Bitef

bilo iz istorije komunizma, bili smo opasani revolucionarnom retorikom i patetičnim doživljajima. pred nama je revolucionarna vlast raspinjala svog usprotivljenog proroka, dok je za našim ledima tekao razgovor medu umetničkim avangardistima iz dvadesetih godina: jednovremeno smo doživljavali samrtničke grčeve buržoazije i trijumfalne proglase sovjetske vlasti, progon odbeglog kažnjenika i ljupke prizore revolucionarne erotike, reditelj ljubiša ristič je svojom rukom posegnuo upravo u svaki kutak zbivanja i doslovno u svaki delie literarne podloge: tako nas je opčinio svojom vizijom da joj nismo mogli umači. začelo, bio je to nekakav totalni teatar: dogadao se sa svih strana istovremeno, bio je agresivan i ujedno čudesan, nije dopuštao povlačenje u refleksiju i napuštao je konvencije početka, vrhunca i raspleta. sve je sve vreme bilo „kao na dianu“, pripovest se tako reči stalno ponavljala (i na stranim jezicima), beskonačna i bezgranična u svojoj tragici i podjednako u svojoj strukturi: osim prikazanih, mogli bismo da uvrstimo i druge primere, odnosno priče, navodenje rističa kao autora predstave nesumnjivo je opravdano: bio je njen apsolutni gospodar. [dimitrij rupelj

di mitri] rupel]

o stvarima države i revolucije skelet za istorijsko-dokumentarnu montažu tekstova o oktobarskoj revoluciji, njenim uzrocima, unutarnjim sporovima, njenoj sudbini u doba staljinizma, o njenoj još živo] i problemski otvorenoj baštini različitih revolucionarnih ideologija, predstavljao je životni put revolucionara borisa davidoviča novskog, kao što ga je u svojoj izuzetnoj knjiži novela opisao danilo kiš. grobnica za borisa davidoviča, naime, svojim intelektualnim, sve vreme kontrolisanim i prečiščenim rukopisom radikalno postavlja pitanje o granicama između realnosti, njene istorijske dokumentacije i literarne fikcije, o mogučnostima integralne, autentične i individualne egzistencije u vreme velikih promena, kad preovladuju otudeni, nadlični interesi, boriš davidovič u službi revolucije gubi svoje lice. stalno menja imena, pojavljuje se na različitim mestima, obavlja različite zadatke, kreče se medu radnicima-štrajkačima i medu damama u petrogradskim salonima i, opet, medu socijalističkim intelektualcima u inostranstvu. a u vreme sveopštih progona i procesa, pod izmišljenom optužbom i paklenim mučiteljskim scenarijem, islednik fedukin ga ponovo uništi: iz njegovog života za ideju, iz njegovih delanja koja ostvaruju lik čoveka, on iskonstruiše sasvim drukčiju biografiju, iz ambivalentnih Mi lažnih fakata napravi drugi životni put, drugog čoveka koji če u očima mase i istorije ostati (ako uopšte ostane!) boriš davidovič; ali više ne inteligentni, hrabri i

opasni revolucionar, nego cinični i gramzivi agent imperijalizma i kapitalizma, ta sudbina koją na jezovit, naturalistički stvaran i istorijsko-ideološki način obnavlja poznatu misao „život je san“ mogla je da rističevoj predstavi da čvrsto, aktuelno i još uvek potresno jezgro. u prvom delu predstave glume! pripovedaju karakteristične odlomke iz kisove novele, mi gledaoci, uz upaljene sveče, sedimo nasred podruma smg-a i, da bismo u nišama izmedu svodova videli glumce, okrečemo se malim stolicama, pripovedanje teče premalo prirodno, spontano i stvarno pripovedački, s previse grešaka i zastajkivanja. taj isključivo informativni deo verovatno je potpuno suvišan, naodmet i samim glumcima. u drugom delu, medutim, tetarska maštovitost se bogato razgranava. ristič je svoju adaptaciju kisove novele izveo jednostavno, ali upečatljivo. pripovedačev faktografski opis je prikazivao striktno; posredni govor je pretakao u dijaloge, ponešto je naprosto izmislio. tako nastale situacije, odnosno prizore, dopunio je tekstovima avangardističkih manifesta, revolucionarnih teorija, dnevnika i literarnih odlomaka. pozorišno zbivanje odvijalo se u nišama pod svodovima, na svim stranama dvorane, u ritmičnim rezovima i smenama prizora koji su ponekad bili i simultani, a mi gledaoci smo, opkoljeni, bili prosto prisiljeni na živo interesovanje, bili smo nekako „u središtu istorije“. koga to ne zanima o čemu su razgovarali takozvani akteri revolucije uz čaj i marmeladu, kako su neke velike odluke skovane u nekoj privatnoj sobici, šta su izveštavale idejno protivničke radio-stanice ... a sve to je pretkano slikama nekakvog mučeničkog puta borisa davidoviča između znaka rodenja u ledu i znaka smrti u vatri: pevanje pravoslavnih pesama, jevrejski obredi, usrdna mati, zatim mondenstvo, bljutavost, senzacionalizam, dekadencija u petrogradkim salonima, odakle je odlazio na diverzantske akcije, obed u bazelskom salonu i jezoviti prizori duhovne torture koji mu s čela skfdaju obeleženost ervenom petokrakom zvezdom. . . eksponirani su grupni prizori iz revolucionarnog katekizma m. bakunjina („revolucionar, to je zarobljenik“) i rezolucija zajedničkog zasedanja posada prve i druge eskadre baltičke flote iz 1927. (za ukidanje boljševičke diktature, za različite slobode) krvavi sukobi iz otadžbinskog rata, predstava govori i o mnogim drugim stvarima, na primer o erotici u doba revolucionarnih društvenih promena.

[marko juvan]