludilo je izmislio Šekspir. Ono je postalo predmet podrobnijeg ispitivanja tek u XIX veku. Komentatori su se ustručavali da да analiziraju, smatrajući, verovatno, da je za to potrebno stručno znanje, koje njima nedostaje, pa su taj posao prepostali psihijatrima i zadovoljavali se, uglavnom, usvajanjem i citiranjem njihovih zaključaka. Prvo stručno psihijatrijsko mišljenje police, izgleda, od dr A. Brigema. Po njemu je ceo slučaj »... verna istorija jednog senilnog duševnog oboljenja ili rastrojstva usled staresti«. Lir je rastrojen veé u trenutku kad je abdicirao i kad je prognao Kordeliju i Kenta, i to njegovo rastrojstvo je tako oéigledno da psihijatar zažali sto nije na vreme dijagnosticirano i leéeno. Postupci starijih kéeri Lirovih nikako nisu pravi uzrok rastrojstva, zbog njih se ono samo pojaòa do mahnitanja; od njega se Lir, posle sna, donekle operavi, ali ne ozdravi sasvim. Lir je, dakle psihijatrijski sluéaj od poéetka do kraja tragedije. Da je Lir lud od samog poéetka, to nije bilo mišljenje samo tadašnjih psihijatara. I pesnik Hajne video je (1838) veé u prvoj sceni »oblačak u Lirovoj pameti« koji ée se docnije zgusnuti u najcrnju noe urna. Ko na taj naéin sve ispoklanja, taj je veé lud (verrückt). Docniji istraživači se u osnovi slažu sa Brigemom. Doktor I. Rej (I. Ray, 1847) istiée Lirovu predispozieiju za duševno rastrojstvo; ona je toliko jaka da bi, i da nije bilo njegove staresti i okrutnosti i njegovih kéeri, svakako nekakav drugi povod izazvao njegovo ludilo. I dr Baknil naziva ludilom to sto se Lir odriée Kordelije. Io nije mahnitanje kakvo se pojavljuje docnije, ali je »stanje duševne bolestì doduše poéetne, ali ipak bolesti u kojoj je čovek ... za onaj mah neuračunljiv«.

Baknil se naročito obara na tvrđenje kritičara Helema (H. Hallam) da Lirove duhovne snage jačaju u nevoiji koja ga je zadesiia; po Baknilu te snage, ako je nevolja dovela do duševnog rastrojstva, mogu samo da oslabe. Prema tome, psihijatri koji su Lirov slučaj naročito ispitivali došli su do ovih rezultata: 1. Lirova bolest je u osnovi staračka izlapelost (dementia senilis); 22. Lir je lud (ili bar na mahove neuračunljiv) več od početka tragedije; 3. njegova kasnija oporavljenost nije potpuna, nego samo delimiéna, s ìzvesnim trajnim defektem. A to je uglavnom mišljenje i docnijih komentatora. Čak i Bredli nalazi da nam »već prvi redovi kazuju kako Lira usled staresti izdaje pamet« mada se Bredli u belešci ispod teksta ograduje od mišljenja »nekih kritičara lekara« da je Lir već u prvoj sceni lud. Bredli takode smatra da posle ludila ne dolazi do potpunog izlečenja i da »Lir u petom činu nije sasvim lud, ali da je njegov um u velikoj meri oslabljen«. Veriti, u predgovoru »Kralju Liru«, veli da veé prva scena pokazuje kako je kod Lira strast postala bolest, kako se njegova samovolja, usled dugogodišnje navike i »oslabljenosti duševnih i telesnih snaga koje donose odmakle godine, razvila u emoeiju kojom on više ne vlada i koja ga čini »praktično neuračunljivim«. Posle lečenja svog rastrojstva Lir se smirio, ali »njegova opšta slabost je tolika da bi Lir, da je doživeo, morao biti u stanju bliskom staračkoj izlapelosti, podetinjenosti«. Šekspirolog Šiking nalazi već u Lirovom ponašanju prema Kentu ne samo preteranosti nego »blago rečeno: nesposobnost rasuđivanja (Urteilsolsigkeit)«, i za njega je znak nerazumevanja ako neko Lira smatra većim na kraju nego što je u početku. Prof. Herison Lira u prvoj sceni naziva »koleričnim, tesnogrudim, egocentričnim starcem«, čije je rasuđivanje »budalasto i prenagljeno«, a u Poslednjoj sceni je Lir »star čovek, iscrpljen i ošamućen, koji slabo razume šta mu se govori«. Kao što su mišljenja psihijatara uticala na komentatora, tako su ovi uticaji na glumee, »prikazivače Lira«. Koliko je predstava о Liru kao izlapelom starcu duboko ukorenjena i koliko je ona, do dana današnjeg, rasprostranjena, neka ilustruje ovo: Č. Lendston video je 1948. godine četiri engleska Lira; od njih su tri bila shvaéena kao izlapeli starci. Kod ser Lorensa Olivijea Lendson je imao utisak da public! svakako zeli nametnuti svoju »objektivnu interpretaciju jednog izlapelog starca«. Lir mladog glumea Filipa Moranta bio je »neprekidan pokušaj da se izgradi lik od izlapelog starca do ludaka«. Kod Viljema Devlina »izlapeli otac se preobražava u ludaka, ludak se nadmeée s olujom .., pa ipak emotivni doživljaj nijednom ne dopire do uzvišenog«. Od četiri Lira samo je jedan odstupio od uobičajene koncepcije. »Isprva je izgledalo da u toj predstavi ima mnogo toga za kritiku. Mada je, po