Bitef

igrom? ja uopšte ne doprem do publike ako ona nije koncentrisana u prostoru. umetnost je autonomna, ali zar i u odnosu na moč? pomislimo na današnje diktature, na primer na čile. umetnost je nemočna naspram moči, a moč misli da umetnik, pesnik, slikar, muzičar, glumač, ide uz diaku, opasno, opasno, opasno po državu. te mogučnosti koje imam na osnovu svojih iskustava, svog života, svojih doživljaja, svoje mašte, kad vidim pred sobom materija!, uloge, upuštam se u te uloge. to spada u ono pronalaženje sebe o kome sam govorio. čovek može da nade sebe, jer kako se pronalaze drugi ljudi koji nisu glumci? možda kroz muziku. ali muzika je više osečanje. ili kroz književnost, kroz književnost čovek može da sazna nešto o ljudima. kao što kroz književnost mogu da doživim druge ljude, mogu i da pronadem sebe. naravno da sam i posmatrao život, posmatrao sam i to kako se ljudi ponašaju, kako se ponašaju životinje. ali mislim na pronalaženje sebe kroz sopstvenu aktivnost. . . ja moram da izradujem predmete, to treba da izradim, a koliko sam u nekom liku, to može da nagada ko hoče, to mene lično mnogo ne zanima kad imam lik. te moje tvorevine najednom nisu moje tvorevine, one se udaljuju od mene. postale su nezavisne, samostalne. mogu da im mahnem. mislim da je privrženost glumača odredenim shvatanjima drugorazredno, zato je za mene moja povezanost sa režijom izuzetno vredna, u redu. mogu neku ulogu da vidim na taj način, ali ako me režiser u toku pripreme uveri u neki drugi način, mogu da promislim i da se saglasim. naravno, mogu i da se ne saglasim, ali shvatanja, u stvari, uopšte nisu tako zanimljiva. ona moraju da budu u stanju da proizvedu život. opet se vračamo sasvim banalnoj temi „šta je to glumač“, on treba da prikazuje ljude. to se kaže glasno i iznutra, a to je i tačno i konačno: znači biti čovek koji prozire. peyman: nedavno smo na probi imali nekih problema; suflerka je rekla: „minetti je čovek očiju“, a ja sam čovek ušiju. na to je minetti rekao da bi se uvek odlučio za vid kad bi morao da bira. muziku nikad nije koristio na način na koji neki ljudi slušaju svoje ploče. s druge strane, ponekad kad govoriš zvuči kao muzika, muzika je i sumanuta logika, potpuna preciznost. publika mora biti savladana, po mogučstvu prevladana. to je protivnik, a ja ne mogu da budem dopadljiv, ova napetost je neizbežna, ali je i konstruktivna, napetost za stvaranje. ona uopšte ne podilazi publici; publika to i ne treba da primeti. veoma me raduje kad se publika ne smeje toliko poentama, ali mi pričinjava radost da izmamljujem smeh. cesto se davolski radujem torne da to ne ode predaleko. inače se činim sebi kao na televiziji, kao u

onim prostackim komedijama gde je sve usmereno samo na smeh, gde se samo smeje, tako da komad uopšte ne teče. ja sam u tome nemilosrdan: tok komada važniji je od poenti. ranije sam u tome bio još neumoljiviji; neke poente nišam hteo da igram, u meduvremenu sam to naučio. ali nišam dozvoiio da nadvladajo, imam taj odnos prema publici. moja pisma su sažeta, pokušavam da pišem sažeto i jasno, bez okolišanja. pokušavam i da igram bez okolišanja, čak i po cenu akcije, tu odgovaram na tvoje pitanje; hteo bih da smem da osečam kao publika, hoču da kažem da sam več ja sam idealna publika, neizmerno uživam, radujem se torne i žudim i radoznao sam, a ipak sam potpuno miran kad nešto uspe. imam dva pristupa: mogu da prosudim iznutra kako je napravljeno, ali to onda posmatram i radosno i kao poznavalac, ali to mogu da odstranim, mogu da to doživim i na potpuno izvoran način, to je izrazito shizofreno doživljavanje. peyman: možemo li da menjamo kroz igru? možemo li da pokrečemo procese? da, za pronalaženje sebe. mislim da je to dobra, korisna formulacija, vrednost jedne pozorišne večeri za čoveka koji je došao na predstavu da bi nešto video i doživeo upravo je u torne da natera tog čoveka na razmišljanje, iz toga proizlazi brechtova volja za menjanjem sveta pomoču pozorišta; razmislimo, da ali to ne ide tako brzo. to ne ide tako brzo, a skretanja sveta su tako strašna, hoču da kažem, ne znam kako je sa vama, ali ja sam i sam umešan u to i pošto smo govorili o Strahovima, dode mi da se isključim. . . i kad čovek koji mnogo radi mora da radi još i u slobodno vreme, kad takav čovek dode u pozorište, on dode oko pet puta godišnje, i to je več nešto. i šta se može očekivati od njega u vezi sa premenama, sa konsekventnošču? [iz razgovora bernharda minettija sa clausom peymanom i hermanom beilom; magazin theatertrefen, berlin 1981. str. 34-5]