Bitef

popravljač sveta

Schauspielhaus bochum • bohum • savezna republika nemačka • thomas bernhard: der Weltverbesserer • režija: claus peymann •scenografija i kostimi: karlernst herrmann • dramaturg predstave: Hermann beil • asistent režije: klaus andre • asistent scenografa: marion strohschein • asistent kostimografa: Stefanie geiger • suflerka: tarute eichhorn • inspicijent: freddy berger #šef scene: klaus speri • osvetljenje: egon jendrian/hans walkewicz • ton: dlter daneyko/helnz wolf • maske: baldo pazzaglia/sonja rodel • rekvizita: rainer peters/marie-luise krzistetzko • tehnički direktor: franz j. wielinski • učestvuju: bernhard minetti (popravljač sveta), edith heerdegen (supruga), martin schwab (rektor), wolfgang schwalm (dekan), joachim Juger (profesor), Sylvester Schmidt (gradonačelnik), franz xaver zach i rupert johannes seidl (nosači).

minetti u razgovoru zanat je znati, tako u razgovoru dolazimo na tomasa bernharda. zanat je možda nešto intuitivno, što sam otkrio zajedno sa klausom umom „popravljaču sveta“, gde, u stvari, treba da igram na tri mesta, a može se naučiti da se to zanatski razlikuje: kad lik govori iz osečanja i neposredno sebi, sa sobom, neopažen; kad razmišlja zato što poseduje saznanja, postavlja ova saznanja u prostor, i treče, kad, pritisnut situacijom, govori emotivno da bi nešto postigao u raspravi sa partnerom, refleksija ili spontani izraz, spoznaja kao misao, ono najindividualnije kao osečanje svet popravljača sveta, sad ne znam da li je ovo otkriče zanatsko, ali preneti ove ravni je zanat. ... za mene se u pozorištu ništa nije promenilo, u kvalitetu se ništa nije promenilo, u ciljevima, pravim ciljevima se ništa nije promenilo, u formatima, u punoči nadarenosti se za mene, tokom čitavog života, ništa nije promenilo. . . .ostvariti sebe. nikada nišam razmišljao o toj ideji, a i danas je još uvek smatram besmislenom. ja neču da ostvarim, da izradim sebe, več jedan lik, i njega hoču da objektivno prenesem puhlici, (minetti podskoči). ja neču ništa ja ostvarujem sebe u svom životu! a živim i na osnovu toga radim. ja imam obavezu da izradujem predmete! ne da ostvarujem sebe. to smatram takvom onanijom, onanisanjem. publika je moja žena. ostvariti sebe, pronači sebe. .. za mene je to izvinite gotovo blasfemično, to nije tako loše. mogu to i da razumem, čak ču rado razumeti da to za nekoga ima odredenu ulogu i da može biti korisno. ali kao princip? da za to bude potrebno pozorište, da za to bude potreban macbeth? kako da ostvarim sebe ako igram macbetha? . . . . . . pozorište kao terapija je besmislica, ali hteo bih da se unekoliko ogradim, kad je u pitanju nužda, svakako da imam razumevanja za nužde tih ljudi i ogradujem se da kažem da svaki čovek u nuždi treba da pomogne sebi onako kako misli da je pravo i da tada i drugi treba da mu pomognu. ali, mislim da je kao princip irelevantno za pozorište. pozorišni prostor je za mene strastveno, osnovno pitanje, hoču da kažem da su ranije postojali idealni pozorišni prostori, berlinsko državno pozorište bilo je tako idealno, moglo je da primi hiljadu ljudi, ali je bilo intimno, ove polivalentne dvorane su strašne, ali i genijalni arhitekta, kao scharonn, napravio je jedno grozno pozorište u wolfsburgu. feudalna, glatka svečanost, za mene su loša sva pozorišta koja rasipaju prostor, koja sa strane imaju još veoma mnogo prostora i gore isto toliko puno prostora, u novim zdanjima je citava prva galerija samo za tehniku, a tek druga za gledaoce. kako tu glumač da bude na sceni? koliko daleko dopire njegovo srce, koliko tu ima nepotrebnog prostora koji treba oživeti