Bitef

tu glumci okruženi drugim gluracima sa manje vidljivim nedostacima (zna li se da je ìkada neki glumac bio škrt ili licemer?), ili sa trik-siluetama kao što je žena-kolos ili nakazne glave (izvanredni Virginie Lavallée, Olivier Capelier i Catherine Rougelin). Verovatno ta mešavina, uz dobro odmerenu glumačku distancu, omogućava publici i da nadje svoje mesto u svemu tome, da prisustvuje predstavi Freaks. Dok izvodi tačku čoveka od gume sa nogama prebačenim preko glave, čovek deformisane glave izgleda nakaznije od najjezivije nakaże. Kad se čovek bez nogu u tami penje uz stub samo snagora svojih ruku, mi nismo u cirkusu. Na dán premijere, kojoj je pretila kiša, rediteljka se pojavila na sceni sa vidljivom dvostukom tremom: tremom glumice i odgovomog lica. Ne znamo šta ju je podstaklo da ostvari svoju zamisao, ali to mora da je za nju bilo pitanje života ili smrti, a i Ij ubavi. To se oseća u svakom trenutku, u pokretima svakog glumca, u njihovoj uzajamnoj pažnji, u lepom saglasju njihove igrę. Oni, koję je (naizgled) život najmanje oštetio nisu najbolji. Namemo? Da li Nanou Garsia (Cléopatre) kroz svoju amatersku igni odaje tajnu slabosti svog karaktéra u odnosu na veoma snažnog Salima Talbìa (liliputanac Hans), ili, pak, u odnosu na savršenu Mireille Mosse (Frida, Cléopatrina suparnica u Hansovom srcu)? Ta młaka igra normalnih u sceni venčanja daje samo još veću težinu profesionalizmu nakazać Stiče se, medjutim, utisak da normalni na sceni deluju nespretno, nezgrapno u odnosu na energiju'koju proizvode oni drugi, koji, uhvativši se u koštac sa ulogama, primoravaju naša čula na staimi pažnju. Dakle, pred nama se odvija priča о Ijubavi i unutrašnjim borbama u jednoj cirkuskoj trupi. lako ansambl još uvek nije do kraja uigran, niti ritam predstave dovoljno zgusnut, postoje u ovoj predstavi síiké kője se ne zaboravljaju tako lako, kao što je ulazak nakaza ili prizor tuče između Hercula i Phrosoa dok ih ostali posmatraju. Ima tu strasti, zahteva pomešanih sa nežnošću dobrog kvaliteta koje kupaju predstavu kao Poissonovo osvetljenje. Reflektori prate, štite, taktično naglašavaju glumačke efekte. Ni trunke egzibicionizma u tom poduhvatu, kao ni voajerstva nametnutog gledaocu. Na predstavi Freaks mogio bi se još raditi, naročito na njenom početku. Zaplet se ne odvija dovoljno brzo, i to zbog pojedinačnih tačaka koje imaju ulogu štaka - oslonaca u predstavi kojoj to ne treba. U strahu od prve predstave, prvog pojavljivanja, Kermabonova je verovaia da je to