Bitef

opomena. to upozorenje izaziva paniku kod ovih likova, poluživotinja - poluljudi, pošto im nije jasno da li ono znači samo predlog, i da oni i dalje mogu ostati slobodni, Ui je to neopozivo naredenje. u jednom osmougaoniku „kronus 1 1“ vodi sve one koji su ga videli i doživeli kroz lavirint jednog putovanja, na kome se sjajna večnost smenjuje sa paklom jednoličnog i dosadnog života, da li to znači postojati ali ne i živeti, ili živeti na nekom drugom mestu i na drugi način? za mene, to su dve krajnje tačke tajanstvenog puta, kad svaki gest, svaka muzička sekvenca i svako shvatanje odnosa prostor vreme - svetlost povlače bezbroj pitanja o sadašnjosti i budučnosti, o granicama ljudske volje, kao i o dubini ponora u koji tone apatija. „prozračni grad“ se ne übraja u oblast simuliranja nečega, nego znači jedan novi oblik komuniciranja, kad svako isprobava na sebi svu moč samokritike, velika zasluga grupe zasniva se na veštini da, i pored zamaskiranih likova, izazovu kod gledaoca emocije, na onim apsolutnim kontrastima črnog i belog, jedva üblaženih odsjajem meseca ili zore, na muzici, čiji se zvuci tako savršeno prepliču sa pokretima, svetlošču i materijalom strukture, zahvalimo ekipi taller amsterdam što nam je omogučila da sagledamo sve ono izvan nas samih i da zaronimo u dubinu naše duše.

[Jacques mullender]

taller Amsterdam svoj ekipni rad u evropi taller amsterdam počinje 1966. godine, u stvari, originalan naziv grupe je taller iz montevidea, po imenu grada u kome su, 1963. godine, ovo pozorište osnovala četvorica umetnika: bergallo, vilche, bollar i scremini, godine 1966. zvanični poziv holandskog ministarstva kulture dovodi ih u posetu holandiji, gde su prikazali svoje zapažene eksperimente u galeriji „novih slika“, u hagu. odjek njihovog uspeha je toliki da su odmah nastavili prikazivanje predstava u madridu, parizu i londonu (muzej moderne umetnosti u madridu otkupio je sedam dela ove grupe), godine 1967. taller se nastanjuje u londonu, gde započinje sa serijom eksperimenata u oblasti koriščenja raznih medijuma za obeležavanje okolne sredine, pod nazivom „kronus“; da bi što uspešnije ostvarila ovaj cilj, grupa poziva Ì druge umetnike da joj se pridruže u njenim istraživanjima. u prvom eksperimentu ove serije, „kronus 1“, obraduje se problem odnosa čovek - objekt i prostor - vreme; na taj način taller uvodi i čoveka u strukturu dela, prekidajuči sa prethodnim kinetičkim eksperimentima, koji su bili ograničeni isključivo na mehaniku, ova nova činjenica, odnosno uvodenje čoveka kao dinamičnog elementa u kinetički prostor, navodi grupu na pomisao da produbi svoja istraživanja na umetničkosocijalnom polju, u čemu ima najviše uspeha sa

intervencijama na ulici, na taj način taller je upotpunio svoje eksperimente, uključivši u njih neočekivano „aktivnu“ publiku. jedna od najznačajnijih etapa serije „kronus“ bilo je, van svake sumnje, prikazivanje „kronusa 5“ u parizu 1969, za vreme VI bijenala u muzeju moderne umetnosti, koji je predstavljen puhlici u vidu ogromne bele strukture od drveta, delimično prekrivene prozračnom plastikom, „kronus 5“ je održavao stalno kretanje pomoču dve ljudske prilike, neobično usporena kretanja ovih likova, belih kao i sama struktura, neprekidno su menjala oblik prostora tokom devet časova, koliko je trajala svaka predstava, kad je posle mesec dana prikazivanja veliki broj gledalaca izražavao svoje mišljenje, članovi grupe stekli su novi izvor informacija i taj materijal je iskoriščen prilikom novih eksperlmenata tallera. usred prilične zbrke na bijenalu, medunarodna štampa nije propustila da zapazi „kronus 5“, o kome je u londonskom časopisu „umetnost i umetnici“ rečeno da je bio „najuspeliji eksperiment bijenala“. „International herald tribune“ objavljuje fotografiju tog ostvarenja pod nazivom „delo koje služi kao personifikacija VI pariskog bijenala", al 2 Italije pozdravlja „kronus 5“ kao jedno od najzanimljivijih dela prikazanih u parizu 1969, a gassiot talabot ističe svoje interesovanje u kritičkoj analizi bijenala, objavljeno) u književnom dvonedeljnom časopisu, uporedo sa prikazivanjem „kronusa 5“ na Vi pariskom bijenalu, grupa montira i ostavlja ispred londona čitavu seriju kubističkih belih kostura, „times“ je zabeležio iznenadenje prolaznika u hajd parku pred ovim čudnim elementima, koji su narušavali mirnu svakidašnjicu londona. od tog doba, „kronusi“ i eksperimenti na ulicama se nastavijaju: u italiji za vreme prikazivanja tallera na XXXVIII bijenalu u veneciji 1970, u engleskoj u raznim četvrtima londona, kao i tokom festivala u edinburgu 1971, dok 1970. u sad, u čikagu i njujorku, kao rezultat udružene inicijative muzeja savremene umetnosti u čikagu i grupe, nastaje najspektakularniji eksperiment sa belim kockama koji, roden u torn gradu, stiče neverovatnu popularnost, a završava se u njujorku, u srcu centralnog parka i 5. avenije. na festivalu u raveni 1970. prikazan je „kronus 7“.