Bitef

a) úvod u realni prostor - psihijatrijska klinika, susret dvojice alijeniranih: pesnika Ivana Bezdomnog s bezimenim Majstorom i evokacija Margarete; b) karusel oživotvorenja kóji kulminira mučenjem Majstora identifikovanog s junákom njegovog romana lutajučim filosofom Ješuom Ha-Nozrijem; c) agonija Majstora u kojoj fantazme njegovih halucinacija projektujú Margarétu u demonijačkom prostoru, kako bi sklopila ugovor kóji on, Majstor, nije imao snage da potpiše, (Reč je o jednom sistemu inverzivnih značenja kóji Euridiku bacajú u pakao, u traganju za Orfejem.) Predstava se završava preuzimanjem velikodušne ideje, visoke humanistické vrednosti, Majstorovog dela od strane njegovog učeníka Ivana. Dva istorijska piana (Moskva 1930. i lerusalim 30. godine) prožimaju se zajedničkim značenjima kojima dominira ideja pilalizma, oportunizmu, kóji, jednom neodobren, u datom trenutku môže potkopati ispunjenje najčasnijih ideala čovečanstva. Predstava je koncipirana na sistemu paralelnih ogledala, a svaka ličnost (izuzimajuči salaničku grupu i Margarétu) povezuje jedan plan (savremeni) sa drugim (istorijskim, biblijskim). Ključna scena koju smo preuzeli.

književni krúžok kod Satane, stavlja na diskusiju ne samo istorijsku ternu o ranjivosti rukopisa, koliko je ranjiv njegov tvorac, več i angažovanost pisca u aktuelnosti svog vremena, dužnost bez koje njegova vrednost istorijskog ne dostiže svoju istinsku dimenziju. Cätälina Buzoianu

Jedan literárni motiv: »Izvrnuti svet« Onaj ko je pročitao roman sovjetskog pisca Mihaila Bulgakova (1891 1940) Majstor i Margareta ima osećanje izlaska. tako blistavog, iz jednog lavirinta u kome su svi reperì bili uništeni. Kikot raspusnog smeha iz beskrajne farse jednog od stubova nosáča romaneskne intrige munjevito je prekinut ozbiljnim unošenjem jednog drugog nivoa zapieta, zasnovanog na situacíjama večno humanim. Pisac kóji je učestvovao u svim pokrenutim književnim revolucijama ruske avangarde, kbji je poznavao sve moguée literárne eksperimentalne tipove do tada, išao je prema remek-delu, bolestan i slep, prema románu kóji če mu doneti jedino posthumnu slávu, jer je bio završen ne-

posredno pre njegove smrti. Sta sve nije pokušavao da napise Mihail Bulgakov do svoje smrti? Njegove rane drame (Brača Turbin, Sinovi srednjeg hrala) još nikoga ne šokiraju, ah kasnije (Zojkin staň i Dani Turbinih) doživljavaju prekide proba, a druge još dugo nisu ugledale svetlost pozornice. Mihail Bulgakov nije bio pogodan pisac nikome, pogotovu u vreme u kojem je otkrivanje nekih osnovnih istina mogio da se zavŕši i tragičnim epilógom, kao što se i dogodilo sa Osipom Mandeljštamom i sa tolikim drugim. Autor kóji ostvaruje Pozorišni roman (1937) ali ga ne dovršava, kóji je dramatizovao Don Kihota (1938) učeči režiju kod velikog Stanislavskog, ne deleči sa njim uvek stil interpretacije, bio je totálni umetnik. Opštepoznatost Mihaila Bulgakova u svetu proizlazi iz kasnog upoznavanja s njegovim glavnim ostvarenjima. Pozorišni roman je objavljen u Novom Miru 1965. godine, pošle čega je započelo njegovo prevodenje na mnoge jezike. Istinsko posvečenje u svetu ovog pisca usledilo je pošle objavljivanja romana Majstor i Margarétu u časopisu Moskva, 1966-1967. godine, što je izazvalo čitavu buru prevodenja na svim meridijanima Zemljine kugle. Na rumunskom jeziku ovo remek-delo próze Mihaila Bulgakova objav-

Ijeno je integralno 1970. godine. Kad sam prvi put završio čitanje ovog romana, pomišljao sam na Fausta, slavno Geteovo delo, i kroz izvesno parodijsko distanciranje sovjetskog pisca od pesnika iz Vajmara, dolazilo mi je da kážem: U trečoj deceniji našeg veka, Mefisto se šeta Evropom, obuzet ponosom bez kraja, pomalo smrknut zbog neznátne tuge. Ugovor kóji zeli da zaključi sa čovekom kóji žudi za životom, životom autentičnim i kóji ne podrazumeva davola što odlučnim trenucima kazuje da se zaustave, nije vise moglie, s obzirom na to da se taj veliki dogadaj vec zbio, a Čovek angažovan u toj velikoj avanturi nestao je. Kako je Mihail Bulgakov morao dobro poznavati aporično stanje savrernenog čoveka, nepopustljivog pred izuzetnom činjenicom, pred čudom, izolovanog u njegovim smešnim navikama, zakriljenog korisnom mäskom časnosti. Ono što su Niče i Dostojevski pre mnogo vremena rekli o smrti Boga ponavlja se sada u drugom kontekstu, kad čovek sa ulice, mudrac ili sasvim običan čovek, sa istom uver'enošču objavljuje smrt Satane. Kopile od velikog mitološkog oca, osloboden straba od davolove kázne, savremeni čovek je trebalo da stvorí jedan drugi moral za sebe, drug! sistem vrednosti, u čijoj funkciji bi mogao sám da odlučuje o dobru i zlu.