Bitef

prefabrikovanja proznog teksta u dramski pokazale u punoj svetlosti, tu je prozno tkivo pokazalo svoj otpor, otpor materije, tu se mehanistička koncepcija raspala u paramparčad: trebalo je, dakle, početi sve iznova. napisati dramu „po motivima istoimene knjige“, pretvoriti metaforu u personifikaciju, dati „mehaničkim lavovima“ što se keze jedan na drugog (svaki iz svog kaveza) ljudski glas, no ne srušiti njihovo metonimijsko i metaforično biče i njihov lavlji automatizam koji ih pokreče svojim nezaustavljenim mehaničkim zamahom, ako svaki napor vodi saznanju (izvan svog utilitarnog cilja), onda je ovaj napor urodio, za mene lično, jednim novim iskustvom: da su prozna i dramska materija u suštini različne i nepodudarne, što če reči od drugog tkiva, od materije različite specifične težine, i ponašaju se, dakle, po sasvim drugim zakonima.

[danilo kiš]

više glasova odjednom o borisu davidoviču rečeno je dosta, skoro sve. meni je ostalo da uradim predstavo, na pola tog zanosnog pota, desilo mi se ono što svaki reditelj priželjkuje. počeo sam raditi u dijalogu sa samom predstavom, a kasnije skoro pod njenim diktatom, ali, jedno je priže Ij ki vati, a sasvim drugo ostvariti tu želju. jer, valja izdržati intenzitet takvog doživljaja, intenzitet se sastojao uglavnom u torne što je predstava samu sebe objavila u više glasova i slika odjednom. trebalo je imati oči i uši za sve te glasove i slike, koje su se objavile u isti mah i - energiju da bi se sledio njihov obrnuti trag sve do zajedničnog fokusa svih nas zajedno.

[ljubiša georgijevski]