Bitef

priručnicima, Soîer (A. Sofaer) najstariji od četvorice glumaca koji su se te godine uhvatili u koštac sa Lirom, meni se iz početka činilo da on najmanje uspeva da prikaže starost. Rosie sam shvatio da je to bilo. Taj Lir je imao da bude star telom, ali mladahan duhom, mladahan sak i glasom, kako sve ono bogatstvo recitasti, koja kao vodoskok izbija iz njegovog mozga, ne bi nosilo pečat senilnsti«. Na ovakvu »objektivnu interpretaciju izlapelog starca« interpretatore su svakako navela i пека mesta interpretiranog teksta. Ostavimo zato ekspertize, komentatore i interpretacije i obratimo se samom tekstu Šekspirovom. Moći ćemo konstatovati da u njemu ima govora о Lirovoj staresti, ali nema konkretnih podataka о njegovoj senilnosti, pre svega ne о telesnoj oronulosti njegovoj. Šekspir ne gufai iz vida da je Lir osamdesetogodišnjak; ali kao da mu je naročito stalo da istakne koliko je taj starac kočoperan, Šekspir na scenu u kojoj je stari Kralj postupio onako nerazumno odmah nadovezuje drugu, u kojoj se on vraća iz lova i, gladan, nestrpljivo traži ručak. To je, čak i ako se sfavati kao znak staračke nestrpljivosti, dokaz odličnog apetita, pa prema tome i dobre telesne kondieije. A zar to ne potvrduje, odmah zatim, i Lirovo putovanje od Generile Regani? Ne dospevsì da ruba, ni da se posle lova odmori, Lir, uvređen i Ijut, kreée na put koji je za skoroteče Lira i Gonerile, s njihovim krepkim nogama i njihovom silnom žurbom, trajao od podne do idućeg praskozorja. Pa onda još provodi noe u strahovitoj oluji pod otvorenim nebom. A posto se oporavio od pomračenja urna i posto je, posle poraza, u bici, strpan u tamnicu, taj starac ima još toliko snage da svojim rukama übije mladog i snažnog vojnika, übicu Kordelije.

ГDr Hugo Klajn]

GLUMA

»Pozorište, kaže Hamlet, eto zamke u koju ču uhvatiti kraljevu savjest«. Uhvatiti to je dobro rečeno. Jer savjest ide brzo ili izmiée. Treba je uhvatiti u letu, u onom neodredivom trenutku kad baca na samu sebe letimičan pogled. Običan čovjek ne voli da zastajkuje. Sve ga, naprotiv, požuruje. No, u isto vrijeme, ništa ga više od njega samog ne zanima, osobito od onog sto bi mogao da bude. Odatle njegova sklonost za pozoriite, za predstavu, gdje mu se prikazuje toliko sudbina čiju poeziju on prima a da ne osjeća njihovu goréinu. Tu se bar prepoznaje nesvjesni čovjek, koji produžuje da hita ka ne znam kakvoj nadi. Apsurdni čovjek počinje tamo gdje ovaj završava, gdje duh, prestajuéi da se divi igri, želi da u nju uđe. Prodrijeti u sve ove živote, iskusiti ih u njihovoj raznovrsnosti, to upravo znači igrati ih. Ne kažem da se glumcì uopšte pokoravaju ovom pozivu, da su oni apsurdni Ijudi, nego da je njihova sudbina apsurdna sudbina koja bi mogia da

zavede i privuée jedno pronicljivo sree. To je nužno da napomenemo da bismo pravilno sfavatili ono àio ée slijediti. Glumac vlada u prolaznom. Od svih slava, zna se, njegova je najkratkotrajnija. Tako se bar kaže u razgovoru. Ali sve su slave kratkotrajne. Sa Sirijusova stanoviita, Geteova djela za deset hiljada godina biée prašina, a njegovo ime zaboravljeno. Možda će neki arheolozi tražiti »svjedočanstva« о naćem vremenu. Ova misao je uvijek bila poučna. I kad se о njoj dobro razmisli, ona svodi sva naša gibanja na duboku plemenitost koju nalazimo u ravnodušnosti. Ona, prije svega, upravlja naie brige prema najsicurnijem, to jest prema neposrednom. Od svih slava najmanje je varljiva ona koja se proživljava. Glumac je, dakle, izabrao nebrojenu slavu, slavu koja se posvećuje i može iskusiti. Iz toga ito sve jednog dana mora umrijeti, on izvlači najbolji zaključak. Glumac uspijeva ìli ne uspijeva. Piscu ostaje nada čak i kad je nepriznat. On pretpostavlja da ée njegova djela svjedoéiti о tome ito je on bio. Glumac ée nam ostaviti, u najboljem sluéaju, fotografiju, a niita od onoga ito je bio, njegovi pokreti, njegova éutanja, njegov kratki dah ili njegov Ijubavni uzdah neče stići do nas. Ne biti poznat, za njega znaéi ne igrati, a ne igrati to je stotinu puta umrijeti sa svim biéima koja bi on oživio ili uskrsao. Šta ima tu čudno ako nalazimo da je prolazna slava izgradena na najkratkotrajnijem stvaralaitvu? Glumac ima tri sata da bude Jago ili Alsest, Fedra ili Gloster. U torn kratkom vremenu on ih oživljava i usmréuje na pedeset kvadratnih metara dasaka. Nikad apsurd nije bio tako dobro i tako dugo objainjen. Šta bismo mogli poželjeti sažetije i ita bi nam viie toga otkrilo od ovih čudesnih života, ovih jedinstvenih i potpunih sudbina koje nastaju i zavriavaju medu zidovima za nekoliko éasova? Kad side sa pozornice. Sigmund nije viie niita. Dva sata kasnije vidimo ga na večeri u gradu. Možda je, tada, život samo san. No, poslije Sigmunda dolazi neko drugi. Junaka koji pati od neizvjesnosti zamenjuje éovjek koji grmi za savetom. Prelazeéi na taj naéìn vijekove i duhove, igrajuéi éovjeka kakav bi mogao da bude i kakav jest, glumac se pridružuje drugom apsurdnom biéu putniku. Kao i ovaj, on neito iscrpljuje i prolazi ne zaustavljajuéi se. On je putnik u vremenu, a najbolji su putnici oni koje progone duie. Ako bi igdje moral kvantiteta mogao da nade hrane, to je, svakako na ovoj jedinstvenoj sceni. U kojoj se mjeri glumac koristi svojim likovima, teiko je to reći. Ali to nije važno. Radi se о tome da znamo, samo do kog se stepena poìstoveéuje sa tim nezamjenljivim životima. Događa se, zaista, da ih ponese sa sobom, da oni lagano prekoraée vrijeme ì prostor u kome su rodeni. Oni prate glumca, on se viie ne odvaja lako od onoga ito je bio. Dogada se da,uzimajuéi svoju éaiu, on to čini kretnjom kojom Hamlet podiže svoj pehar. Ne, nije tako veliko rastojanje ito ga dijeli od likova koje on oživljava. On tada bogato potvrđuje