Bitef

dundo maroje

hrvatsko narodno kazalište • zagreb • Jugoslavija# marin držič: dundo maroje • redateij: ivica kunčevič • jezički savjetnik: dr frano cale • scenograf: zvonko šuler • kostimograf: diana kosec-bourek • glazba: neven franges • koreograf: miljenko vikič • maske: zlatko bourek • asistent redatelja: vjenceslav kapural • izrada maski: svan vujičič • inspicijent; jelena broz • šaptač: eugenija bošnjak • učestvuju: zlatko Crnkovič (dundo maroje), tomislav Stojkovič (maro), kruno valentie (bokčilo), Zvonimir zoričič (popiva), maja frajndlih (pera), miro šegrt (dživo), mira župan (baba perina), neva rošič (laura), mira furlan (petrunjela), danko ljuština (ugo tudešak), mustafa nadarevič (pomet), miodrag krivokapič (tripče), amir bukvič (pjero), tomislav ralič (niko), miljenko brlečič (vlaho), jurica dijakovič (pavo novobrdanin), dušan gojič (grubiša), damir mejovič (gulisav hrvat), spiro guberina (sadi), vjenceslav kapural (kamiio), franjo fruk (kapetan), branko bonacci (prvi oštijer), franjo štufelj (drugi oštijer), lana golob, zdenka marunčič, nikola lovrekovič, peter muthuci njiru, nješko nešev, zoran ostojčič, siniša vidanec, nikola luetič, misiav burdelez •

držić ì misao renesanse u skladu s teorijama humanističkih i renesansnih mislilaca i marin držič dijeli njihovo shvačanje o čovjeku kao središtu svemira, odabranom, jakom, inteligentnem, stvaralačkom pojedincu, nasuprot mnoštvu, kojemu se ne pridaje značajnost, koje, naprotiv, svojim suprotnim svojstvima, i omogučuje da se nad njim uzdignu individualne vrline, pojedine! osobitih sposobnosti, odmah recimo, takav je držičev pomet, koji spomenuto načelo vremena sintetizira, izmedu ostaloga, i u poslovici: „čovjek valja za sto ljudi, a sto ne valjaju za jednoga“. samo, dakle, onaj tko je obdaren „vrlinom“, tko je „virtuoz“ (virtus, snaga, hrabrost, odlučnust da se u pravom času postupi na pravi način), težeči k vlastitu publiku Uiti „favoru“ (utilitas) koji je ujedno na korist svima, može svladati čovjeku najopasniju silu, prevrtljivu „sreču“ (fortuna), to mu je moguče zato što ga resi mudrost, domišljatost, „indženj“ (saviezza; ingenium) pa znade iskoristiti pravu pri li ku, prikladnu „okazijon“ (occasione) da bi trijumfirao nad nesposobnim, „injorantima“, „kanaljom", „potištenjacima“, „neljudima“, „bjestijama“, koji su najgori kad misie da su i oni mudri a zapravo su ludi (pazzi), iišeni razumnosti (ragione) i razboritosti (discretio). kao što pokazuju navedeni latinski italijanski izrazi na koje se cesto nailazi u humanističkim i renesansnim raspravama, oni naznačuju velik pomak u odnosu na srednjovjekovna poimanja. u središtu nije, kao nekoč, isključivo providnost, nego čovjek, ne prevladavaju više skolastička načela mistične podvrgnutosti svemočnoj volji neba, nego, ovisno o spretnosti kojom ljudi svladavaju čudljivost sreče, dolazi do ravnoteže prolaznog i vječnog, do pomirbe zemaljskog i nebeskog, do sklada realnog i idealnog. putem znanja, obrazovanosti, kulture, književnosti, čovjek renesansne civilizacije od nekadašnje „nerazumne“, „zvjerske“ naravi divlje „bjestije“ (feritas) prelazi u stanje očovječenja, postaje „pravi čovjek“ ili jednostavno „čovjek" (humanitas) i može dosegnuti stvaraiačku božanstvenost (divinitas). ta je nova misao svijeta utkana u najbolju komediju marina drźića kao ni u jedno kazališno djelo cijelog šesnaestog stolječa, i to na način toliko osebujan i toliko naški, da je dundo maroje komedija koja duboku izvornost temelji i na filozofskim dimenzijama. između držičeve komedije, koja u svakom prizoru i u svakom liku odiše istinom situacije i vjerodostojnošču dijaloga, i suvremenog teatra u italiji, koji i u najznačajnijim ostvarenjima što ih je naš pisac poznavao nerijetko odaje knjiškost izraza (ono što je nazvano jezičnim hedonizmom, neodvojivost pučkog jezičnoga gradiva od akademskih oblika ukorijenjene tradicije), postoje