Bitef

deceniju. Ergo: iz osećanja sadašnjosti ne proističe strategija blochovske utopije, več strši utopija utopije. Orijentaciju je olakšalo to što je uprkos protestu mašte pred našim očima ponovo nacrtana sociografski inspirisana mapa velike konsolidacije, Weiss je skoro več spontanim čulno-scenskim govorom oživeo artaudovske zahteve, naime da žrtve koje gore na lomači dajú znak preko plameňová, ali ova metafora, u odnosu na danas, postala je ogoljena: u pokretu zaustavljena u i grču ukočena tela u praznom prostotu raspolažu snažnijom čulnom očiglednošču. Dvojna, konfrontirana vremenska ravan Marat/Sadea, dakle, pretpostavlj a uporedivanje različitih perioda kasnije istorije, uyek s drugačijim značenjem, te paralele imače uvek drugačiju konfiguraciju, nije reč o njihovoj jednostavnoj multiplikaciji, več one stvaraju lanac značenja i upravo je taj lanac pokušao da rekonstruiše János Ács, mladi reditelj kapošvárske predstave. Marat/Sade je diskurs o revoluciji, isprekidan s vremena na vreme serij ama nasilja i pobuna. Godine 1908. u šarentonskom závodu za duševne bolesti markíz de Sade piše i, sa štióenicima zavoda, uvežbava komád o poslednjim danima Jeana Paula Marata, o atentátu Charlotte Corday. Predstavu je video i upravnik zavoda Coulmier, kóji vodi računa da de Sadeov komád. bude izveden u konsolidadonom duhu napoleonovskih vremena. Konflikti se razvijaju na nekoliko ravni, na više nivoa, preplićući se međusobno i time jačajuči jedan drugog: polemika između Marata i de Sadea о revoluciji stalna napetost između štićenika zavoda i upravnika, što je zapravo dramska pripovest о nasilju, latentní sukob izmedu de Sadea i upravnika, koji izbacuje na površinu pitanje sloboda i, konačno, protivrećna pojava pokušaja prodora iz okvira predstave koja postavlja pitanja shvatanja umetnosti, odnosno sudbine umetnosti. U režiji Jánosa Ácsa, umobolja i klinička sredina postaju drugorazredni, ali time dobija na snazi dramaturška funkdja protivrečnosti revoludje, nasilja, slobode i umetnosti. Pacijenti stúpajú na scenu jedan po jedan, promišljeno i svesno. Usporení ritam priprema nagoveštava svesno promišljenu situaciju punu opasnosti. Kostimografija Györgyi Szakács lišena je znakovnog sistema koji bi ukazivao na ritualnost; protagonisti su opremljeni sociografskom preciznošču, prema današnjim kriterijumima. Upravnik (Árpád Csernák) nosi naočare, pojavljuje se u konfekdjskom odelu, drži političke govore. Nisu to gromki, samodopadljivi govori, več više oprezni, diskrétni, kao da žele da oslave utisak skromnosti. Ulogu Izvikivača igra jedan sasvim mlad gluraac. On nema harlekinski ko-

stini, niti mu kapu ukrašavaju zvončiči i fliteri - on stupa na scénu u ležérnom balon-mantilu, pojava mu je krhka, intonacija govora lirska, čitav njegov nastúp dobija intelektuálnu autu - on je ona shelleyevska šenka koja iz budúcnosti zasenjuje sadašnjicu. I markíz de Sade (Tamás Jordán) izgleda dosta mladi nego što je to Weiss naznačio. U videnju Jánosa Ácsa on pripada generacijì Marata. Cesto tone u duboko ćutanje. Tada, kao da i nije prisutan na sceni. Svoju istinu prema Maratu brani übedljivo, ali propračeno s izvesnom rezignacijom. Marat (Andor Lukáts) dokazuje svoj stav logikom dela, svoje socijalno osečanje problema preobražava u politiku, ali u njemu se već ohladila fanatična strast. Iz sjajno izvedene rasprave dvojice glumaca se ispostavlja da se ne bore jedan protiv drago g; dijalog je samo platónska forma dosezanja suštine revolucije. Veoma profinjenom igrom sugerišu da tragaju za izgubljenom suštinom, obojica igraju svoje uloge u elegičnom tonu evokacije. Analiziraju ono čega nemá, traže u sebi ono što nedostaje ili što je nedostajalo. Scena, scenografija, kostimi, rediteljska postavka više pobuduju osečanje jednog sivog rezervata, istražuju i analiziraju metodologiju duhovnog preodgajanja nego faktografiju mehanizma jednog zavoda za duševne bolesti. Bolničari napola liče na vojnike a napola na lumpenproletere, a oni uglavnom ravnodušno obavljaju svoje funkcije. Zajedno s upravnikom predstavljaju onaj tabor kóji više ne veruje nego samo funkcioniše. Predstavnici konsolidacije, vlast, ne veruje više ni u sebe same, пета jasne ciljeve, ovaj sloj je, zapravo, u agoniji. To značenje podvlače i uloge Charlotte Corday (Judit Pogány) i žirondističkog poslanika Duppereta (Zoltán Bezerédy). Ovaj poslednji revnosno ponavlja revolucionarne fráze, infantiino izigrava humanistu, hteo bi da bude predstavnik umerenog, zdravog razuma, ali iz njega naj više izbija gubitak duhovne ravnoteže. Pacijent kóji izbacuje najtrezvenije parole jeste jediní šizofrenični lik u predstaví. Charlotte Corday, koja se vidno razlikuje po kostimu od ostalih protagonista, obučena je u laku belu haljinu, koja u celini odgovara njenom glumačkom zadatku: otelotvorenju lažnog, slatkog sna. Judit Pogány übedljivo ostvaruje fantazmagorijama zanesenú Charlottu, koja se nalazi izraedu politike i kiča. Okružena Je dekadentnom atmosféram konsolidacije napoleonovskog razdoblja. U tom svetu jedino pacijenti duševne bolnice čine elementárnu snagu, oni su u ovoj fabrici snova još u stanju da se sečaju, pa zato i da se nadajú. U istoj rediteljskoj interpretaciji se dešava i preformulacija „dvoboja“ de Sadea i Marata. Marat je političar, de

Sade je umetnik. János Ács ne razdvaja to dvoje, nego ih sučeljava. Rasprava se vodi o, čini se, nemogučem sjedinjavanju dve kategorije. Ova predstava ne samo da deli pravdu već uvođenjem novih odlomaka tekstova ukazuje i na nužno naličje političkog mišljenja. Marat u jednom trenutku negira pravo postoj anj a slobode štampe, jer slobodan môže biti samo onaj ko slúži interesima revolucije. Ács veoma umno izlaže tokom predstave sve one opasnosti koje ugrožavaju i revolucionarnu politiku, ukoliko ona želi da ostane samo politika. S druge strane, de Sade u ovoj predstaví ne razmišlja toliko o besciljnosti revolucije koliko o njenim nedokučivim bogatstvima. On traga za sveobuhvatnim, bogatim Erosom revolucije, čak i kad ga put kojim je krenuo neminovno osuduje na veliku samoču. Ali János Ács postavlja i paradoks de Sadeovog razmišljanja jednim sjajnim rediteljskim simbolora - vodom. Voda je najveći neprijatelj pacijenata, ona lije s tavanice, bolničari kofama polivaju pacijente po glavi, a ponekad pacijenti, kao na primer de Sade, sami sebe rashladuju. Kad atmosfera dostigne vrhunac, stúpajú u dejstvo šmrkovi. Mrzim prírodu, hoču da je pobedim, da je pobedim njenim vlastitim oružjem, da je sateram u vlastitu stupicu, káže de Sade. Agresivno prisustvo vode, medutim, dovodí u sumnju mističnu de Sadeovu koncepciju prírode koja postoji radi sebe. I voda je politika, môže de Sade da nauči u ovoj predstaví. Jer voda je mitološki element prírode i de Sade je mogao u ovoj predstaví da iskusi prepolitizaciju mitologije. Ne dozvolite da vas prevare kad uguše vašu revoluciju i kad vam ponavIjaju da je sada situacija bolja, uzvikuje Marat u jednoj sceni, a de Sade dodaje: Ne smetnite s urna samospoznaju, prevratničku fantaziju, revoluciju po meri života, senzualni radikalizam i to da se sloboda ne môže ograničavati prosto političkim sredstvima. Ács ne progovara samo o istoriji i ne samo o sadašnjosti vec i o budúcnosti. Ansambl igra uskladeno, u jedinstvenom duhovnom usijanju, i stoga ova polemička scenska energija obavezno skreče našu pažnju na sliku budúcnosti. U masovnim i koreografskim scenama, kao i u songovima dominira revolucionarni zanos. Crvena muslinska marama ide iz ruke u ruku čak i kada nije na sceni. Siika revolucije se udružuje s radikalnim senzibilitetom. To je sjajno izraženo u sceni de Sadeovog bičevanja. Ács u ovoj siici savršeno izražava molitvu za potpunost revolucije. U vatri dijaloga de Sade baca na Matala limenu kadu. Marat se stropoštava na daske, s obe ruke pridržava polovinu kade. De Sade i sam pada na kadom poklopljenog Marata i moli Charlottu Corday da ga bičuje. De-

vojka zapliće jedan čaršav, natapa ga vodom i počinje da bičuje de Sadea. Udarce ossea de Sade, ali i Marat. Uspostavlja se neobičan napon izrneđu dvä muškarca, de Sade u meduvremenu izgovara svoju veličanstvenu repliku, naznačavajući već izloženi misaoni krug. Devojka bičuje de Sadea u sve večoj ekstazi, a on svoj govor drži sa sve vise patosa. Marat je do kraja podreden, u ovoj situaciji izranja siika zajedničke sudbine: oni se koprcaju u istoj mreži. Tom slikom efektno se dočarava refleksija Herberta Marcusea o Delacroixovoj poznatoj siici. Zastavu revolucije nosí žena - piše Marcuse - i ona vodi národ na barikáde. Ne nosi uniformu, gnidi su joj obnažené, na njenom lieu nemá ni traga nasilja, ali u ruci drži pušku, jer za ukidanje nasilja tek treba da se izbori. I scenskom slikom János Ács dočarava snažan susret, sučeljavanje Politike, Erosa, Nasilja i Slobode. Predstava Marat/Sade pozorišta iz Kapošvara pre svega je srednje-istočnoevropska misa o revoluciji, za revoluciju. Na kraju predstave, pošle opšteg haosa, protagonisti padajú na daske. Nasilje je privremeno bilo jače od njih. Na sceni ostaje Izvikivač, pred njegovim nogama leže nepomična tela. On drži u ruci kamen izvaden iz kaldrme, kao da se gleda oči u oči s nemogučim. Jecanje trese njegova ramena. Vec je intonirana suprotnom mužíčkom melodijom ironisana Napoleonova pesma: Živimo druga vremena, okolnosti su sasvim dmgačije, nemá tlačitelja, nemá pádová stupili smo na staze izgradnje, imamo hleba i uglja za zimu. Izvikivač stoji plačúci medu protagonistima oborením na zemlju, grčevito steže u ruci kamen iz uličné kaldrme, simbol svog poniženog idealizma. János Ács tada naprasno otkriva identitet Izvikivača, Pred nama stoji krhka budučnost. Oplakuje revoluciju, sve revolucije svetske istorije: oplakuje izgubljenu veru, - piše o ovoj siici András Pályi, mađarski tumač ove predstave. Ali on oplakuje revoluciju tako - dodajemo - što nas navodi da shvatimo i to da nismo videli drámu sa tezom o kraju revolucije, to jest baš u toj siici se krije ona vec pomenuta shelleyevska tragična revolucionarnost. U tom smislu madarska predstava Marat/Sade Jánoša Ácsa veoma je sličriä predstaví Misa u A-molu jugoslovenskog reditelja Ljubiše Rističa. Obojica su na aktuelan način pristúpili Ártaudu i Brechtu - onako kako bi ih danas citala Rosa Luxemburg. □ László Végei