Bitef

svakog mjeseca ili svaki dan onu tako plodnu istinu da ne postoji granica izmedu onog sto jedan covjek zeli da bude i onog sto on jest. Do kod stepena izgled čini bitak, on to pokazuje uvijek obuzet nastojanjem da što bolje predstavlja. Jer to je njegova umijetnost, da se potpuno pretvara kako bi što je moguće dublje ušao u živote koji nisu njegovi. Na kraju njegovog napora razjašnjava se njegov poziv: truditi se svim srcem da ne bude ništa ili da bude više njih. Ukoiiko je uži okvir koji mu je dat da stvori lik, utoliko je neophodniji njegov talenat. On će umrijeti za tri sata pod likom koji je sada njegov. Potrebno je da on u ta tri sata osjeti i izrazi cijelu jednu izuzetnu sudbinu. To se zove izgubiti se da bi se ponevo našao. U ova tri sata ide do kraja bezizlaznog puta za koji je čovjeku iz gledališta potreban cijeli jedan život da bi ga prešao. imitator prolaznog, glumac se kreće i usavršava samo u prividnom. Pravilo pozorišta je da se sree izražava i fumaci samo pokretima i tijelom ili pak glasom, koji je koliko duša toliko i tijelo. Zakon ove umjetnosti zahtijeva da sve bude uveéano i da se izrazi kroz tjelesno. Kad bi na pozornici trebalo voljeti kako se voli, služiti se onim nezamenljivim glasom srea, gledati (zamišljeno) , naš jezik bi ostao nejasan. Ćutanja, ovdje, treba da se čuju. Ljubav povisuje ton i samo mirovanje postaje spektakularno. Tijelo je kralj. Nije »teatralan« svaki ko hoće da to bude, i ta riječ, nepravedno potejenjivana, obuhvata čitavu jednu estetiku i čitav jedan moral. Poiovina ljudskog života prolazi u podrazumevanju, u okretanju glave i ćutanju. Glumac je ovdje uljez. On otklanja magiju sa te okovane duše, i strasti najzad nahrupe na scenu. One govore svim kretnjama, one žive samo u kricima. Tako, glumac stvara svoje likove za predstavu. On ih erta ili vaja svoju krv. Ja govorim о pravom teatru, razumije se, о onom koji daje glumcu priliku da

ispunî cisto fizičku sudbinu. Pogiedajte Šekspira. U ovom teatro, tjelesne pomame vode igru od početka. One objašnjavaju sve. Bez njih bi se sve srušilo. Nikada kralj Lir ne bi otišao na sastanak koji mu je zakazalo lodilo da nije bilo grubog postupka kojim je prognao Kordeliju i osudio Edgara. Pravo je da se tada ova tragedija odvija u znaku bezumlja. Dose su prepostene demonima i njihovoj sarabandi. Tu su ništa manje nego četiri ludaka, jedan po zanatu, drugi po volji, a dva posljednja zbog boia: četiri poremećena tijela, četiri neizreciva lika jedne iste sudbine. Ni sarno Ijudsko tijelo nìje dovoljno. Maska i konture, šminka koja reducira lice i ističe njegove bitne elemente, kostim, koji pretjeruje i uprošćava, taj svijèt, žrtvuje sve spoljašnosti i stvoren je samo za oko. Jednim apsurtìnim čudom, tijelo je još uvijek ono koje donosi saznanje. Ja bih potpuno shvatio Jaga samo kad bih ga igrao. Uzalud ga čujem, ja ga shvatam tek u trenutku kad ga vidim. Od apsurdne ličnosti glumac ima monotoniju, tu jedinstvenu, upornu sìluetu koja je u isti mah i strana i bliska i koju on vodi kroz sve svoje junake. I po tome veliko pozorišno djelo služi onom jedinstvu tona. Tu glumac sebi protivrijeòi: isti a ipak tako razlicit, toliko duša sjedinjenih u jednom tijelu. Ali to je sama apsurdna protivrječnost ta jedinka koja hoée sve da postigne, sve da proživi, to uzaludno nastojanje, ta upornost bez značaja. Ono sto je uvijek protivrječno sjedinjuje se, ipak u njoj. Ona je na torn mjestu gdje se tijelo i duh spajaju i vežu, kad se duh, umoran od svojih poraza, okreée prema svom najvernijem savezniku. »I neka budu blagosloveni oni, kaže Hamlet, čiji su krv i razum tako pomiješani da nisu flauta na kojoj prst sudbine svira na rupicu koja joj se sviđa«.

[Alber Kami]