Bitef

Retro-produkcija Gledaliśća Sester Scipin Nasice je doloćena s śtiriletno akcijsko in programsko organizacijo, ki obsega zunanji, manifestativni in notranji, kreativni del. Zunanji del, manifestacije obnove in egzorcizma. obsega akcije POJAVLJANJA, VSTAJENJA in SAMOUNIČENJA, POJAVLJANJE, ki ima funkcijo śirjenja idej, se je prićelo 30. oktobra 1983. s prvim SESTERSKIM PISMOM. Тгаја štiri leta. Akcija VSTAJENJA se bo (se je) izvršila 15. septembra 1984. Akcija samounićenja pa pomeni konec delovanja Gledaliśća Sester Scipion Nasice, ki bo leta 1987. dokumentirano v PISMU SAMOUNIČENJA. Notranji, kreativni del se deli v tri faze. Prva faza - ILEGALA - se zakljućuje z letom 1984. Druga faza EGZORCIJ se začenja v januarju 1985 in traja do decembra 1985. Tretja faza - RETRO-KLASIKA se začenja v januarju 1986 in traja do oktobra 1987.

U svojim retro-kreacijama Gledaliśće Sester Scipion Nasice uspostavlja sakralnu poetiku kao neiscrpan izvor surovosti, koja prośiruje i produbljuje uvid u dvojstvo nužnosti. Retro-produkcija Gledališča Sester Scipion Nasice odredena je četverogodiśnjom akcijskom i programskom orijentacijom, koja ukljućuje spoljni, manifestacioni, i unutraśnji, kreativni deo. Spoljni deo, manifestacije obnove i egzorcizma sadrži akcije POJAVE, VASKRSENJA i SAMOUNIŠTENJA. POJAVA, koja ima za funkciju śirenje ideja, otpoćela je 30. oktobra 1983. prvim SESTERSKIM PISMOM, Traje ćetri godine. Akcija VASKRSENJA izvršiće Se (izvršila se) 15. septerabra 1984. Akcija SAMOUNIŠTENJA, pak, označava kraj delof'anja Gledaliśća Sester Scipion Nasice, koji će 1987, godine biti dokumentovan u PISMU SAMOUNIŠTENJA.

Unutrašnji, kreativni deo, podeljen je u tri faze. Prva faza - ILEGALA - završava se s 1984. godinom. Druga faza - EGZORCIJ - počinje u januaru 1985. i traje do decembra 1985. Treća faza - RETRO-KLASIKA poćinje u januaru 1986 i traje do oktobra 1987.

POTREBNO JE RASKRINKATI SLEPILO RAZCEPOV NA TRADICIJE IN RETROGARDE, NA MESTNA, NARODNA, POLITIČNA GLEDALIŠCA TER PEKARNE IN GLEJE, SIMULIRANI RAZCEPI NISO POVZROÖLI LOČITVE, TEMVEČ ZAVEZO V NENEHNO ANTIAGITIRANJE ZNOTRAJ SISTEMOV, KI NISO POSVEČENI RESNICI TEMVEČ DOKTRINI. DOKTRINA IZKORIŠČA RESNICI ZA FORMALIZIRANO OB-

RAMBO SVOJIH POSTOPKOV IN TAKO ŠE POVDARJA' SVOJÜ ODSOTNOST. ODSOTNOST RESNICE POVZROČA PARANOICNO PRODUKCIJO VIDEZOV IN ANTIVIDEZOV, KI TAKO POSTANEJO EDINA DEMOKRACIJA. TRADICIJO IN RETROGARDO JE TREBA VEZATI V HISTERIJI NJUNE USTVARJALNE DILEME, V KRČU NEZMOŻNOSTI PRILAGAJANJA RESNICE VIDEZU IN VIDEZA RESNICE CILJ TRADICIJE IN RETROGARDE JE UMETNOST. RETRO-ZDRUŽIREV BOJEVNISTVA RETROGARDE IN UGLAŠENOSTI TRADICIJE JE POTENCJAŁ RETRO-KLASIKE.

Riba je umrla na sceni Najprije se na razlićitim adresama pojavio Ijubičasti fanzin. ozakonjeni naćin komunikacije na ljubljanskoj alternativnoj sceni. Tajanstvenost

provenijencije tog listića sofisticirane Ijepote je pravi pečat na koricama. Bila je to prva o postojanju Gledališča Sestara Scipiona Nasice i objava njegovih osnovnih načela. Uslijedio je, također epistolarno, poziv da se prisustvuje »retrogardističkom dogadaju«. U pozivu je, uz nekoliko ponovIjenih pravila-principa upućenih sa: stvaralačkim uvjerenjem, ozbiljnošću i punom odgovornošću, bilo naznačeno u minutu točno vrijeme (recimo 21 sat, 49 minuta, i mjesto na kojemu pozvane očekuje veza u odori. „Svećenik“ je pridošlima šutke tutnuo u ruku novi letak sa daljnim saopćenjima i upozorenjem da se dogadaj odvija u, takoreči ilegalnim uvjetima, te zahtjevom za primjerenim ponašanjem. Slijedeća veza, oficir JNA, očekivao je sudionike već započetog rituala u mračnoj veži jedne višestambene zgrade »neorealističkog« ugođaja i slao na treći kat lijevo. Tu ih je dočekao posljednji vodič u trijadi (religija, država, umjetnost?), nazovimo je balerina, ili princeza koja je nijemo, kao u bajci, upućivala na kazališnu predstavu u susjednoj prostoriji. Tek se je ovdje tridesetak pojedinaëno pristiglih uz-

vanica počelo međusobno prepoznavat; bili su tu poznati jugoslavenski režisersko-koreografski bračni par, jedan lajbahovac, zatim intendant Slovenskog narodnog gledališća, pa supruga poznatog slovenskog filozofa, te voditelji dramskog programa Cankarjevog doma... Na poprištu undergroundu našla se slovenska kulturna elita, a paradoks je pojačan kad se kasnije u jednom časopisnom izvešću dalo pročitati da Sestre upravo te Ijude (sve same bivše »avangardiste«) bombastično optužuju za uništenje slovenskog teatra (Mladinsko gledališče treba zatvoriti, čak porušiti; Ristić nęka ostanę u Australiji!) ' Slijed događaja mogao bi zadrte Ijubitelje kazaliśta podsjetiti na već pomalo zaboravljenu grupu Pupilija Ferkeverk, koja je prije petnaestak godina u sličnoj neizvjesnosti izvodila svoj organizirani happening s klanjem kokoši i kupanjem u kadi dvoje lijepih mladih Ijudi. Kokošku i kupače uslikali su tada svi fotografi koji su držali do sebe, a kritičari-početnici raspisali su se o predstavi uglavnom neprimjerenom terminologijom (kad je riječ o revolucionarnim događajima kroničar se uvijek iznova izlaže toj opasnosti). No, to nije jedini raz-

log što je danas vrlo teško ustanoviti o ćemu se zapravo radilo; istina je da nitko živ nije toćno ni znao o ćemu se radi (osim o preklanoj kokosi i kupanju) i da taj dogadaj danas mało tko dovodi u vezu s etabliranim tipom vaninstitucionalnog kazaliśta i desetogodišnjom vladavinom tandema Jovanovič-Ristić na kazaliśnim prostorima. lako se s nostalgijom może ustanoviti kako je za obnavljanje kazališne povijesti potreban okrutno kratak period, razlike izmedu Pupilije i Sestara goleme su; dok je ondašnja avangarda muku mućila da imenuje stvari, danas, Seslre, posjedujuči zavidno obrazovanje, vrlo samouvjereno i autentićno uz svoj »retrogardistički dogadaj« formuliraju svu potrebnu terminologiju koją omogučava da ih se identificira. Bitna razlika vidi se i u samom dogadaju, ali zajednićka točka - najava novog - ipak ostaje. Dakle, svi oni koji su bez skepse svladali sve prepreke, kroćili su u savršeno carstvo Gledaliśća Sestara Scipiona Nasice. Pred njima je bila mala blistava kutija, precizno izrađena, čiji prostor zaprema jedva pet kvadratnih metara. U sredini ponosno stoji

juke-box, gotovo obavezni elemenat novijih kazališnih trendova. Ulice barokne scene zamijenjene su zaslonima željeznih vojničkih kreveta, a »harlekin« čvrstim vidljivim stropom na којеш naslućujete brojne tajne; uloga stropa tokom predstave postaje sve značajnija i on, kao i ostali elementi scene, sve vise - igra! Čarobnu kutiju (ručni rad Sestara ) na dnu zatvara bijela ploha u čijem je središtu TV monitor. U tom visokodizajniranora prostoru neće se pojaviti prvo čovjek; na »rampi« - pokretnoj traci, tiho će kliziti poluživa riba, mala igračka (plast ičn i avion), neke izblijedjele fotografije i, na kraju, mlohavi gipsani penisi. Napokon će se na dno scene na pokretnom postolju, dovesti prvi čovjek којеш če također trebati vremena da progovori. Ali, njegovo je tijelo toliko savršeno gipko i kultivirano da će i prije prve izgovorene rijeći mnogo toga saopćiti. Slijedit će ga drugi junaci te proći kroz svqju tužnu priču, a samo će visokoupućeni gledalac prepoznati tragove dramskog predloška - Hinkemana Ernesta Tollera i Brechtove Bubnjeve u noći. Doskora će se na sceni naci i predraeti i Ijudi, u staklenki će skakutati bijeli miš, mrtva će riba biti joś

# « üVii