Bitef

niz suvremene slovenske poetske drame, u kojoj je on, uzSmolea. Zajca. Strnišu i Šeliga, njen najsvježiji izdanak. Drama se slaže u nizu u sebi dramatičnih, jedan iz drugoga priziazečih prizora. Ali taj slijed ipak je više zasnovan na narativnem nego na dramskom principu. Stoga je i dramski izričaj Šeherezade svedeniji i skromniji od njene poetske uznositosti. I dobro je što je redatelj Tomaž Pandur, postavljajuči ovaj izuzetno zahtjevni i spektakularni tekst na komomoj pozornici Doma pionira. prije svega pokušao pronači scenske ekvivalente njegove poetičnosti, ne zadovoljavajuči se samo pukim uprizorenjem njegove dramatičnosti. Uzbibano treperenje korskog početnog prizora pretvara se uskoro u lelujavi scenski san koji nam nizom rafiniranih simbola, pregnatnim i snažnim pokretom (koreografija Maje Milenovič-V/orkman) na muziku Ljupče Konstantinova, koja nije samo pratilac scenske igre. več njezino počelo, šapče na uho moronosno lijevu bajku iz neke današnje 1001 noči. Bez ikakvih nasilnih aktualizacija, naravno! Precizna definicija dramaturškog načrta onoga što se na sceni ima zbiti. koji je sačinila Livia Pandur, fišava me potrebe daljeg opisivanja: Radi se o nesvjesnom prepletanju dvaju različnih elemenata koji nikada nisu strogo odijeljeni, radi se o ejelovitoj siki svijeta, o duhovnoj arhitekturi koju tvori vječno gibanje, mimika i ritam. Radi se o kazalištu kvintesencije ili petoga počela (voda, zemlja, zrak, vatra, eter) - u kojem stvari prolaze kroz metamorfoze. Misaona alkemija (Artaud) duhovno stanje pretvara u gibanje, u jednostavan, ośtar i linearan pokret koji bi morao odlikovati sve naše postupke. Ritualno je u samoj srži svekolike scenske radnje. Ti rituali nisu izmišljeni. Oni su izmaštani iz ukupnosti zapadnjačkog orijentalnog iskustva. Prepliču se u njima citati iz katakali i no kazališta, derviški obredni plesovi, prizivajuči u sječanje Ijepotu perzijskih minijatura, ljudske nakupine isprepletenih udova s obronaka indijskih i indokineskih hramova. reske sablje arapskog pismena i kružna ejelovitost budističkog svijeta. A pridodato im je i ono čirae je Istók u višestoljetnom približavanju nadahnjivao Zapad; od barokne, jansenističke strogosti Racineova Bajazita, prvog zapadnog izleta na Istók, preko osamnaestostoljetne fasciniranosti njime. te Ingresovih i Delacroixovih uzbuđenja haremima i odaliskama, do ovovremenih duhovnih i glazbenih sljubljivanja. Otčitava se to iz dinamično organizirane scene Marka Japelja, iz raškošnih, od raznorodnih elemenata

skladno oblikovanih kostima Svetlane Visintin i Lea Kulaša, iz čudesno razigranog kora, iz kojega čitava scenska radnja izvire i o njega uvire, Ali nemojte od ove predstave očekivati stereotip orijentalne raskoši i uzbudljive erotičnosti. Više nego svojim citatima ona je prežeta raišlju da je svijet star, užasno star. Prostor toga svijeta stalno kao da je ispunjen krikovima i ptičje preplašenim lepetom krila. Figuráé veneris iz Kamasutre i Mirisnog vrta ispunjaju se egzercirom božanske volje. Vlast i Eros u ovoj predstavi su jedno. Iz toga se mogu izleči samo strah i smrt. A onda kao kninska metafora starosti svijeta dolazi Šeherezada. Igra je Malojka Šuklje, jedna od najstarijih članica Mladinskog. Prilazi sultanu kao mudrost vjekova, s cvrkutom svoje priče. Starija i od same povijesti, ona ga počinje umatati u svoju tišinu, u svoj bezglas. Ne priča li tu priču smrt, uvlačeči nas njome u svoje ništavilo? Nije li to priča o smrti svijeta što neopazice dolazi? U gipkosti svojih značenja ova predstava ostävIja sve mogučnosti otvorenim, a i nas zapitanima o svim mogučnostima. Mladinsko nas več godinama iz predstave u predstavu oduševljava svojom teatarskom životnošču. ali mislim da nijedna njihova predstava, još tamo od legendarne Mise u a-rnolu nije bila tako snažno prežeta kolektivnim osječanjem igre. njegovim preciznim i poetičnim scenskim postvarenjem, u kojem se iz korske ponesenosti izdvajaju u savršenom, katkad i akrobatskem, vladanju tijelom fascinantna pojedinačna ostvarenja." Janeza Škofa (Šahrijar), Marka Mlačnika (Šahzeman), Veronike Drolc (Princeza Nur), Olge Kacjan (Parisada) i Milene Grm (Majka sultanija). Svaki sa svojom osobenošču, pridružuju im se i ostali. Šeherezada je veliko ostvarenje Mladinskog. Njime se Pandur pridružuje Tauferu i Pipanu u najpotentniji mladi redateljski trolist u našem teatru, o Danas, 28. februar 1989, Dalibor Foretič .