Bitef

cronus 11 - prozračni grad

taller • amsterdam • holandija • cronus 11 -de doorzichtige stad • režija; armando bergallo/hector vilehe • asistent režije: Silvio montoya • kostimi: hervé musin • asistent za ton: ron soen • asistent za osvetljenje: william heytjes • arhitekt: Santiago de corral • kompozicija 1 Izvodenje: palli judmundsson udaraljke, paul van loos flauta, janine mehrtens električni piano, bart van rosmalen violončelo • pevačica: tirtza de vries • učestvuju: armando bergallo, theo coster, Santiago del corral, marianna van kersen, Silvio montoya, ’rna onstenk, rudy pereyra, carlos re, patricia williams.

prozračnost i dubine kao neki dijalog između stvarnog i nestvarnog, takav nam se ukazao „kronus 11“ u centru georges pompidou, tačno 10 godina posle „kronusa 5“, koji je zastrašivao velidnom svoje strukture na VI pariskom bijenalu održanom u muzeju moderne umetnosti, da li je to uspomena na nešto praistorijsko ili, možda, izlet u oblast naučne fantastike? naglašena surovost organizovanog, čak isuviše organizovanog sveta? neko ponovno izbijanje poetske struje, kad pokreti zamenjuju reči, a muzika tišinu? kavez, čija praznina stvara prepreku, a metalne šipke jedinu odskočnu dasku, takav „kronus 1 1 “ ne podleže ni analizi ni objašnjenju. njegov eksplozivni naboj obiluje simbolima, koji postepeno pretvaraju gledaoca u saučesnika, u ravnodušnog, pasioniranog, uznemirenog ili oduševljenog. svaki gledalac postaje opsednut protivurečnim osečanjima; bilo da se ova struktura posmatra spolja ili iznutra, svako postaje učesnik u životu ovog grada, u kome je dnevni ritam obeležen zvonjenjem i čovekom - tim bičem koje ovapločuje vreme, ali i red. dovoljno je baciti jedan pogled na četiri ugla ove strukture da bi se sagledalo, kakvog ii paradoksa, kako teku procesi života, istovetnog u svojim ritmovima i obeleženog ličnim pečatom svakog protagoniste koji je uspeo da se otrgne od jednoličnosti. ali, koliko če to trajati? ustajati, umivati se, odlaziti, raditi, jesti, ponovo raditi, spavati sve se odvija bez ikakve mašte, naglašeno složenom harmonijem simfonije jednog grada, osečanje sigurnosti svakako postoji, ali mašta je nestaia. gledaoci su potreseni; strepnja i nemir odvode njihove misli u unutrašnjost kaveza, gde se pred njihovim očima ukazuju beli oblici, koji se u početku kreču kao automati, da bi se docnije sasvim ukočili usled atrofije mišica ili skleroze duše, a onda če njihovu pažnju privuči beživotni manekeni, več rasporedeni, kao neki fosili, na raskrsnicama organizovanog grada. iznenada, kao neko statično električno pražnjenje, odjekuju zvuci klavsena. njegova barokna muzika prilagodava se, mada dosta neodlučno, turobnosti ovog mesta, čija materijalna nerealnost skriva realnost svakidašnjice. tako, na primer, dolazak proleča, najavljen krhkim metalnim zvukom, budi nade, maštu, život, radost kretanja. umesto hladnih i nepomičnih likova ljudskih biča opsednutih gradom, pojavljuje se svet životinja, u kome se ljupkost i mašta pridružuju dijalogu. da II je mogučno uspostaviti neku vezu? na žalost, ovaj beg u prirodu, u carstvo oduševljene neusiljenosti, izložen je opasnosti da bude ponovo zaustavljen organizacijom jer, ovom drugačijem svetu u kome se jedinstvo života odražava u spajanju zemlje i neba, duše i materije - upučena je