Bitef

Euripidove Bakha. imali prilike vidjeti u Mülhcimu. a ostale dvijc. BUchncrovu Danlonovu smrt i Handkeova Kaspara na gostovanju Theatern an der Ruhr u Poljskoj (Poznań. Krakov. Varšava), s kojim je ovo kazalište počelo svoju novu. značajnu medunarodnu inicijativu; pošto je u minule minute tri godine pružalo gostoprimstvo odabranim jugoslavenskim kazalištima i predstavama, učinivši mnogo za afirmaciju jugoslavenskog teatra ne samo u Njemačkoj. več i u svijetu. od slijedeče godine ono svojim gledaocima nudi Kazališni pejsai Poljske. Jedite. ovoje tijelo moje... Več prva asocijacija u Bakhama sasvim je iznenadujuča. U prostoru načičkanim raznim lipovima grobova, humkama s raznolikim križevima, sarkofazima. tumulima. kasetnim kolektivnim grobnicama, neka filmska ekipa snima sekvencu Kristova razapinjanja na križ. Kristovo tijelo se grči. kaplje krv. lice mu je obliveno znojem. Sve to podsječa na Pasolinija ili na upravo mnogo osporavani film Skorccsea. Ciulli kao Redatelj (on se sve češče javlja kao glumač u svojim predstavama: u Hrvatskom

Faustu igra Dujšina. a u Bakhama ponio je i ulogu Tiresije) traži da se ponovi snimanje kadra, a onda se ekipa povlači. Pustoši i tišinom tog grobljanskog prizora počinju promicati neke čudne spodobe. Tihe su. poput sjena. To nisu razularene Bakhe koje navješčuju Dionisovo gospodstvo nad svijetom. Postavljajoči najvažnije pitanje u osuvremenjavanju antičkih tragedija - što bi mogao biti kor - Ciulli nalazi neobičan odgovor: to su glumci. Teatar je, artoovski rečeno, ona kuga što zaražujc svijet. Opasno po društvo počinje bivati onda kada samo izgubi snagu. kada se prelije u život. kada tcatralizira svijet. U Ciullijevim Bakhama pratimo proces jedne takve zarazę. Ona počinje iz naroda da bi postepeno zahvalila vrhove, Dionis i njegova družina glumača, svirača. žonglera. opsjenara. klaunova pojavit čc sc na Pcntcjcvu dvoru i svojim sposobnostima uvjeriti hladnog. racionalnog. sumnjičavog kralja (Volker Roos). koji ne vjeruje u nadnaravne moči velikog boga životne destrukcije i opojnosti da se i on može prikrasti u njihove rituale, ako .se preruši u Ženu. Ne kasnijim okrutnim sparagmosom, več samim činom prcrušavanja. Pcntcj postaje žrtva Í vla-

stite oholosti i destruktivnih snaga koje če ga ponijeti. pa potopiti na valovima svojih orgijanja. 1 zato. u drugom dijelu Ciulli potpuno napušta Euripidovu priču. Zadržava samo dijalog između Kadma (Reinhardt Firchow) i Agave (Veronika Bayer). Scenu je prepriječio dugački stol. U užasno teškoj, turobnoj tišini ljudi za njim, a nekom automatiziranom solemnitetnošču jedu meso, jedva potiskujuči zalogaje. Meso je sirovo, krvavo, a mi znamo daje to ljudsko. Pentcjevo meso. Poslije tog užasnog pričešča. oni uminu u mrak. samo Kadmo i Agava, okovana i odjevena u jarko ervenu Bogorodičinu halju. nastavljaju jesti. Kadmo. s željeznom viteškom rukavicom na jednoj ruci. uzima u ruke bič i bičuje grešnicu. Ponovo jedu. Pa ponovo bičevanje. Dionis (Hannes Hellmann). u pozi kao s neke barokne slike. sa Strane s uživanjem prati taj prizor. Ispaštanje bičevanjem dosiže vrhunac. Ali tuje i Dionisov kraj: iznenada on klone, onemoča. Piče iz boce. koju je držao u ruci počinje klokotom oticati. Povezujuči u ovoj predstavi nizom asocijacija zasadę antičkog i krščanskog svijeta (u čemu mu je pouzdan

vodič bio Jan Kott sa svojim esejom Jedenje bogova ). Ciulli je izuzetnom scenskom maštovitošću i sugestivnošću postignutom rafiniranim teatarskim sredstvima rekreirao onaj vječiti ciklus društvcnog samoočišćcnja od destruktivnih sila prinošenjem nevine žrtve (čiju simulaciju nalazimo tako evidentno u krščanskom obredu pričesti, izravno uovom pozivu: „Jedite, ovo je tijclo moje..nijemo zapitan o njegovoj neumitnosti. Njegova predstava u trenutačno mirnoj i stabilnej Njemačkoj krajnje je estetizantna. Pitam se kakve bi Bakhe danas trebale biti kod nas. kada bi zadobile sasvim konkretne političke konotacije i asocijacije. Bijeli klaunovi i glupi Augusti Ako s Bakhama zadire u samu suštinu nepromjenjivosti civilizacijskih oblika ponašanja, s Dantonovom smrču Ciulli se pita o smislu povijesti. Scenom dominiraju dva velika celična kubusa. Jedan je postavljen u središtu scene, drugi visi nad njim. Iz njih isijava svjetlost. pa izgloda kao da se izmedu njih uspostavlja polje magnetskih silnica. Po potrebi ti kuhusi označit če i političku tribinu. i sudnicu. i tamnicu. i gubilište. Po-