Bitef

sirano de beržerak

teatro popolare di roma • rim • Italija • edmond rostand: cirano de bergerac • prevod na italijanski: franco cuomo • režija: maurizio scaparro • scenografija: josef svoboda/roberto francia • kostimi: vitorio rossi • muzika; giancarlo chiaramello • šef scene: rinaldo tesei • asistent režije: fernando pannullo • osvetljenje: andrea ori • učestvuju: pino micol (sirano), massimo bonetti (Christian de neuviliette), fernando pannullo (vojvoda de guiche), pierò nuti (ragueneau), antonio scaleni (le bret), luigi onorato (carbon de castel-jaloux), massimo sorarû, massimo palazzini, orlando forioso (kadeti), giulio pizzirani (ligniére), massimo palazzini (de valvert), Silvio fiore (montfleury), antonio cascio (musketar), rinaldo porta (buržuj), libero sansavino (džeparoš), giulio pizzirani (kapuciner), orlando furioso, massimo palazzini, Silvio fiore, rinaldo porta (pesnici), orlando furioso (poslasticar), evelina nazzari (roksana), adriana innocenti (dadilja), delia d’alberti (liza), dely de majo (krčmarica), delia d’alberti (sestra marta), dely de majo (sestra kler), adriana innocenti (majka margareta).

spontanost poruka pažljivo i nerostanovsko čitanje „sirana“ pomaže nam, po mom mišljenju, da odmah uočimo dve vrednosti koje proističu iz odnosa književno delo društvo, s jedne strane, a, s druge strane iz „spontanosti“ poruka koje prirodno zrače iz ovog dela piščeve mašte. jednostavno saopštiti da delo sadrži neku poruku značilo bi, verovatno, pridavati rostandu više značaja nego što on to zaslužuje. medutim, mirno možemo tvrditi da ako u „siranu“ ima nekih poruka, one ne pripadaju onoj vrsti koja bi se dopala samom autoru. pažljivijim proučavanjem teksta, kakvo nisu učinile ni sumnjičave ličnosti zbog dosade, nebrige ili rasejanosti, otkriva nam novu dimenziju: glavni junak je zamišljen kao ličnost starinske „querelle“, u kojoj dolazi do sukoba izmedu obrazovanih ljudi, društva i vlasti. sirano, kraljevski kadet, ali prevashodno poeta, čovek iz čijeg se duha i fantazije radaju postupci i ponašanje inspirisano ličnom dispozicijom toga trenutka da se na odredeni način sagleda svet, nailazi na nepremostive prepreke, okolini ne izgleda realan zbog svojih postupaka, pa je predmet podsmeha, upravo u trenutku kada postupa prema sopstvenom impulsu, nalazi se očevidno u suženom etičkom prostoru, uslovljenom simbolima istorijsko-društvene konstitucije i postaje specifična ličnost intelektualca kome se ne oprašta prekoračenje prostora koji mu je društvo nemilosrdno odredilo, i kad je prihvačen kao pesnik koji dvostruko lakrdija, osuden je na geto izgnanstva, iako izgleda da se odriče te svoje dvostruke igre. treba dvojako žonglirati: pred kraljem se pokazati kao vojnik na paradi i u krčmi, a pred društvom biti pesnik, što je uljudan način da se uznemire moralne i ideološke postavke toga društva. u stalnom smenjivanju kasarnskog smrada i lirskih prenemaganja, prepoznajemo kod sirana nesvesnu pobunu koja svakako nije plod rostandove mašte, več prirodno reagovanje autentičnog intelektualca, autor to ne zapaža, ali trougao u odnosima sirano roksana kristijan menja, unekoliko, nemilosrdne kontradikcije u kojima se vrti dramatično trojstvo: intelektualac, društvo, moč. rastrzan između onog koji mu donekle veruje (kristijan) i one koja nije sposobna da u njemu prepozna njegovu pravu prirodu (roksana), sirano se kreče u torn spoljnom svetu čije društvene konvencije mora stalno da poštuje, a tek u onom drugom, ljubomorno skrivenom, može da ostvari svoju pravu i potpunu suštinu. ta autentična strana sebe samog kod sirana mora da ostane zauvek ugušena: on ne prestaje da sebe pokazuje svetu kao duhovitog veseljaka i musketara, bučno se krećući u društvu koje više voli da ga baš takvog vidi nego kao kritički raspoloženu ličnost prema morału društva i sredine, neprijateljstvo sredine prema