Bitef

razlike razmjerne držičevoj individualnosti pristupa, oslonjenog na autentičnu književnu i jezičnu tradiciju, učenu i narodnu. pred gledalištem gdje nije sjedila rafinirana publika raskošnih talijanskih dvorova, publika kneževa, literata, otmjenih gospa i kardinala, nego dubrovački puk i lokalno plemstvo, naš komediograf taj svijet ne bi mogao cjelovito obuhvatiti i ironijom na posve odreden način kritički interpretirati da je ostao na šablonskoj razini oponašačkog shematizma renesansne komediografije. on nije poput mnogih komediografa istog stolječa koji su mu uglavnom prethodili uzimao kao apriorni obrazac okvire što ih zadadoše plaut i terencije, da bi onda u njih s pravilima pred očima unosio elemente života, nego je postupao obratno, pa je, nadahnut neposrednim dogadaljem stvarnosti u svom gradu, potaknut položajem u toj zbilji, ozlojeden dubljim društvenim razlozima moralne izopačenosti močnih slojeva i oligarhije na vlasti, potpunom neposrednošču reproducirao život i njegovo naličje i prilagodio ih opčim formalnim načelima kakva su vrijedila za suvremeni teatar. višeslojna radnja u kojoj sudjeluje tridesetak osoba smještena je na rimskom trgu s kučama nasuprot, pred svratištima oštijera i kurtizaninim stanom, gdje se zbivaju talijanski susreti našijenaca i njihove posljedice ispunjene akomodavanjem i tenganjem, smijehom i tugom, radošču i pohlepom, erotskim mahnitanjem i mržnjom, prostodušnošču i himbom, lihvarenjem i tučnjavom. ali uza svu ograničenost prostora i trajanja radnje u torn svijetu, u punoj topografskoj, društvenoj, moralnoj i prije svega jezičnoj dimenziji, zgusnutim postupkom, dramaturški logičnim i stilski prikladnim evociranjem, nazočni su i rim i dubrovnik. jezik i govorna diferencijacija likova, komična karakterizacija i smiješnost prizora na temelju jezičnih nesporazuma, igra riječima i lokalno obojeni izričaji, poslovice i sentencije narodnog i učenog podrijetla prokušano su sredstvo kojim se držič uspješnije od bilo kojega komediografa svojega doba poslužio u dundu maroju. mjerilo jezičnih uporaba nameču jedino izradene i dramaturški smislene situacije, osobine i podrijetlo junaka, njihova starost i zanimanje, otud bogato idiomatsko šarenilo u komediji, gdje se, lišen hladne literarne ugladenosti, živ i spontan, čuje dubrovački gradski govor, ikavsko-čakavski obojen kao u laure, poseban u tripčete, gulisava i drugih nedubrovačkih likova, iskri vij en i dubrovački u oštijera i kamila, gorštački seljački u grubiše, talijanski u sadija, laure, oštijera, mara i drugih, smiješno talijansko naklapanje u petrunjele i bokčila, latinski, ispravan ili makaronski, u pometa i u tripčeta, petrunjelina mješavina hrvatskog i nepravilnog toskansko-mletačkog, na njemački način izgovarani talijanski ugov i komična oponašačka varijanta pometova. stoga nije čudo da se našijenski značaj junaka baš

zato sto su u rimu toliko izrazito i na tako razne načine ističe, kad se, primjerice, suprotstavlja govor u komičnim situacijama što se temelje na talijanskonaškom kviprokvou (bokčilo i grubiša s oštijerima), kad stari gladni tovijernar susreče tripčeta („nije ti bez svoga“) koji ističe da je iz kotora, kad su sretni svi jer čuju „našijem jezikom govorit“ itd. u takvim situacijama, spontanu djeiovanju i govorenju, spominjanju rodnog kraja i mnogobrojnih njegovih predjela, ulica, okoliša, osoba, jela, običaja, poslovica, uzrečica, pjesmica, crkava, svetaca, zaklinjanja, poštapalica, u izvanredno izdiferenciranoj jezičnoj, leksičko-terminološkoj, profesionalnoj i drugoj individualizaciji, našijenci se odreduju kao tipovi i karakteriziraju kao ljudi od krvi i mesa, sa svojim podrijetlom, naravima i osobitostima. nisu oni papirnati proizvodi kao u mnogim plautovskim „eruditnim“ komedijama u italiji, gdje se junači istog ili raznih autora vrlo cesto medusobno razlikuju samo po generičnoj tipološkoj odnosno dramaturško) funkciji, a ne pamte se po subjektivno) i u prvom redu jezičnoj ocrtanosti. značajke se držičevih junaka, naprotiv, a to če reči stil našeg komediografa, mogu istraživati na bilo kojoj pojednosti tehnike kojom ih pjesnik, poput njegova negromanta u prologu, oživljuje kao prepoznatljiva biča, ponašanjem i govorom srasla s ulicama i trgovima na kojima ih je njegova močna mašta zatekla. [frano cale]

[frano cale]