Bitef

ljubljene dobíja pehar od zlata. Bio neki kralj u Tuli, Veran do samog groba. Kome je umirući njegova mila Dala zlatan pehar. Voleo ga je vise nego išta, Ispijao ga u syakoj gozbi. Oči bi mu zasuzile Kad god je pio iz njega. A kad mu je došao smrtni čas, Brojao je gradove u kraljevini, Ostavio sve svom následníku, AI i ne i pehar. Sedeo je na kraljevskoj gozbi, Vitezi oko njega, U visokoj dvořani otaca. Tamo u dvorcu na moru. Tamo je stajao stari veseljak, Ispijao poslednji životni žar I bacao sveti pehar Dole u vodu. Gledao ga je kako pada, puni se I tone duboko u more. Oči su mu se sklopile, Nikad vise nije popio ni kápi. Margareta je imala zlatni pehar, ali kad je gledala u daljine, pehar se razbio, krhotine su se zarile u smrtne rane, i negde u večnosti u ogledalu ugledala se Sveta Margareta. Dok je Faust uz zvuke Eolovih harfi lutao morskim bregom, gde su talasi od kameňa isklesali lik drukčijeg čoveka i u večitom talasanju tišino opět ga izbrisali. Putovanje se nastavlja. U zemlji antičkih biča, Helena ogrče kaput kóji ée kao obasjani oblak po : neti Fausta i Mefista iznad íiažQßljenih vrhova. Tamo če iz úžarénog tla niči palata, sazidana od živih Ijudi, More če zanemeti. samo če zvonjava nafušavati tišinu. „Svákom blagom uvetu takvo zvonjenje je odvratno. Prokleti BIM - BAM - BIM. Као magia vuče se preko jasnog neba. Upliée se u svaki dogadaj od krštenja do sahrane, kao da je život šupalj san, uhvaćen između dva udarca BIM i BAM.“ Izmedu Neba i Pakla na životnej osi - axis mundi - čudesná tvrdava če nestali. Tama če obuhvatiti Faustov svet, tama, svetlija od najjačeg sunca. Samo če misao nestali u věčnost. Sat se zaustavlja. Kazaljka pada. Mefisto steže svoju hladnú šaku. Kad bih vam odala anđeoski jezik, možda bih mogla da odgovorim na pilanje, koje me muči dan i noć: KA-