Bitef

ljudi koji pokušavaju da makar nečim popune prazninu života, onda oni prikupe hrabrost i dodu kod nas. Vidao sam žene koje svakako nisu imale običaj da posečuju dansinge, koje imaju neprilike u svom intimnem životu i koje, verovatno, pomisle: „zašto ne bih pošla, možda ću tamo sresti nekoga?“ ali, takve neiskusne žene doživljavaju cesto velika razočarenja, i prilikom sledečih susreta postaju sumnjičavije i opreznije. pa, ipak, dolaze ponovo. čak i one koje su bile izigrane, jer postoje muškarci koji se dobro razumeju u svoj posao i ciljaju jedino na novae svojih žrtava. a sve su to žene koje ga i nemaju mnogo, tog novca, to je zaista odvratno, ali takav je današnji život, to je borba, treba se braniti, one jesu, na žalost, bile izigrane, ali i pored toga, posle nekoliko nezgoda takve vrste, dolaze opet ovamo. sve su to žene pedesetih godina, zaražene izvesnim virusom, koje, umesto da odu u neku čajdžinicu i da se najedu kolača, razmišljaju ovako: tamo ču imati prilike da igram, da se krečem, a biče i mnogo prijatnije. u večini slučajeva glavnu ulogu ima njihova usamljenost, ili, možda, muž koji je prerano umro i ostavio ih materijalno obezbedene, pa im se pruža mogučnost da rasipaju novae, postoje i zaposlene, koje koriste svoj slobodni dan u nedelji, muškarci su večinom trgovinski predstavnici, koji dolaze ovamo po obavljenom poslu sa svojom kiijentelom. međutim, žene koje izlaze svako veče raspolažu, izgleda, sa više novca, ima medu njima i nezaposlenih, čija su primanja na berzi rada dovoljno visoka za ovakvu priliku, pa i onih na bolovanju. ali, čim ustanu iz kreveta, iako još bolesne, one če doči da bi plesale, po izlasku iz bolnice - one dolaze kod nas. [gospodin george, šef sale jednog velikog pariskog dansinga]

francuska kroz ples zamisao je jednostavna. prikazom narodnih balova pružiti uvid u pedeset godina istorije francuske ili, tačnije, francuskog senzibiliteta. susreti, napetost, težina dogadaja, promena običaja i duševnog stanja, transformacija socijalnih odnosa, jean-claude penchenat i njegovi drugovi prikazuju nam likove u neprestanem preobražaju. neče biti izgovorena nijedna reč. ništa osim muzike i silueta. niśta osim tela u pokretu, koja neodoljivo privlače pogled, ovaj kolektivni rad pre svega zadivljuje i fascinira, na granicama patetike i ironije, na ivici mašte i sociološke ankete, kao i krajnje realističke muzičke komedije, on se veoma snažno odražava na plesačkoj pisti. karikatura je tačna, prefinjena, oštra, ritam izuzetno precizan, kostimi, koji su ovde veoma značajni, odabrani sa naglašenom ironijom, dok se glumci odlično prilagodavaju raznim vrstama muzičkog izvodenja, od harmonike do roka; ukratko,

sve doprinosi da osetimo proticanje vremena, evolucijo i prolaznost. niko ovde ne zaostaje, svaki glumač stvara svoj lik, doteruje ga, ističe ga gestovima, sve dok ne postigne skoro ekspresionističku glumu, u isto vreme i kritičku i prijateljsko, sa izrazitem budnošču za sve što se odnosi na navike, modu i opsesije. več posle prvog čina bio sam, priznajem, potpuno übeden u vrednost predstave, njenu efikasnost i profesionalizam. docnije, slikovitost i sadržaj izbijaju ponekad u prvi plan i prikazivanje postaje prisnije. kao u svakom kolektivnem poslu, glumci se povremeno upuštaju u izvodenje neke svoje specifične tačke, redajuči prizore u kojima svaki pojedinac može da dode do izražaja, gde svako može da istakne svoju vrednost, postoje, doduše, i praznine, ponavljanja i poneki slobodniji pristup karikaturi, bilo bi dobro, mislim, da se izvrše izvesna skračenja. nasuprot torne, kraj, koji skoro prelazi u oblast fantastike, prosto vam oduzima pravo kritike. medutim, zbog ovih primedaba ne smemo ni u kom slučaju zaboraviti sve ono duboko originalno i značajno što nam nudi pozorište campagnol, ne ukazuje nam se cesto prilika da u pozorištu budemo do te mere iznenadeni, tako zahvačeni stvarnošču, istovremeno prisnom i dalekom, kao neki porodični album koji podseča na kolektivno sliku jednog naroda i, konačno na naš vlastiti lik. dobro je što je „bal“ režiran u antonyu, mada bi bilo još bolje kad bi se on mogao prikazati na nekom pristupačnijem mestu, jer on može i mora da osvoji široku publiku. nije naodmet svesno sagledati svoj lik u ogledalu, pa makar ono bilo i uveličavajuče.

[pierre marcabru]