Bitef

poslednjih godina objavio je scenski triptih serenada - lisica filozof lov na lisicu (1977), krawca dramu napisanu 1964, godine, pešice (1980), kao i dva filmska scenarija: „ostrvo ruža" (wyspa rož (1975) i „amor" (1978). na osnovu tih scenarija snimljeni su fiimovi po narudžbini zapadnonemačke televizije, dva filma - „amor“ (premijera marta 1978) i „povratak“ (powrót) (scenario nije do sada objavljen u domovini) režirao je autor, mrožekove drame i pripovetke prevedene su na sve evropske jezike, kao i na persijski, hebrejski i japanski. njegove drame su cesto postavljane na evropskim pozorišnim scenama, scenama severne i južne amerike, kao i afrike, australije, novog Zelanda i na havajima.

moja izjava živim van granica poljske i kada razgovaram sa poljacima koji žive u poljskoj, o onome što se sada dešava, osečamhzvesnu zbunjenost. jer potpuno sam svestan da kako god da se naša mišljenja ne razlikuju, razlikuju se naše lične situacije, vi ste tamo, a ja sam ovde. ja sam silom prilika samo svedok, posmatrač sa udaljenosti, a vi, takode silom prilika - učesnici. čak i oni medu vama koji su učesnici iako to ne žele. ja koristim sigurnost i dobrobit zemlje u kojoj živim, blagodeti koje pravi stanovnici te zemlje ne zapažaju, ali koje su nesumnjive. za vreme kada vi. . . jedini način, da se iz te zbunjenosti izade jeste porazgovarati otvoreno o njenom uzroku, što sam upravo i učinio. tek posle ili tek sada mogu da govorim dalje, bez bojazni da ču biti osuden za krik; „i ja takode, ja sa vama, ja isto tako kao i vi“, kad je poznato, da mada i ja takode i da ja sa vama, s obzirom na razliku izrnedu moje i vaše situacije ja uopšte ne mogu isto tako kao i vi. i dalje ču se držati toga čega bi trebalo da se držim i reči ču samo ono što znam i čujem, više kao daleki svedok kako mi se desilo da budem nego kao neposredni učesnik, koji nišam, o mom emocionalnom učešču (mada ne i fizičkom) neču govoriti, „ja, u stvari, nišam hteo, ali zato sam duhom sa vama“ - to bi bilo neumesno, a, osim toga, bez garancije da to mora interesovati siušaoce, mada je za mene interesantno, šta mogu reči sa mesta na kome se naiazim? pre svega, mogu vas uveriti da je svet najzad počeo da nas zapaža. ne budimo u zabludi da nas je zapažao do sada. znali smo da nije bilo tako, osečali smo to i imali smo zbog toga komplekse, neprimečeni to nismo hteli da prihvatimo za šta imamo opravdanje što je naše postojanje, i to ne jednom, svet zaboravljao, ne zbog neke naše stvarne nevažnosti, več zbog toga što svet u odnosu na nas nije imao čistu savest. tešili smo se ponekad tužno, na primer

obezbedivši svetsko priznanje za poljsku „votku viborovu“ kao povod za slavu. s preciumišljajem navodim najdrastičniji primer, da bih time što übedljivije naglasio da se sve mnogo izmenilo. jer danas več postoje drugačiji argumenti, izmenilo se ne zbog toga što je svet naglo počeo više da uočava ili da ima osetljiviju savest, nego zbog toga što sada više ne može da nas ne primečuje. štaviše, ako smo sada na površini, to nije zbog nekog prolaznog istorijskog trenutka nezavisno od nas, ne zbog istorijskog spleta okolnosti, kako nam se to, na žalost, cesto dešavalo. i ne kao pasivni predmet istorije. ovog puta mi stvaramo neku sopstvenu istoriju, a ne ona nas. razlika je osnovna, zbog toga je i razlika izmedu onih interesovanja za nas koja je svet nekad povremeno želeo da nam ukaže u pauzama između perioda zaborava i interesovanja koję nam i sada ukazuje takode osnovna, čak se svet ne može ni osudivati za površnost i nepažnju prema nama, kao što se ni sada ne može pohvaliti pravom pažnjom. svet se upravlja po svojim pravilima, a jedno od njih glasi: samo oni koji stvaraju sopstvenu istoriju, koji su subjekt sopstvene istorije stvarno se računaju. pre svega sopstvenu istoriju, a time i istoriju drugih naroda. mi ne želimo nikome da stvaramo istoriju. dovoljna nam je naša, ali zaista sopstvena, što znači ona koju smo sami stvorili. dovoljno nam je ono što svakome pripada: biti ono što jesi. [slawomir mrožek, „tygodnik powszechny“, nr 2, 11.1 1981.j

slawomir mrožek,