Bitef

Heliogabal Bataillevo delo Moja majka, Artaudov Heliogabal, dve price, dva doba, jedna osnovna paralela: dvosmisleno, mučno i deformisano postoj anj e ličnosti žene, májke. Odnos kóji vezuje sinove za njihove májke, muškarce za žene, jeste saučesništvo; neizbežna veža, pa zato pogubna i tragična. Neizbežno je samo ono što je apsolutno, na način kako žena živi u ova dva teksta, i to je apsolutno. Za Artauda, Đulije koje su Heliogabala uznele u visine i dovele ga do smrti, nisu ništa drugo nego naslednice tipskih boginja, kod kojih su pojmoví muškog i ženskog prestali da budu kontradiktorni da bi postali jedno, to jest apstraktni i večni princíp. To božansko jedinstvo i identitet prenesení su preko njih u totalitami projekat Heliogabala. Za Bataillevog protagonistu Pietra, otkriče seksa i greha, otkriče sramotnog života májke, njene razbludnosti, njene degradacije, predstavljaju otkriče vrtloga beskraja, pred kojim

više ne postoji bilo kakva mogućnost procene i prihvatanja svakodnevice: / tragajuči za Bogom želeo sam da utonem i da se pokrijem blatom da ne bih bio manje nedostojan svoje májke. Bestidne scene na foto grafiji dobijaié su u mojim očima pun sjaj i veličinu bez kojih je život lišen uzvisenosti i ne môže se odrediti ni sunce ni smrt. To je saučesništvo koje u oba teksta vodí ka jednom projektu: projektu kraljevskog dostojanstva kod Heliogabala, jednog čudnog seníimentalnog vaspitanja u obrnutom srnislu u liku moje májke. Pokretači i nadahnuča tih projekata su žene, májke; i ove dve storije pripovedaju o laganom, sudbinskom odvijanju i ostvarivanju tih ženskih htenja. Posto je poistovečena sa božanstvom, žena se pretvára u obavezni element i tako, onima kóji su uključeni u ovo ostvarivanje apsolutnog, uklanja svaku mogučnost za slobodu akcije. Prvo Đulija Domna, a zatim Đulija Soemija kuju závere, prostituišu se, čine inceste nad telima svojih übijenih sinova, samo da bi ostvarile svoju želju za vlašču, ftošene onom kosraičkom snagom koja u njima, boginjama, živi, u kojoj više ne postoji razlika izmedu dobra i zla, izmedu okrutnosti i Ijubavi. Moč koju je Heliogabal dosegao jeste istorijska stvarnost njihove bo-

žanstvenosti. I Batailleva junakinja Elena je u potrazi za tim identitetom, za tom božanstvenošču, za trenutkom potpunog uživanja u kóji če zauvek utopili svoj nemir. Trenutak potpunog uživanja môže se dostiči samo delirijumom i u taj delirijum srlja Pietro, gonjen, omámIjen, obrvan igrama, očajem, predstavama svoje májke koja je odlúčila da uvuče sina u ostvarivanje potpune sreče. Sada je vec očigledno, i, ostavimo na stranu takozvanu profesionalnost: za onoga ko želi da se igra pozorišta ili, recimo to sa više ozbiljnosti, da eksperimentiše, pozornica predstavlja prepreku. Eno je tamo, standardnih dimenzija, sa manje ili više širokom ali uvek istom rampom, sa manje ili više modernim ali uvek sličnim scénskim kanapima i mašinerijama, uvek možeš da je malčice produžiš napred, Ali, dalje od toga se ne môže. Uvek ima, odnosno nemá, četvrtog žida. Ja verujem da je Perliniju upravo potrebna garaža, i, trebalo bi da je nademo veliku kao vojni poligon i visoku kao engleski paviljoni, sa Hortinim gvozdenim konstrukcijama, i u liberty i u decò stilu, a koja ne bi imala sigurnu i neprijateljsku odbojnőst pozornice. I samo tu bi on mogao da proba i proba, i izmišlja svakog novog dana jednog Heliogabala. Jer bi mu se samo tu omogučilo da

nikada (kážem nikada izuzev nekih slučajnih citata) ne bude vezan za tekst Artaudovog Heliogabala, onako kako ga je Artaud napisao, vec da stvorí jednog pitomog, ličnijeg, intimnpg Perlinijevog Heliogabala, koji ée, u stvari, pripadali Artaudu više nego bilo kóji drugi. I biče to jedan Heliogabal, koj i nemá nikakve veže sa tunikama i slonovima, i pretorijancima, i dvorskim zaverama, ali veoma mnogo sa sečanjem, kao što je to bilo kod Roussela. Naviknuti smo da na Heliogabala gledamo kao na jedan veliki zlatni uzburkani, danuncijevski, debisijevski, hismanijevski testament nekog ezoterika, možda nekog grafomana, možda nekog ludaka. Tu se vraca drugo, veoma jako, osnovno jezgro jednog romana kóji nije roman, eseja kóji nije esej, jedne duge i múčne analitičke seanse: domača, sitnoburžujska dimenzija, dimenzija jedne francuske kuče (jedne rímske kuče, zašto?), s radnom sobom i knjigama preminulog oca, uz izazivanje devojaka. Tu se vraca i istorija radanja homoseksualnosti (ili hermafroditizma) po diktátu jedne okrutne májke koja u sebi gaji nimalo cársku pohotIjivost, sa mnogo svega, sa mnogo cvetnih tapeta. U toj kuči, ogromnih prostorija, samo se u sečanju dugo, ponovo odvija, ritual između mrtvačkih sanduka i razmeštanja porodičnih portreta, sporih sedeljki uz belo