Bitef

su ličnosti nemočne da upravljaju same sobom, več su prepuštene anarhičnim i istovremeno harmoničnim snagama koje možemo nazvati prirodom. kroz fantastičnu i smešnu komediju teče reka dionisijske energije, pa je naša prva briga bila da taj element istaknemo. nas nije ovaj tekst privukao svojim intelektualnim i literarnim kvalitetima, nego smo ga izabrali kao mogučnost da stvorimo senzualno slavljenje ljubavi, prirode i teatralnosti, kao što smo se služili genetom i wildeom u predstavama „flowers“ i „salomé“, tako smo se ovde posluži li šekspirom bez ikakve griže savesti da bismo podstakli naše apetite i maštu. želeli smo da tu komediju gledamo očima deteta, da ispričamo sadržaj kao što se priča večernja bajka u kojoj vladaju nepoznate sile a lirika i strah nemaju granica, medutim, kad je reč o stilu, bili smo za krajnje prirodnu naivnost, kao što je ona kod „radnika“ u njihovem pozorišnom poduhvatu u šekspirovoj komediji, ali sa uticajima holivuda (naročito diznilenda), elizabetijanskog pozorišta, mešajuči naivno te stilove i periode kao što se to čini u skolastičkoj komediji ili cirkusu, delimično zbog potrebe, a delimično iz zadovoljstva da se maskiramo, koristili smo kontraste i kontinuiranost šekspirovskog pozorišta (aristokrat, seljak, biča iz bajke), pribegavajuči dvostrukim ili trostrukim ulogama, pa smo pokazali različite psihološke aspekte jedne iste glumačke ličnosti, naročito smo podvukli element bajke, jer se u carstvu vila budę i simbolizuju snage nesvesnog: čarobnjaštvo puka, davolka, u stvari je mašta samog . . . umetnika, inspirišuči se naročito fantastičnim ertežima slikara, kao što su: richard dadd, patton, blake i fuseli, zamislili smo vile kao infantilna i prkosna stvorenja, a istovremeno d i o ni s i j s k i erotična, folklor bajke kome se šekspir obratio nije bio ninnalo dekorativan, nego pre kao element prihvačen kao psihološka realnost, želeli smo da se poveruje u vile ali i da ih prikažemo u tradicionalnim okvirima i klišeima šekspirovih dela, naročito u viktorijansko) epohi: zato se u svim nivoima naše verzije uzajamno pojavljuju parodija i ozbiljnost. šekspir je kroz njemu svojstvenu poetičnost oživeo začarani svet; i mi smo se trudili da ostvarimo sličnu začaranost cula svim sredstvima koja su nam bila na raspolaganju, i to ne samo pesmom, igrom i spektaklom nego naročito bogatom muzikom i projekcijama, več od prvih, još neiskristalisanih ideja o karakteru trupe, lindsay kemp i ja smo mislili na projekcije kao vrlo bitne elemente kojima bi trebalo da predstavimo snage prirode i natprirodnog, pa smo bili neobično srečni što smo dugo mogli da saradujemo sa mojim bratom richardom haughtonom koji je imao iskustva kako sa filmom tako i sa našom trupom, isti slučaj je bio i sa Carlosom miranda, dragim prjateljom i dugogodišnjim saradnikom, koji je komponovao odličnu muziku za dva baleta lindsaya kempa -„ballet

rambert“, kojim smo dugo mogli razvijati naše ideje 0 muzičkom kolažu, naš davnašni san mogli smo da ostvarimo tek u toku ova tri letnja meseca u italiji; pripremajuči ovaj komad probe smo održavali na ulici, po uglovima, po kučama, po hotelskim tavanima, u autobusima, na plažama, dok smo putovali iz grada u grad sa komadima „flowers“ i „punch and judy“. povremeno smo imali sreču da četiri ili pet dana uzastopno koristimo teatro metastasio u pratu ìli divno pozorište teatro olimpico u sabioneti. takode smo proveii nezaboravnu sedmicu u vili passalaqua na jezeru komo, medu čarobnim vodoskocima, orijentalnim nameštajem, sa utvarama - mesecom, maglom i nevremenom. zbog toga ostajemo dužnici g-di suise bassano i evropskem pozorišnom centru u komu. treba naglasiti da je realizacija ove predstave bila mogučna zahvaljujud velikem entuzijazmu, plemenitosti i poverenju koje je pokazao teatro eliseo i njegovo osoblje, a naročito romolo valli, koji se prihvatio da našu trupu vodi po italiji. zahvaljujuči eliseu i pozorištu metastasio iz prata, kao i saradnji sa juliom alvarezom, uspeli smo da u italiji damo ono što nismo mogli u engleskoj. . . da finansiramo novu stvar, zbog toga zahvaljujemo i nadamo se da če „san“ koji sanjamo moči zavesti i publiku, tako da i sama počne sa nama da sanja u torn lavirintu ljubavi 1 da kaže kao puk (maliciozno i ljubazno se smešeči): . . .„gospodo, ovi smrtnici su zaista ludi!“

[david haughton]