Bitef

njemu u stvari je averzija koju osečaju samo pojedine močne ličnosti koje ne mogu da mu oproste što želi da bude samo svoj. u stvari, njegova sklonost ka lakrdiji ruši se onda kada on izgubi oslonac za svoje zvanično ponašanje (dakle, posle kristijanove smrti), posle čega pokazuje svoju pravu prirodu, do tada skrivenu pod maskom, njegovo bežanje iz sveta zvaničnosti kojim postaje prihvatijiv za okolinu i, u izvesnom smislu, prijatan, ruši ceo poredak odnosa, i sirano, zaštičen uniformom kraljevog musketara, sada otkriva svoj goli vrat iskeženim zubima svojih protivnika koji mu ne opraštaju. u agoniji smrti koja mu je sve bliža, sirano, nesvesno obrativši se veri, menja svoj moralni stav koji ga je pratio čitavog života, a takvo stanje ne može dugo trajati, svojom dvostrukom ranom u čuveni nos i u glavu ranom koja je kao u starih šamana znak stupanja medu bogove, tj. u sasvim drukčiji svet od tadašnjeg, sirano potvrčtuje svoj položaj izopštenog koji naglo napušta prostor u koji ga je društvo zatvorilo.

[achilie mango]

buntovnik protiv običnog imao sam sreču da još kao sasvim mali prisustvujem jednoj predstavi rostandovog „sirana“, prikazanoj na najužasniji romantičarski način, ona je bila prosto sadistički „srcedrapateljna“ sa naglim i vrtoglavim oscilacijama izmedu uzvišenog epskog i sentimentalno intimnog. glavni interpretator te predstave u ferari bio je moj vrli sugradanin gualtiero tumiati, emfatički odan žrtvovanju i izdahnuo je potresnem smrču, pod tužnim oblakom jesenjeg lišča. od te večeri, rastrzan danuncijanizmom i cvetnim liberty, dugo sam u sebi nosio to mučno i negativno sečanje i odbojnost prema takvom komadu; nije vredelo menjati moju preneraženost čak ni posle sirana sangvinika i pravog musketara kakvog nam je kasnije dao gino cervi, dakle, bilo je potrebno moje duboko postoječe poštovanje prema mauriziu scaparru da ponovo postanem gledalac nedavno prikazanog sirana u teatro popolare u rimu. priznajem, u početku mi je izgledala veoma neobično skaparova ideja da rostandovog sirana prikaže današnjoj puhlici koja je, u svakom slučaju, manje nakloljena delima tog žanra nego što sam bio ja, „provincijalac“, te daleke 1930. godine; ideja, pomislio sam, namerno neobična, skoro izazov, prava provokacija medu tolikima danas, kad nam se jučerašnji ili klasični tekstovi ponovo serviraju na najneobičnije načine. 1 eto, moram priznati, i sam iznenaden da se moja prvobitna odbojnost odjednom utišala, da sam osečao da se iskreno zabavljam, 1 to bez rezerve, blagonaklono. to znači, bar što se mene tiče, da je smeli pokušaj skapara srečno uspeo, da se sirano pojavio u novom ruhu koje mu savršeno odgovara

od glave do pete i da se tako izvršio jedan teatarski čin Roji se odlično uklapa, jasnočom 1 pameču kojima je voden, u sliku aktivnosti jednog pozorišta koje sebe naziva „popolare“, a što ga obavezuje na trud da dosegne, pored strogosti u izvodenju, i maksimalnu komunikativnost i opšte prihvatanje. držeči na uzdi emotivno usijanje i odstranjujuči svako iskušenje da se tekst i naturalizam „pejzaža“ realistički prikaže, skaparo je pristupio sa filološkem prilježnošču veoma precizno] restauraciji dela koje je do sada prikazivano sa lošom tradicijom da glumci budu nastrani i egzibicionisti. u centru ove nove, energične interpretacije koja je, najzad, pravedno istakla tekst koji nije transcecientalan ali ni sasvim za osudu, nalazi se kao ključna tačka moderno iščitavanje istorijske uloge sirana: übica, jer je tako zahtevao dramski tekst, on je u stvari žrtva koju rastržu teški problemi ljudske egzistencije. pribegavajuči gusto nabijenoj ironiji prema spoljnjem svetu i skrivenoj ironiji prema sebi samom, ličnost sirana (antiheroj zbog velikog nosa, zbog svoje groteskne smrti, a da ne spominjemo što je sam pristao da bude rogonja) zauzima u svakom trenutku odredene distance prema svakoj ličnosti (prijatelju ili neprijatelju, svejedno), stalno se trudeči da „stranstvuje“ u torn svetu i uspeva da sa svakim bude samo u konvencionalnim odnosima, energično rušeči samo naizgled homogeno tkivo kulturnih, socijainih, ljubavnih pa čak i vojničkih konformizama koje sam vešto dovodi do vašarske izveštačenosti i smešne laži. dozvoljeno nam je, dakle, da kažemo da sirano, genijalna sanjalica i nepopravljivi utopist recituje sam sebe na razne načine (sad je hvalisavac, zatim elegičan, pa neobuzdani prekršilac dužnosti, pa najnežniji ljubavnik) na samoj sceni, pred publikom koju zabavlja, privlači ili odbacuje svojim dosetkama i doskočicama, proračunatim gestom ili elokvencijom. Na taj način prisustvujemo jednoj vrsti teatra u samom teatru, spektaklu dok mi sami gledamo spektakl: s jedne strane su ličnosti programski stilizovane prema stereotipno) tipologiji a, s druge strane, dinamična i neiserpna pokretljivost sirana, koji svesno sam sebe transformiše, več prema situaciji i svom protivniku. skaparo je na taj način odstranio svaku mogučnost patetike i slikovitog epa - razbio je ukaiupljivanje i deformaciju: u svesnom karikiranju kojim sirano skriva svoju pravu istinu, mi prepoznajemo pravog sirana kroz njegove usputne aluzije ili potajno namigivanje. i na taj način, bez nametanja ili psihoanalitičkog egzibicionizma, skaparov sirano uspeva, za onog koji hoče da shvati, da se prikaže „drukčijim“, sam svestan svoje karnevalske različitosti, uspeva da se njome služi, da je proklamuje, zategnutim i treperavim sarkazmom, intelektualno promišljenim, ironijom prema sebi samom iii, pak. gorkom svešču o svojoj beskrajnoj usamljenostl. [lanfranco caretti]

[lanfranco Garetti]